U dvorani su se lijeno klatile vreće za boks, koje smo Matjaž i ja neuspješno pokušavali snažno odalamiti desnicom, kada je u ring veselo utrčao čistokrvni border koli. Za njim dvije asistentice i, konačno, eto i gazde, laobana (direktora) Chen Yongqinga koji je na sastanak kasnio dobrih sat vremena, ali nas je dok smo čekali zabavljao porukama koje nam je slao preko WeChata, kineske inačice vibera. U prostranoj, golemoj dvorani bilo je sve do tog trenutka tiho - povremeno bi se čula glazba kada bi se otvorila vrata koja vode prema recepciji, a kada smo se Matjaž i ja odvažili navući boksačke rukavice i ponovno navaliti na vreće - što je njemu išlo puno bolje nego meni - sa strane su nas, smijuljeći se, gledali budući kineski tjelohranitelji, zabavljeni upornošću i (ne)talentiranošću dvoje laowaija (stranaca). Onda je došao direktor i svi su se odjednom uozbiljili - mi smo se popeli stepenicama u njegov ured, a učenici su zbrisali u spavaonice, učiti teorijske vještine kako postati dobar tjelohranitelj.
Chen ima sedam pasa, nekoliko Harleyja i skulpturu Brucea Leeja (ovdje u Pekingu poznatiji je kao Lee Jun-fan) koju vuče za sobom od jednog borilačkog kampa do drugog, postavljajući je ponosno na ulaz u zgradu.
Izraelski učenik
Bruce Lee je crven, s nogom visoko podignutom u zrak, opasnog izraza lica i čak kao skulptura pokazuje da s njegovim nasljednicima nema zezanja. Ovo je ulaz u Džingis International Security Academy - a iz imena se iščitava da je i sam šef porijeklom iz kineskog dijela Mongolije.
Direktor Chen borilačke vještine brusio je u Izraelu i mada neće puno pričati o sebi, jer ovakvi opasni momci ne vole trošiti riječi na sebe, saznat ću da je tijekom svoje karijere tjelohranitelja, prije negoli je postao direktor prve bodyguard škole u Kini, čuvao i Jackieja Chana. Razmišljam na trenutak kako je komunicirao s Izraelcima kad mu je engleski tako oskudan, a pretpostavljam da čak ni Mossad ne vlada fluentnim mandarinskim, a on kao da mi čita misli, kaže da borcima ne treba previše komunikacije, nego treninga i stisnutih šaka. Opako, nema što.
- Pa zar Jackieja treba čuvati? - pitam ga.
-Treba. Od Chucka Norrisa - kaže i grleno se smije, dok mu glas lagano nestaje u dimu cigarete. Direktor Chen puši jednu za drugom, pije zeleni čaj, a navečer, kaže mi Matjaž koji je s kineskim tjelohraniteljima već nekoliko puta bio na njihovim treninzima, voli popiti pivo i ne broji koliko. Postao je jedan od najzanimljivijih kineskih self-made bogataša, a priča o prvoj kineskoj školi za tjelohranitelje svjetski medijski hit; ono što ima voli i pokazivati, bilo da se radi o kućnim ljubimcima ili motorima, i Chen je nezaobilazno ime u adresaru svakoga kome je stalo da bude poznat u kineskim društvenim krugovima.
Kineski bogataši
S porastom broja bogataša u Kini porasla je i potreba za njihovim čuvarima. Druga ekonomija svijeta druga je i po broju milijunaša. Prve su Sjedinjene Države s više od sedam milijuna milijunaša, a drugi Kinezi sa 2,3 milijuna i broj onih koji vrijede više od šest nula iz mjeseca u mjesec raste. Do 2010. godine privatne su škole za bodyguarde bile zabranjene, ali onda se Kina liberalizirala i u tom smislu. Chenova škola ima 250 bodyguarda koji su trenutno na zadacima, mnogi od njih i izvan zemlje jer više od 20 tisuća kineskih kompanija ima urede vani. Mada je situacija u Kini relativno sigurna, tjelohranitelji su potrebni u Južnoj Americi ili Africi, područjima na kojima se kineski biznis širi, a direktori i šefovi su često ugroženi jer se događaju otmice, prijetnje, neredi...
