RIM - Korjenite promjene koje je ‘Papa s kraja svijeta’ unio u Katoličku crkvu vidljive su i po tome kako je Sveti Otac organizirao svoju i svakodnevicu Svete Stolice. Dugogodišnji izvjestitelj iz Vatikana i dopisnik Jutarnjeg lista osobno je svjedočio toj velikoj promjeni
Desetljećima je bilo lako vidjeti kad neki papa ustaje i kad počinje raditi u svom kabinetu: bilo je dovoljno motriti krajnje desne prozore na zadnjem katu Apostolske palače, gledano s Trga Svetog Petra. Upaljeno svjetlo odavalo je papinske radne ili barem molitvene navike. Doduše, u Rimu je - znajući da njegovi zemljaci motre barem na prozore - Mussolini ostavljao svu noć svjetlo u kabinetu na Mletačkoj palači. “Duce uvijek radi!”, vjerovali su naivniji među Rimljanima. Ali papi se može vjerovati.
Buđenje bez sata
Otkako je Benedikt XVI. otišao u mirovinu, uzalud je dizati pogled prolazeći preko Trga Sv. Petra.
U kabinet i na drugi prozor zdesna papa Frane dolazi jednom tjedno, da bi izmolio Angelus nedjeljom u podne, a sve ostalo doba zadnji kat je prazan (predzadnji ionako služi u protokolarne svrhe, a na prvom katu još je bivši državni tajnik, kardinal Bertone, sve čeka da mu urede novi stan, veći, ljepši i stariji).
U zoru Apostolska palača spava iza zatvorenih škura, kao u Vojnovićevoj drami.
Centar života Katoličke crkve i Vatikana preselio se na jug, na granicu, nad kojom se stere Dom sv. Marte, ne nad Berninijevim kolonadama, nego nad anonimnom benzinskom crpkom, iza anonimne fasade. Jedino i nad njom dominira Kupola, taj trag Michelangelova genija.
Ali i ondje je uzalud kradom viriti na prozore: papa Frane ondje i boravi i radi, ali prozori njegova apartmana br. 201 daju na sjevernu stranu, na Trg Sv. Marte unutar vatikanskih zidina, kamo stižu samo oni koji u Vatikanu rade baš u tom dijelu grada-države.
A oni nam tvrde da je Jorge Bergoglio vazda bio ranoranilac, pa da ni kao papa nije promijenio nakane i da se diže i dalje u 4.45, da mu je to tako prešlo u naviku da mu ni budilica ne treba.
Atrakcija na ulici
Poznat kao “radoholičar”, ne ide ni u popodnevnu šetnju prekrasnim Vatikanskim vrtovima, nego i to doba koristi za rad. I nije u napasti baciti pogled čas na Rafaelovo, čas na neko drugo remek-djelo. Nema vremena za stvari - ima za ljude, telefonira im, razgovara, a ponekoga, ne samo prijatelje, primi u priručnom salonu pred radnom sobom, koji možete vidjeti na snimcima koje nam je ustupio Osservatore Romano. U radnoj sobi ukrasa je malo: iza leđa raspelo, lijevo od stola Bogorodica lujánska (zaštitnica Argentine, oboje vidljivo na našem snimku), a s druge strane jedna ikona sv. Frane i kipić sv. Josipa u ležećem položaju, zaštitnika Blage Smrti.
Dolje, s druge strane Doma, vis-ŕ-vis crpke, teče život, Rimljani i turisti sjede u kafićima. Frane ne smije među njih, ne toliko radi sigurnosti, rekao je o. Spataru, koliko da ne stvara gužvu, koja je učas nastala kad se nakon izbora prvi put pojavio blizu vrata Sv. Ane, pa je naučio da će na ulici uvijek biti atrakcija. Izlazak među svijet mu - priznaje - nedostaje, druželjubivu i spremnome na šalu (osobno provjerio). Osvjedočio se i nešto mlađi kardinal, koji je ušao u dizalo i u njemu zatekao Papu pa pristojno rekao: “Sveti Oče!”. “Sveti sine!”, uzvratio mu je Frane.
Papa bar u tim aspektima želi živjeti normalnim životom: ne dâ da ga prate, ni u dizalo ni u restoran, u prizemlju, sam uzima svoju hranu itd. “Bar to!”, rekao je starom novinaru Eugeniju Scalfariju.
To ne znači da Papi može pristupiti bilo tko od onih koji zalaze u Vatikan.
Probrani sudionici
Frane prvi dio jutra provodi sam. Moli, priprema se za jutarnju misu, piše homiliju (iako nerijetko kaže i ono što nije napisao, u tome je sličan papi Wojtyli).
