Naslov u Süddeutsche Zeitung, dnevnim novinama iz Münchena, odskače posebnošću kad je riječ o najavi susreta kineskog i ruskog predsjednika, Xi Jinpinga i Vladimira Putina. “Nikad ne smijemo zaboraviti nacionalno poniženje”, dobro sumiraju.
Slojevitost rusko-kineskih odnosa bavarske novine oslikavaju podsjećanjem na sukob dvaju najvećih eurazijskih država u doba dok je postojao SSSR. Tomu se može dodati posljednjih stoljeće i po tijekom kojih se Moskva dokopala velikog teritorija na Dalekom istoku na što, indikativno, posljednjih dana podsjećaju kineski akademski krugovi. Tako je Rusija dobila Vladivostok.
Xi je u više navrata govorio o “stoljeću poniženja”, od dolaska zapadnih sila u Kinu do pobjede revolucije 1949. godine, a Putin smatra poniženjem razdoblje od raspada SSSR-a do njegovog dolaska na vlast. Obojica za poniženje okrivljuju Zapad i to je jedna od temeljnih poveznica dvojice autokrata.
The Economist podsjeća da Peking nije znao da će Rusija u napad na Ukrajinu jer nije imao pripremljene smjernice dužnosnicima za javnu komunikaciju, a tadašnji zamjenik ministra vanjskih poslova zadužen za odnose s Rusijom ubrzo je završio u upravi za radio i televiziju.
Vanjski ciljevi Kine
Posjet treba staviti u okvir ciljeva kineske vanjske politike koje je Xi iznio na Svekineskom kongresu, a sumirao ih je Tiong Wei Jie s Nanyang Technological University (NTU) u Singapuru. Na prvom bi mjestu bilo promicati “visokokvalitetni ekonomski razvoj" i "postići veću samodostatnost i snagu u znanosti i tehnologiji".
U skladu s doktrinom koja govori da geopolitički primat u ovom stoljeću donosi prednost u tehnologiji. Rusija ima tehnološke sustave koje bi Peking htio, raketni sustavi zemlja-zrak i nuklearni reaktori kao pogonsko sredstvo podmornica (Australija će dobiti takve podmornice). Iz toga proizlazi drugi cilj, “dodatno ojačati međunarodni položaj Kine" i omogućiti "Kini da igra veću ulogu u globalnom upravljanju". To je točka na kojoj se preklapaju interesi dviju država jer žele definirati novi međunarodni poredak koji će biti alternativa postojećem, uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata kojim dominira SAD i Zapad.
Xi glavnim karakteristikama poretka navodi “multipolarnost, ekonomsku globalizaciju i znatniju demokraciju u međunarodnim odnosima”. Rusija je važan element tog plana, ali mjesto u tome imaju Brazil, Republika Južna Afrika, Islamska Republika Iran. Srž tog poretka predstavlja primat suvereniteta nad pojedincem, ekonomskih prava nad općeljudskim prije svega osobnim slobodama. U tom kontekstu treba imati na umu da izniman nacionalizam karakterizira NR Kinu i Rusiju.
Partijski izvori su glavnim karakteristikama posjeta naveli prijateljstvo, suradnju i mir, detaljnu razmjenu mišljenja o bilateralnim odnosima i glavnim međunarodnim i regionalnim pitanjima od zajedničkog interesa. Kremlj je govorio o “sveobuhvatnim partnerskim odnosima i strateškoj suradnji Rusije i Kine”. Putinov savjetnik Jurij Ušakov je rekao da će se razgovarati o vojno-tehničkoj suradnji. Naglašeno je i potpisivanje više bilateralnih sporazuma.
Razlika u pristupu je vidljiva, NR Kina ima pred očima širu, globalnu sliku u koju želi uklopiti Rusiju kao čimbenika dok je Kremlj fokusiran na perceptivnu dimenziju koja treba javnosti pokazati da je “Majčica” i dalje velika država (iako više nije velika sila) koja i svijetu želi pokazati da ima podršku Beijinga i nakon što je Međunarodni kazneni sud podigao optužnicu protiv Putina.
Otimanje rata kontroli
Definirane pozicije stavljaju niz prepreka pred mogući dogovor o mirovnim pregovorima jer Xija primarno skrbi prijetnja otimanja rata kontroli što bi naštetilo globalnoj ekonomiji pa govori o nastojanju da se “osigura stabilnost globalnih industrijskih i opskrbnih lanaca”.
Partija, bez obzira na rusko skrivanje podataka o agresiji početkom veljače prošle godine, ne želi da Rusija bude ratni gubitnik jer joj to slabi partnera u kreiranju međunarodnog poretka s kineskim karakteristikama. Kremlj računa upravo na ovo potonju premisu kako bi pokušao navesti Beijing da mu pruži pomoć. U tekstovima koje su objavili, Xi u ruskim, a Putin u kineskim medijima, prvi riječ mir spominje šest puta (kad se doda mirovni dolazimo do deset), a kremaljski car samo dvaput: kad optužuje drugu stranu, ne imenujući je, za prekid mirovnih sporazuma u travnju prošle godine i dodaje da “budućnost mirovnog procesa ovisi isključivo o volji da se uključi [druga strana] u smislenu raspravu uzimajući u obzir trenutnu geopolitičku stvarnost”. Geopolitička stvarnost su anektirane ukrajinske pokrajine od kojih Rusija kontrolira potpuno samo Krim. Ova Putinova rečenica ne daje prostora za postavljanje temelja supstancijalnim mirovnim pregovorima a Xi niti jednom riječju ne spominje moguću posredničku ulogu pišući kako “vjerujemo … da će oni (Rusija i Ukrajina) naći razuman put rješenju krize”.
Očekujemo iznenađenje, ali u tome autokrati nisu dobri.
Putin je u tekstu citirao Konfucija: “Nije li radost imati prijatelja koji dolazi izdaleka!” kako bi rekao da Rusija dijelu tu vrijednost. Da bi zatim hvalio kineske prijedloge novog međunarodnog poretka što pokazuje da Moskva prihvaća sekundirati Beijingu na tom planu: “Uvažavamo konstruktivnu ulogu kineske Inicijative za globalnu sigurnost, koja je u skladu s ruskim pristupom ovom području.” Vrhunac je cinizma kad govori o “događanjima u Ukrajini” da bi istodobno pozdravio “spremnost Kine da znatno pridonese rješavanju (sada) krize”.
Alexander Gabuev, ruski analitičar sada u egzilu, iskoristio je Twitter da epigramski najavi posjet: "Bez sumnje: posjet će se odnositi na produbljivanje veza s Rusijom koje će koristiti Pekingu, a ne na bilo kakvo stvarno mirovno posredovanje."
Nakon navedenog, lako je pokazati razumijevanje za takav stav.