Kineske političare čuvaju tjelohranitelji iz vojske, ali Chen se svejedno nada da će jednoga dana imati čast čuvati predsjednika Xi Jinpinga. Pitam ga što misli o tome. Smije se sam sebi u bradu, imponira mu ideja da bi čuvao predsjednika države i zna da za njegovu školu već svi znaju i u državnom vrhu, pa i tjelohranitelji iz vojske pažljivo promatraju kakve momke stvara Chenova škola.
- Čuvamo bogataše i superzvijezde. Sa superzvijezdama je lako, oni nisu previše zahtjevni, najteže je s bogatašima poslovnim ljudima koji puno putuju. Nekada i četvorica tjelohranitelja čuvaju jednoga - pojašnjava.
Sigurna zemlja
Kina na površini ne djeluje kao opasna zemlja. Zapravo, Peking je jedan od rijetkih megagradova svijeta u kojemu se najnormalnije može šetati ulicom usred noći, gdje je stopa kriminala niska, a nacionalni milijarderi nisu toliko prepoznatljivi niti javno prisutni. Prepostavljam da je potreba za tjelohraniteljima za one koji se ne bave biznisom i ne putuju po zemljama trećeg svijeta zato trenutno više dio nekog bogataškog imidža, stvaranja dojma da je netko važan, čim je okružen mišićavim čuvarima sa sunčanim naočalama na nosu.
Direktor Chen upravo se uselio u novi boksački klub u centru Pekinga i ovdje namjerava imati školu i boks bar u kojemu će se zabavljati uz gledanje borbi u ringu. Dok sjedimo u njegovu uredu, on je opušteno zavaljen na kauču. Mišićav je, trenira svaki dan, a kaže mi da je uvijek najvažniji boks. Zato njegovi učenici boksaju dva puta na dan, do potpune iscrpljenosti, jer koliko si dobar boksač, toliko si dobar bodyguard, tvrdi laoban Chen.
Osim u dvorani, puno borave i vani; jure i tuku se po prirodi, mnogi padaju u nesvijest od umora, leže jedni uz druge, zbijeni kao sardine ne bi li očuvali tjelesnu toplinu, krv im lipti iz nosa, prašina im je u očima, ali ne posustaju.
Kada se Jackie Chen sam mogao suprotstaviti prijetnji Chucka Norrisa, Chen Yongqing odlučio je otvoriti svoju školu za tjelohranitelje. To je zasad jedina takva škola i novi tečaj počinje svaka tri tjedna. Prijavljuju se ljudi iz svih dijelova Kine, i muškarci i žene u dobi od 20 do 40 godina.
- Nemamo konkurenciju. Svaki tečaj traje tri tjedna i za to vrijeme svi kandidati žive bez mobitela, televizije i kompjutora. Poželjno je da su se ranije bavili nekom vrstom sporta, da su u formi. Trening za žene i muškarce nije različit i zato je ženama teže, jer je njima puno napornije vježbati boks. Prije nego što krenu u školu, mjesec dana traju pripreme. A onda kasnije, s obzirom da to ne možemo u Kini, natjecanja u pucanju organiziramo na Filipinima - kaže. Učenike praksi podučavaju bivši vojnici Legije stranaca i umirovljeni američki marinci, ali teoriju ih uči samo laoban Chen. Osim što neumorno boksaju, moraju naučiti dobro voziti jer za većinu njih vožnja će biti glavni zadatak tijekom čuvanja bogataša. Ipak, ugovor traje samo godinu dana, kako se ne bi vezali uz osobu koju štite.