Upravo je ta misa, svako jutro u 7, punkt gdje mu se najlakše približiti. Sudionici su probrani, pa i sam Papa poziva one kojima bi nešto zapravo poručio (tako je zaposlenima u IOR-u, “vatikanskoj banci”, baš tu rekao da bi on tu ustanovu mogao i zatvoriti, što je, vidi čuda, naglo smanjilo razinu njihovih otpora reformama).
Novinari svaki dan čitaju Papine homilije u kapeli Doma sv. Marte, gdje Frane misi bez ministranta, u uobičajenu liturgijskom ruhu, ništa veličanstveno nego suštinski, baš po isusovačku.
A ni kapela nije neki arhitektonski biser, niti obiluje umjetninama. Poslije mise Papa zna otići u zadnje redove, ondje moliti među drugima (obično se prave da se ne čude), a zatim izlazi pred kapelu i pozdravlja sve koji izlaze, jednoga po jednoga, bez iznimke.
U 8 je u kafiću, obično s nekim gostom, ostali se prave da ga ne gledaju (nedavno je popio kavu drugdje u Vatikanu pa rekao: “Bolja je nego u Svetoj Marti!”). Benedikt XVI. nije ni pozivao neke od prisutnih na misi da “popiju kaficu” s Papom, kako je običavao sv. Ivan Pavao II., koristeći i to za informiranje.
Tajna zelenog fascikla
Nakon doručka počinje “pravi” radni dan.
Prije primanja u audijencije informira se o dnevnim događajima iz “pregleda tiska” koji Papi svako jutro priprema Državno tajništvo, pa jedan od tajnika odande donosi zeleni fascikl s probranim člancima za Papin radni stol u privatnom studiju, odmah do njegove spavaonice.
Papa dobiva i kratak pregled o onome što se o njemu piše po svijetu, što pribavljaju nuncijature. Tajnici donose i poštu, koju su prethodno pregledali, probrali i providjeli bilješkama.
Njegovim prethodnicima bi tada tajnici donosili i detaljan pregled planiranih dnevnih aktivnosti, s napomenama o osobama s kojima se Papa ima susresti te o temama o kojima bi imao razgovarati.
Papa Frane svoju agendu vodi sam, nijedan od tajnika je ne vodi za nj niti mu filtrira posjetitelje, sam odlučuje koga će primiti (i koga neće...).
Mali salon za prijatelje
Od 11 do 13 i dalje su audijencije, kao i za prethodnih pontifikata: opća srijedom na Trgu Svetog Petra ili u Dvorani Pavla VI., a privatne ostalih dana. One službene u Papinim službenim odajama, u Privatnoj biblioteci (kojom dominiraju Peruginovo Uskrsnuće i dvije velike bibliotečne police iz 16. stoljeća), rezerviranoj uglavnom za državne i vladine poglavare, ili u nekome od okolnih salona: Klementinskome ako je gostiju više.
Tako zahtijeva protokol. Ali ako želi razgovarati s nekim izvan protokola - i s prijateljima, i s ljudima koji ga osobno zanimaju i koje smatra kvalitetnom vezom s javnošću (pa i s nekim novinarima), bira svoj mali salon u Domu svete Marte, gdje se očito više osjeća “kod kuće”. Papa objeduje obično u 13.30, baš kao i obični Rimljani, ali opet u restoranu Doma sv. Marte.
Nikada ne jede sam (svi kažemo: tako je sigurniji - neki i u šali). Kad je imao goste Židove, jela su bila košer, za to se postarao.
U rano popodne nakratko “ubije oko”, a onda nazad na posao, ne kasnije od 15.30. Razgovara s biskupima ili s nuncijima, priprema neku homiliju ili drugi istup. Tek uvečer stigne pogledati neku knjigu ili baciti pogled na dnevnik. Oko 22 liježe.
Nastoji ostati “padre Jorge”, koliko mu je to moguće. Još se tako predstavlja kad telefonira u Argentinu, osobito u nedjelju, kada zove zatvorenike u kaznionici kamo je odlazio djelovati pastoralno i s kojima je još u dodiru (i kardinal Casaroli je barem jednom tjedno išao u zatvor, tješiti i hrabriti).
Vatikanski sužanj
Naravno, on je Papa. Ako se odbio izolirati u Apostolskoj palači - pošemerio je život onih koje put nanosi u Dom sv. Marte, gostinjac-hotel, jamačno ne luksuzan. Svi se nastoje praviti da Papa nije pored njih - ali više nikome ne pada na pamet sići na doručak u maji i kratkim hlačama, kao nekada.
Drugi kat je gotovo sav rezerviran za ljude koji rade s Papom (dvije sobe koristi i kardinal državni tajnik Pietro Parolin, tim prije što ga Bertone još ne pušta u apartman, koji je bio papinski sve do sv. Pija X.).
Koliko god putovao svijetom, papa ostaje “vatikanski sužanj” kad je u Rimu, jadao se i sv. Ivan Pavao II. Ali samo se Benedikt XVI. toga odrekao, zasužnjivši se još jače.