Tanja Fajon, europarlamentarka i predsjednica slovenskih Socijaldemokrata (SD), sastala se prije njemačkih izbora s Olafom Scholzom. Izglednim budućim kancelarom. SD je nakon susreta priopćio da je Scholz “izrazio očekivanje da će i na slovenskim parlamentarnim izborima pobijediti SD”.
Nakon tijesne, ali utoliko slađe pobjede njemačkih Socijaldemokrata (SPD) na izborima, sve je više rasprava o mogućem blagotvornom utjecaju političke promjene u Berlinu na Europu.
I Hrvatska je Europa. Ali, Scholz niti itko iz tog kruga nije imao niti u primozgu ideju da se sastaje s hrvatskim SDP-om. Prije samo 20 godina njemački kancelar Gerhard Schröder je dolazio u Zagreb i čestitati premijeru Ivici Račanu na pobjedi i zatim opet kako bi mu dao podršku za pobjedu na izborima 2003. godine. Sada je tako nešto gotovo nemoguće zamisliti.
Za razloge ne treba gledati prema Njemačkoj, dovoljno se okrenuti prema Sloveniji. Gdje SD ima podršku gotovo istu kao SDP - 17% prema posljednjoj, preciznoj anketi dnevnog lista Delo. Ali SD djeluje kao kohezivni faktor opozicije, vodeća progresivna snaga u društvu, iako je i ta stranka doživjela unutarnje turbulencije, promjenu na vrhu, ima tu i frakcija. Ali je neupitno da stranka mora u prvom planu imati javno djelovanje, a unutarnji se prijepori rješavaju usporedo.
SD je, pod vodstvom Tanje Fajon, uspio u novu predizbornu koaliciju uvesti i Levicu, koja nije pandan hrvatskom Možemo!, bitno je lijevo radikalnija opcija, ali ih je SD uvjerio da moraju voditi pragmatičnu politiku. Zajednički je nazivnik rušenje premijera Janeza Janše. Tvrdog desničara koji Sloveniju želi pretvoriti u presliku Mađarske kakvu promovira mađarski premijer Viktor Orbán uz nastojanje za kontrolom medija, pravosuđa i davanjem prednosti “svojima” u sklapanju poslova.
Dok Tanja Fajon djelovanjem u Europskom parlamentu jača svijest o snazi SD-a u Sloveniji, zastupnici koji su onamo došli na listi SDP-a više djeluju kao samostalni strijelci. Koji se bave europski važnim politikama, ali bez ikakvog odjeka u redovima SDP-a. I zato će SD vjerojatno nakon izbora u proljeće iduće godine voditi novu slovensku vladu, a SDP i dalje tonuti.
Jer ne gledaju što se događa na hrvatskoj, a kako onda na europskoj društvenoj i političkoj sceni. Bivši predsjednik nije znao da Hrvatska mora biti članicom europodručja da bi smjela koristiti novac iz Europskog stabilizacijskog mehanizma, za sadašnjeg, kao i za njegove oponente, ne znamo što uopće misli o javnom zaduživanju, provedbi planova za ulazak Hrvatske u europodručje, pitanju zajedničke europske obrane, zelenoj tranziciji… To su teme presudne za budućnost EU koje interesiraju građane i u Hrvatskoj. O tome ovisi naša budućnost.
I zato Hrvatska nema socijaldemokraciju, a Slovenija ima, čvrstu i žilavu. I tu smo, nažalost, nalik drugim zemljama istočne Europe, Mađarskoj i Poljskoj, gdje je ta politička opcija nestala. Kod nas još postoji, ali bez sadržaja.
Kad je riječ o obnovi socijaldemokracije u Europi nakon pobjede SPD-a u Njemačkoj, treba biti oprezan. Na izborima je pobijedio Olaf Scholz, kojeg stranka nije htjela za predsjednika. Na to je mjesto izabrala lijevo okrenut par, Saskia Esken i Norbert Walter-Borjans. Niti jedno od njih ne bi ponovilo Scholzov rezultat.
Biračko tijelo, i to primarno staro, izabralo je Scholza jer je staložen i nudi percepciju nastavka politike uz ograničene promjene (da, podsjeća na predivnu pripovijetku Jaroslava Hašeka - Povijest Stranke umjerenog napretka u granicama zakona). Fiskalni realist.
SPD je, otklonom ulijevo, privukao i dio birača radikalno lijeve opcije Die Linke (CDU/CSU nije uspio nagristi temeljno biračko tijelo radikalno desne Alternative za Njemačku, AfD, jer im nije ponudio politike koje bi ih vratile u centar). U čemu nije bilo priljeva mladih birača ni za jednu od velikih opcija. Birača koji su skloniji političkim promjenama.
U Španjolskoj je na vlasti socijalistička stranka (PSOE), ali njezin je uspjeh više posljedica pogubnih politika koje je vodio Mariano Rajoy, bivši predsjednik Pučke stranke (PP). Zbog čega je ta stranka kažnjena na izborima.
PSOE ima liberalnu politiku prema migrantima i zagovara nastavak javnog zaduživanja. Što je u izravnoj suprotnosti sa stavovima socijaldemokrata koji vode vladu Danskoj (gospođa Mette Frederiksen) koja traži čvrstu politiku prema migrantima i u Finskoj (gospođa Sanna Marin) koja traži da se fiskalne politike vrate u pretpandemijske okvire.
Imamo tako jug (i Portugal, gdje vladaju Socijalisti, i Italija, gdje su Demokrati dio vladine koalicije), gdje socijaldemokracija traži pravo na nastavak dosadašnjih politika uz korekcije i sjever (i Nizozemska), gdje stranke istog imena traže fiskalnu odgovornost i podsjećaju na Wolfganga Schäublea, njemačkog ministra financija iz dvije vlade Angele Merkel, uz kojeg se veže fraza “schwarze Null”, javne financije bez deficita.
I opisanu Njemačku koja je neka vrst mješavine tih politika. Što predstavlja prijetnju stabilnosti kancelarskog rada Olafa Scholza.
I Francusku u kojoj socijalisti mogu uspjeti samo uz jako ime (Anne Hidalgo, gradonačelnica Pariza) ili kao manjinski partner u koaliciji sa Zelenima.
Socijaldemokracija je, razvidno je, ostala samo zajedničko ime za različite politike. Izraz, bez jedinstvenog sadržaja. Što je važno imati na umu kad se razmišlja o budućim europskim politikama. Kako promišljati ujedinjeniju Uniju kad takva ideja ne postoji unutar skupine S&D, socijalista i demokrata? Unutar Europske pučke stranke takvi rasjedi nisu ništa novog.
Ali, europske stranke koje se nazivaju socijaldemokratima traže nove politike za novo vrijeme. U hrvatskom je SDP-u važnije hoće li biti Bero ili Peđa. To je baš europski.