- Zna se dogoditi da im je kasnije teško prekinuti veze sa svojim šefom. Naime, kad se vrate nakon godinu dana, mnogi od njih znaju imati mobitele koje im je šef poklonio, a mi to branimo. Ne smiju imati ništa što bi ih povezivalo s bivšim profesionalnim životom. A dogodi se da ne daju te mobitele pa ih onda mi moramo provjeravati i oduzimati im ih - iskreno govori Chen. Kada završe školu i dobiju njegovu diplomu, traže posao, a on im pomaže oko ugovora. Od svake generacije tek je dvoje-troje stvarno kvalitetnih tjelohranitelja koji će se dulje zadržati u poslu. Ostali uglavnom završavaju kao vozači ili, u slučaju žena, kao dadilije. - Ovo je super odskočna daska za posao ljudima koji dolaze iz provincije - kaže jedna od asistentica u školi koja nije prošla tečaj, ali dobro zna odalamiti boksačku vreću. - Živimo u vremenima kada bi svaka žena trebala znati neke osnove samoobrane - kaže mi i pokazuje prema spavaonicama u kojima su učenici. Tamo je namještaj strog, vojnički. Sve je minimalističko. Pod krevetima cipele, na vješalicama trenirke i komotna odjeća za trening.
Tri tjedna tečaja
Raspored je pravi dril: ujutro rano buđenje, pa onda boksanje. Vježbanje borilačkih vještina, ručak, teorija, opet boks do večeri. Hrana je tipična kineska, puno riže, puno začina i dijeljenje jela za stolom među svima. Za one koji ne znaju plivati - a u Kini je dosta takvih - vježbanje plivanja, za one koji znaju, vježbanje spašavanja u vodi. Navečer se rano gase svjetla, studenti idu na spavanje, laoban Chen na pivo ili na neki party.
- Lekcije koje nam trener daje važnije su od onoga što naučimo u ringu - govore učenici. A što im govori?
- To su stvari koje ćeš saznati ako upišeš naš tečaj i ostaneš s nama tri tjedna - smije mi se laoban.
Primamljiva ideja, samo mi se izoliranost od svijeta na tri tjedna ne sviđa. A ni pucanje po Filipinima.
- Dobar tjelohranitelj je onaj koji je spreman u svakom trenutku na opasnost, kojemu ništa nije teško i tko ima dobar karakter. To se vidi na nekim malim stvarima koje testiramo kada svatko dođe u školu. Odmah nam je jasno tko je “roba”, a tko neće daleko dogurati. Nismo nikada nikoga odbili za školu, ali oni koji nisu dobri, neće dobiti posao. Ne dolazi u obzir da je to netko kome se ujutro teško probuditi - govore mi u pekinškom fight clubu. U redu, jasno mi je da sam u startu diskvalificirana, kao i većina mojih kolega.
Strani tereni
Godišnje čuvanje nekog bogataša ili superzvijezde ne djeluje pretjerano skupo, ali ovo su tek počeci i stotinama tisuća kineskih milijunaša tjelohranitelji tek postaju nezaobilazni “accessory”. Za jednog tjelohranitelja bogataši ili zvijezde godišnje plaćaju do 400 tisuća juana (isto toliko kuna), dok je najniža cijena upola manja, 200 tisuća. “Onih deset posto dobrih postiže ovu gornju cijenu, oni koji su samo vozači ili dadilje koštaju 200 tisuća godišnje. Oni su s čuvanom osobom 24 sata, sedam dana u tjednu, putuju s njima, ne odvajaju se. Zato je nekima nakon godinu dana toliko teško što se moraju odvojiti od obitelji ili osobe na koju su navikli”, kažu mi u školi.
Učenici tri tjedna škole, nakon koje postaju Chenovi bodyguardi, plaćaju 20 tisuća juana, a nakon toga mogu se specijalizirati za pucanje u Izraelu ili na Filipinima. Većina njih uči i ubrzano engleski jezik kako bi se snašli na stranim terenima. “Trening je mučenje, ali podnosimo ga”, kažu dok lupaju po boksačkim vrećama. Za razliku od njih koji su nas gledali s podsmijehom, mi ih gledamo sa strahopoštovanjem. Chuck Norris, čuvaj se!