Zoran Tadić, 59-godišnji Srbin iz Australije kojeg se tereti da je 18. studenog 1991. godine sudjelovao u ubojstvu 43 civila i branitelja u Škabrnji, rekao je u razgovoru za Vesti da "mirno spava jer zna da nije taj za koga ga predstavljaju", ali je ipak priznao da si nikada neće moći oprostiti jer je "naivno povjerovao" da će do kraja boravka u Benkovcu uspjeti osigurati sigurnost Hrvatima u Podgrađu.
"U rujnu 1991. nekoliko dana po dolasku, otišao sam u Podgrađe i susreo se s jednim od najbogatijih i najuglednijih ljudi tog mjesta, Nikolom Žilićem. Sinovi su mu ranije otišli u Zadar, što sam apsolutno razumio, a on je ostao sa suprugom Janjom i 12-godišnjom kćerkom. Dugo smo razgovarali, gotovo svaki dan sam dolazio i uvjeravao ga da utječe na ostale Hrvate da ne napuštaju svoje domove, jer nikome nije u interesu da oni odu. I dalje me proganjaju njegove riječi: "Zorane, samo tebi vjerujemo. Ako kažeš da idemo, mi ćemo otići. Ništa nije vrednije od života." Tada sam mu govorio ono u što sam bio apsolutno i tada i sada uvjeren, a to je da većina Srba ne mrzi susjede Hrvate i da ne žele da oni napuste domove. Nažalost, uvijek ima budala. Ne mogu prežaliti što ga nisam drugačije savjetovao, a imao sam priliku za to, 19. ožujka 1992. godine, samo dva dana prije nego što su ga brutalno ubili", prisjeća se Tadić.
Tadić kaže da je poslije događaja u Škabrnji na benkovačkom ratištu bilo relativno mirno, bez oružanih sukoba većeg intenziteta. Slično je bilo i kad je riječ o održavanju mira u onom dijelu koji su kontrolirali Srbi. "Nažalost, kretena je uvijek bilo. Najprije je u selu Pristeg brutalno ubijen stariji bračni par Kuzmanović. Jedva sam namolio jednog istražitelja da krene sa mnom i vojnom policijom na očevid. Očevid smo profesionalno obavili i ustanovili da je ubojica najprije na kuću pucao iz "ose", a zatim upao. Prvo je pucao u (gospodina Kuzmanovića) koji je ležao, a zatim u ženu koja je ložila vatru. Vrlo brzo sam u selu našao ljude koji su prepoznali napadača i on je u ekspresnom roku uhapšen i prebačen u Vojni zatvor u Banja luci. Poslije sam čuo da je osuđen na samo četiri godine zatvora i to zato što je ustanovljeno da je psihički obolio, ali meni je savjest bila čista."
Tadić dodaje da je i nekoliko dana pre ubojstva Nikole Žilića u Podgrađu došlo do incidenta - jedan je pijani vojnik oko jedan u noći vidio upaljeno svjetlo u kući starijeg bračnog para. "Zaboravio sam njegovo ime, ali žena mu se prezivala Mimić, rodom je iz obližnjeg sela Bukovića. Sljedećeg je jutra cijelo Podgrađe bilo na nogama, spremno za evakuaciju. Uvjeravao sam ih i molio da ostanu zato što je riječ o incidentu koji je počinila budala. Da bih ih uvjerio da to stvarno mislim brzo sam našao tog vojnika. Ispostavilo se da je bio iz Vojvodine i da je to učinio pijan. Dovedem ga u selo i natjeram da se ispriča, a zatim ga pošaljem nazad ka Srbiji. Pritom, i njemu je tada iskreno bilo krivo što je uradio. Ali, ljudi su bili opravdano uplašeni. Sjeo sam s Nikolom i on me je u četiri oka pitao: 'Zorane, molim te, reci nam da li da ostajemo ili da bježimo?' Ne mogu da prežalim što mu tada nisam rekao suprotno, da idu, već sam mu odgovorio: 'Nikola, ako ti odeš, svi će otići. Vjeruj mi'."
Nikola Žilić ubijen je 21. ožujka 1991. godine u večernjim satima. Po priči njegove supruge Janje, grupa vojnika pojavila se pred njihovom kućom oko 21 sat, izvela Nikolu i stavila ga pred zid dvorišta. Pucali su mu u glavu. Tadić je za Vesti opisao i očevid nakon ubojstva Žilića. "U Podgrađu sam se pojavio već u šest ujutro s Aleksandrom Dračom, pripadnikom Državne sigurnosti. Počeli smo razgledavati tragove. Imali smo sreće jer je cijelu noć padala kiša pa smo našli tragove patika. Obojica smo u isti glas progovorili: 'Stevo Ivanišević'. To je bio teritorijalac iz Benkovca koji je uvijek išao u patikama, a znali su ga i po nadimku "Zlikovac". Uđem u kuću kod Janje, izjavim joj sućut i kažem ono što mi je i danas na duši - trebao sam im reći do odu", rekao je.
"Prvo mi nije htjela reći tko im je upao u kuću, ali je na moju molbu rekla da je riječ o grupi ljudi. Pitam ju: "Je l' i Stevo bio s njima?". Klimnula je glavom. Meni je to bilo apsolutno dovoljno. Isto jutro smo započeli potragu za njim, ali Ivanišević kao da je u zemlju propao. Obišli smo i cijeli Kožlovac gdje je živio, a zatim i sva druga mjesta. Uvjeren sam da je odmah pobjegao za Srbiju, svjestan što je učinio. Poslije sam čuo da je u Hrvatskoj osuđen na 20 godina u odsustvu, a da trenutno služi kaznu u Srbiji jer je i ovdje izvršio neko ubojstvo. Ako me pitate, sumnjam da mu je ovo jedini zločin koji je počinio na teritoriju Benkovca."
Istražujući incidente u kojima su napadani Hrvati, Tadić kaže da se često susretao s opasnim situacijama. "Mislim da je početkom 1992. godine u Rasteviću otvorena vatra na kuću Mileta Klarice ili Klarića, zaboravio sam mu prezime. Utvrdili smo da su zločin počinili otac i sin Olujić koji su ih te noći pokušali opljačkati, čak su ukrali nekoliko ovaca. Kada smo ih locirali, počeli su pucati na nas i u uzvratnoj je vatri otac ranjen, a obojica su uhapšena."