Svjetska povijest tijekom proteklih stotinjak godina zabilježila je više tržišnih i političkih kriza vezanih za opskrbu naftom, ali nikad nije viđena situacija da se burzovna cijena ‘crnog zlata’ kreće u iznosima manjim od nule. Široj javnosti, neupućenoj u kompleksna pravila i aranžmane svjetskog tržišta nafte, činjenica da je netko spreman platiti i do 40 dolara po barelu da bi netko od njega preuzeo barel nafte može se činiti apsurdnom. Ipak, scenarij koji smo zadnjih dana gledali u SAD-u podjednako je posljedica velike gospodarske krize u kojoj se svijet nalazi zbog epidemije koronavirusa, kao i specifičnosti trgovanja naftom u terminskim ugovorima.
1. Što su terminski ugovori?
Terminski ugovori su financijski instrumenti, ali temeljeni na fizičkoj trgovini naftom. Netko tko posjeduje određene količine nafte terminskim ugovorom garantira da će naftu određene kvalitete isporučiti na određenoj lokaciji u određenom trenutku. Nakon što se terminski ugovor inicijalno sklopi, njime se kao vrijednosnim papirom trguje na burzi, a cijena mu varira ovisno o interesu ulagača. U slučaju SAD-a, najvažniji i najlikvidniji terminski ugovor vezan je za isporuku nafte West Texas Intermediate (WTI), a fizička isporuka WTI-ja odvija se na velikom naftnom terminalu u gradu Cushingu, u saveznoj državi Oklahomi. Od tamo se preuzeta nafta cjevovodima i željeznicom isporučuje na daljnju preradu, a dio nikad ne napušta Cushing - već samo služi kao osnova za izdavanje terminskih ugovora kojima se onda spekulira na tržištu. Također, brojni ulagači terminske ugovore kupuju bez ikakve namjere da naftu fizički preuzmu, već samo nastoje zaraditi na kretanju cijene tog ugovora između trenutka njegova izdavanja i trenutka njegove realizacije.
2. Zašto je došlo do pada cijene terminskog ugovora za WTI ispod nule?
Svjetsko tržište nafte je zasićeno. S jedne strane zbog koronavirusa radikalno je pala potrošnja naftnih derivata, a s druge je ponuda porasla zbog tržišnog rata Saudijske Arabije i Rusije koje su značajno povećale svoju proizvodnju. U okolnostima takve neravnoteže ponude i potražnje cijena pada. Svi koji posjeduju fizičku naftu skladište je i čekaju rast potražnje (i konzekventne cijene). Kako je stupanj zasićenja tržišta ogroman, i popunjenost skladišnih kapaciteta je iznimna. U slučaju terminskog ugovora za WTI, skladišni kapaciteti na lokaciji isporuke ugovora u Cushingu dosegnuli su 77 posto popunjenosti, a ostatak kapaciteta u dugoročnom je najmu. S obzirom na to, mnogi posjednici terminskih ugovora za WTI naftu datiranih u svibnju bili su zabrinuti da u trenutku isporuke neće moći osigurati skladišne kapacitete ili da će ih morati skupo platiti. Zbog toga su mnogi procijenili da im je manji trošak prodati ugovore i uz plaćanje kupcima. Kako se istovremeno terminski WTI ugovor za lipanj prodaje po cijeni od 20 dolara po barelu, ispada da ulagači zasad procjenjuju kako bi zasićenje tržišta ipak moglo prestati.
3. Zašto proizvođači jednostavno ne smanje proizvodnju?
Upravo takav dogovor postignut je prošli tjedan između država članica OPEC-a i Rusije, no dok se ti rezovi implementiraju, proći će vremena. Neki proizvođači vjerojatno su skloniji privremeno prodavati svoju naftu i po vrlo niskoj cijeni nego gasiti proizvodnju, jer je to proces koji košta, a i može izazvati štetu na nalazištima. Ukratko, fizička proizvodnja nafte nedovoljno je fleksibilna da prati velike pomake na tržištu financijskim derivatima nafte.
4. Zašto negativna cijena nafte nije zabilježena na europskom tržištu?
Europski pandan terminskog ugovora za WTI naftu je Brent kojim se trguje u Londonu. Iako je Brent također zabilježio znatan pad vrijednosti, u trenutku pisanja ovog teksta cijena se kretala oko 20 dolara po barelu. Jedan od razloga tome vjerojatno je i to što je terminski ugovor za Brent naftu dizajniran tako da se može isporučiti na više lokacija, od koji su neke i na moru. Na taj način se izbjegava mogućnost zagušenja skladišnih kapaciteta kao što je slučaj u Cushingu.
5. Tko zarađuje na negativnim cijenama nafte?
U slučaju terminskih ugovora za WTI, najveći dobitnici su oni trgovci ili ulagači koji imaju zakupljen i prazan skladišni prostor u Cushingu. Teoretski takav ulagač je jučer mogao kupovati terminske ugovore s rokom dospijeća u svibnju po cijenom od -40 dolara za barel, te ih odmah prodati kroz terminski ugovor s isporukom u lipnju za 20 dolara po barelu. To je jednodnevna zarada od 60 dolara po barelu. Ako je takav trgovac raspolagao s ukupno 1 posto skladišnog kapaciteta u Cushingu (91 milijun barela), na toj bi transakciji zaradio oko 54 milijuna dolara.
6. Hoće li zbog negativnih cijena u SAD-u pasti cijena goriva u Hrvatskoj?
Cjenovne formule po kojima hrvatski opskrbljivači određuju cijene derivata ne korespondiraju s kretanjima cijena nafte u SAD-u, već s kretanjem cijene naftnih derivata na mediteranskom tržištu. Iako je i tu zabilježen ozbiljan pad, to se u Hrvatskoj slabije očituje iz više razloga. Kao prvo, kako su te cijene izražene u dolarima, važan je faktor tečaj dolara prema kuni. Za hrvatske potrošače je loša vijest da se tečaj dolara ovih dana približio iznosu od sedam kuna.
Nadalje, državne trošarine na derivate su fiksne i ne ovise o kretanjima cijene nafte. Kao treće, otkad je tržište liberalizirano, opskrbljivači sami određuju svoju profitnu maržu, a malo je vjerojatno da će je smanjivati u trenucima kad zbog epidemije ionako bilježe znatan pad potražnje. Na koncu, iz toga svega proizlazi kako je - neovisno o proizvodnoj cijeni goriva - nepromjenjiv i onaj dio PDV-a koji se naplaćuje na trošarine i maržu opskrbljivača.