"Režim Islamske Republike broji svoje zadnje dane", naslov je to vikend-izdanja dnevnog biltena američkog Instituta za rat (ISW) koji već godinama, od početka ruske invazije na Ukrajinu, sustavno koristimo i navodimo kao jedan od vodećih autoriteta pri ocjeni ozbiljnosti situacije na terenu.
Zanimljivo, unatoč tome što čitav svijet sa strepnjom iščekuje hoće li Donald Trump idućih dana pokrenuti armadu koju je relocirao na Bliski istok (ili je koristi isključivo kao taktiku u pregovaračkom procesu), ISW se u svom izvješću o Iranu gotovo uopće ne osvrće na eventualnu intervenciju SAD-a, već isključivo na generalnu neodrživost režima u odnosu na sve evidentnije nezadovoljstvo naroda.
Pa pišu: "Još uvijek nije realno sa sigurnošću procijeniti hoće li prosvjedi, koji svakim svojim krugom dobivaju na razornosti i snazi, uspjeti svrgnuti režim ili neće, jasno je da će se režim biti primoran promijeniti na neki način, ne nužno i nabolje."
Islamsku Republiku u najviše nekoliko godina čeka velika promjena, zaključuju, a "potaknut će je ili neminovna smrt boležljivog 86-godišnjeg ajatolaha Alija Hamneija, revolucija ili nešto totalno drugačije, poput vanjskog utjecaja".
Priznaju da ne mogu sa sigurnošću procijeniti tko bi u tom slučaju mogao preuzeti vlast te napominju kako uvijek postoji velika vjerojatnost da će na čelo države doći netko još brutalniji. Svega toga svjestan je i Donald Trump. Iako je proteklih dana u neposrednoj blizini Islamske Republike mobilizirao impresivan arsenal, djeluje kao da ni sam nije siguran koji bi se sljedeći korak isplatilo poduzeti glede Teherana.
U svakom slučaju, ohrabrujuća je spoznaja da je američki predsjednik svojim suradnicima/podanicima naredio konceptualizaciju isključivo onih opcija koje podrazumijevaju ograničen udar, kako bi se maksimalno izbjegao svaki scenarij koji bi Ameriku odvukao u još jedan dugotrajni krvavi sukob na Bliskom istoku.
Jer, bilo kakva američka akcija koja se ne bi fokusirala isključivo na vojna i/ili režimska postrojenja Islamske Republike gotovo bi sigurno odvela u kaos. Naime, koliko god (objektivno) oslabljena iranska vojska bila, u slučaju kopnene invazije neprijateljskog režima bila bi dovoljno mobilizirana da okupatoru pruži otpor; Irak i Afganistan možda su najbolji primjeri za to da se svrgavanje bliskoistočnih režima ne može odraditi "samo tako".
Rasplet situacije s velikom dozom tjeskobe prate i zemlje Arapskog poluotoka, koje koriste baš svaku priliku da Bijeloj kući (i ostatku globalne zajednice) poruče kako im nikako ne odgovara porast nestabilnosti u regiji koju su jedva stabilizirali. Pet zemalja - Saudijska Arabija, Katar, Emirati, Oman i Turska - odlučilo je ništa ne prepustiti slučaju i same se maksimalno organizirati kako bi diplomatskim posredovanjem pokušale spriječiti eskalaciju sukoba.
Saudijski krunski princ Mohammed bin Salman, blizak Trumpovoj administraciji, ovoga je tjedna javno izjavio kako Rijad Washingtonu neće dati zeleno svjetlo za korištenje zračnog prostora za bilo kakvu vrstu napada na Iran, a sličnu su poruku nedugo kasnije poslali i Emirati. Iranski šef diplomacije Abas Aragči ovoga je petka još jednom Amerikancima poručio kako su spremni na pregovore o nuklearnom programu, pod uvjetom da im SAD prestane slati vojne prijetnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....