Dulje od godinu dana ništa se nije događalo u dijalogu između Kosova i Srbije, a prije toga izgubljeno je deset godina u razgovorima bez nekih velikih rezultata. U procesu “normalizacije” između dvije države ti su odnosi postali još manje normalni. Kosovo je uvelo takse od 100 posto na uvoz robe iz Srbije, koja je zlorabila dijalog kako bi neke države uvjerila da status Kosova nije riješen te su one povukle priznanje Kosova. Europska unija se povukla i čekala da prepreke o obnovi dijaloga same po sebi nestanu. SAD je već vodio brigu o drugim stvarima, povlačeći se postupno iz svih bitnih svjetskih pitanja, osim Izraela te odnosa s Kinom i Iranom.
I sada odjednom diplomatska drama oko odnosa Kosova i Srbije. Američki predsjednik Donald Trump samo nekoliko mjeseci prije predsjedničkih izbora i u jeku dviju kriza koje potresaju Ameriku, prosvjeda zbog odnosa prema crncima i loše upravljanje epidemijom korone, preko svoga posebnog izaslanika za 27. lipnja u Bijeloj kući zakazuje sastanak lidera Kosova i Srbije kako bi postigli “povijesni sporazum”.
U međuvremenu novoimenovani posebni predstavnik EU za taj dijalog, za regiju neizbježni Miroslav Lajčak, uporno pokušava što prije stići na Kosovo kako bi i on otkrio svoj, ali i EU te njemačko-francuski plan za “povijesni” dogovor Kosova i Srbije. Lajčaku je najprije otkazan let iz Zuericha za Tiranu pa je dan poslije, zahvaljujući, kako je napisao na Twitteru, švicarskoj vojsci, uspio doći do Tirane i odande krenuti autom prema Prištini.
Podsjeća nas to na vrijeme rata kada su razni međunarodni izaslanici, poput Lorda Owena i Thorvalda Stoltenberga stizali u Hrvatsku i Bosnu u pokušajima posredovanja u mirovnom procesu. Samo što je od rata prošlo više od deset godina. Pa su svi ovi dramatični pokušaji više dokaz neuspjeha međunarodne zajednice nego odlučnosti.
Premda EU tvrdi da se u regiji “ne utrkuju” sa SAD-om, očito je da se upravo to događa i da se Unija, koja troši milijune za razne angažmane, pokušava nametnuti kao glavni faktor u ovom području, što trenutno nije.
Da stvar za EU bude još neugodnija, uime SAD-a pokušaj pomirenja Kosova i Srbije vodit će kontroverzni, Trumpu blizak diplomat, donedavni veleposlanik u Berlinu Richard Grenell. On je ozbiljan i vjerodostojan onoliko koliko i njegov šef Donald Trump. Zato mu je namijenjena jedna od ključnih uloga u Trumpovoj predsjedničkoj kampanji. Uspio je posvađati Washington i Berlin, kumovao odluci o smanjenju broja američkih vojnika u Njemačkoj, i to bez koordinacije sa saveznicima, a usto ne propušta ni jednu priliku da preko Twittera, u stilu svoga šefa, ne bocne Europsku uniju.
Američki angažman u regiji ne samo da je poželjan, već i nužan. EU nema odlučnosti rješiti ni jedan problem, a najmanje odnose između Kosova i Srbije. No problem je što to čini Grenell, a ne neki ozbiljni američki diplomat koji je svjestan i problema, ali i posljedica eventualno lošeg rješenja. Sudeći prema dosadašnjim rezultatima Trumpove vanjske politike, teško je vjerovati u uspjeh Washingtona. No ništa nije nemoguće. Za razliku od EU, Washington barem ima ideju što želi postići između Kosova i Srbije, a to je međusobno priznanje dviju država.
Europska unija oklijeva reći što bi bio konačni cilj, a ni njima nije jasno što spada pod “sveobuhvatnu normalizaciju odnosa putem pravno obvezujućeg sporazuma” koji bi, uz to, trebao biti “u skladu s međunarodnim pravom, prihvatljiv za obje strane i za sve države EU, u skladu s europskim vrijednostima te koji bi imao stabilizirajući učinak u regiji”. Znači li to srbijansko priznanje neovisnosti Kosova? Privatno u EU kažu da to znači upravo to, ali službeno to ne mogu reći jer unutar Unije nema suglasnosti o tome je li Kosovo država ili nije.
Bivši slovački ministar vanjskih poslova svakako ima iskustva, ima znanje o regiji i EU te iz međunarodnih odnosa (doduše, oko tumačenja međunarodnog prava u slučaju Kosova stav mu je bio bliži Moskvi nego Berlinu i Parizu te većini članica EU), ali njegov uspjeh kao posrednika neće ovisiti o tome. Njegova će moć isključivo ovisiti o trudu, volji i odlučnosti Njemačke i Francuske. I tu rastu karte za jaču ulogu Unije.
Naime, ako Njemačka, koja uskoro od Hrvatske preuzima predsjedanje EU, i Francuska budu gurale rješenje, do njega može i doći. I te dvije države rješenje vide u međusobnom priznanju Kosova i Srbije.
Naglo postavljanje pitanja odnosa Kosova i Srbije tako visoko na dnevnom redu u Washingtonu, Berlinu, Parizu, pa i Moskvi, može pobuditi nadu da će doista doći do rješenja. Hoće li se to postići u Vrtu ruža u Washingtonu ili u Elizejskoj palači u Parizu za Kosovo i Srbiju trebalo bi biti svejedno. Ali očito nije za EU i SAD. Prvi je, naime, put da se EU i SAD utrkuju tko će biti brži jer se sve do sada rješavalo zajedničkim djelovanjem. Usto, moguća je i opasnost da se, umjesto rješenja, situacija pogorša ili da se uđe u neki novi status quo.
