Europski mediji uporno tumače mirovne pregovore između Ukrajine i Rusije gotovo isključivo kroz moralni, ideološki i humanitarni okvir. Takav pristup ima emocionalno-normativnu snagu (PR), ali sve slabije opisuje stvarno stanje na terenu. U izjavama dijela europskih čelnika, poglavito njemačkog kancelara, koji nastupaju kao da su zajedničke ukrajinsko-europske snage s moćnim Leopardima na 25 km od Moskve te stoga s pozicija snage i moći postavljaju hrabre uvjete za mir, zrcale se želje, a ne stvarnost.
Problem europskog „pregovaračkog pristupa“ jest u tome što nema dodirne točke ni s pregovorima u pravom smislu riječi ni s tzv. realpolitikom, a riskira dug i iscrpljujući sukob, pa i nuklearnu odmazdu. Primjerice, u Berlinu Friedrich Merz zapravo „vodi pregovore“ tako što nešto raspravlja s Trumpovim izaslanikom, Trumpovim zetom i Ukrajincima, a potpuno je nejasno – sudeći prema pisanju upućenog Bilda – kako se u tim berlinskim „pregovorima“ uopće razmjenjuju poruke s ruskom stranom. Uz dileme vodi li Berlin „pregovore“ ili se tek prikazuje kao mjesto na kojem se još nešto odlučuje, bolju geopolitičku orijentaciju omogućuju analize poput one Balázsa Jarábika; jednog od rijetkih analitičara koji još dosljedno operira unutar onoga što se nekoć nazivalo upravo realpolitikom.
Gdje rat stoji?
Jarábik, naime, bez uljepšavanja pokazuje gdje rat u Ukrajini stvarno stoji: Rusija u 2025. napreduje 80 posto brže nego lani, dok pojedine ukrajinske bojne ratuju s manje od 20 vojnika, a cijele brigade raspolažu s oko 200 ljudi. Moskva, primjerice, godišnje proizvodi više od 40.000 dronova po cijeni od oko 20.000 dolara, pa čak i uz 95-postotno presretanje ostaje u prednosti u ratu iscrpljivanja. Ukrajina danas pokriva samo 20–25 posto potreba za električnom energijom, dok su joj toplinski i hidrokapaciteti pali za 80–90 posto. Europa je paralizirana oko zamrznute ruske imovine, a bez nje se Ukrajina vraća kratkoročnom financiranju. Itd., itd. Zaključak Jarábika glasi: pregovori Amerike i Rusije približavaju se miru jer industrijski tempo i kapaciteti rade protiv Kijeva.
Balázs Jarábik je dugogodišnji politički analitičar i savjetnik specijaliziran za istočnu i srednju Europu, s posebnim fokusom na Ukrajinu i postsovjetski prostor. Radio je unutar institucija Europske unije, uključujući EU Advisory Mission u Ukrajini, te kao savjetnik ukrajinske vlade za europske integracije. Suradnik je vodećih zapadnih think tankova, poznat po analitičkoj neutralnosti i realpolitičkom pristupu međunarodnim odnosima. Njegove su analize i komentari objavljivani u medijima poput Financial Timesa, Bloomberga, Politica, Foreign Affairsa, War on the Rocks, The Washington Posta i The Economista. Drugim riječima, ono što je Jarábik radio i radi govori nam da bi ga čak i PR-ured Ursule von der Leyen morao karakterizirati kao „ispravnog“, premda nosi mađarsko ime i slovačko prezime, što je danas u EU-u dovoljno da vas se gleda kao pristranog, možda čak rusofila.
Sada se odlučuje
Jarábikova temeljna teza jest da se rat u Ukrajini ubrzano i neumoljivo približava fazi definiranja ishoda. Američka diplomacija prelazi s apstraktnih poruka potpore na konkretne pregovaračke parametre, posredujući između Ukrajine i Rusije, dok se istodobno sužavaju ukrajinski vojni kapaciteti i europske fiskalne mogućnosti. Drugim riječima, završnica se oblikuje ne idealima, nego ograničenjima.
Sjedinjene Države danas vode dva paralelna pregovaračka kolosijeka – jedan s Kijevom, drugi s Moskvom. Okvir pregovora pritom se kristalizira u četiri čvrsta klastera: teritorij (s Donbasom kao nepomičnom jezgrom spora), sigurnosna jamstva, NATO-europsku sigurnosnu arhitekturu te sankcije i poslijeratnu obnovu. To više nije teorijska rasprava, nego operativni nacrt.
U Kijevu, međutim, povlačenje iz Donbasa i dalje je politički gotovo nerazlučivo od kapitulacije. Drugi ključni prijepor su sigurnosna jamstva: bez njih svaki sporazum izgleda poput Istanbula 2022., odnosno privremenog zatišja bez stvarnih mehanizama odvraćanja. No pitanje ostaje otvoreno – koja su jamstva vjerodostojna ako je raspoređivanje NATO-trupa u Ukrajini za Moskvu jasna crvena linija?
U sjeni Pokrovska, Ukrajinci imaju još ozbiljniji problem
Razvoj situacije na bojištu dodatno pojačava osjećaj hitnosti. Prema Jarábiku, ruski teritorijalni dobici u 2025. godini odvijaju se oko 80 posto brže nego 2024. Neke ukrajinske bojne djeluju s manje od dvadeset aktivnih vojnika, dok cijele brigade raspolažu s tek dvjestotinjak ljudi. To više nije pitanje zamora rotacija, nego strukturnog raspada borbene sposobnosti.
Središnja strateška dilema svodi se na izbor između Donbasa i juga. Zadržavanje Donbasa čuva politički legitimitet, ali jug nosi gospodarsku održivost države. Zaporižje pritom riskira postupnu „herzonizaciju“ – kombinaciju izolacije i iscrpljivanja koja s vremenom čini obranu neodrživom, osobito ako se resursi i dalje koncentriraju na istok.
Rat iscrpljivanja
Promjena se događa i u zračnom ratu. Rusija godišnje proizvodi više od 40.000 dronova Geran, po cijeni od oko 20.000 dolara po komadu. Čak i uz stopu presretanja od 95 posto, ekonomija iscrpljivanja ide u korist Moskve. Zapadna preciznost ne može dugoročno neutralizirati rusku masovnost.
Energetski sustav postaje još jedna poluga pritiska. Kijev i središnje regije danas zadovoljavaju tek 20–25 posto potreba za električnom energijom, dok su toplinski i hidrokapaciteti pali za 80–90 posto. Rusija pritom pažljivo izbjegava udare na ključne 750-kilovoltne trafostanice, slabeći sustav bez izazivanja potpunog kolapsa.
Europa, s druge strane, ostaje bez posljednjeg ozbiljnog instrumenta. Zamrznuta ruska imovina zapela je u pravnom limbu: Belgija ne želi sama preuzeti odgovornost, a pozivanje na izvanredne ovlasti otvara opasan presedan upravljanja pravom kroz krizu. Ako imovina ostane blokirana, Ukrajina se vraća kratkoročnom financiranju, bez strateške stabilnosti.
Unutarnja politička slika u Ukrajini dodatno se komplicira. Mandat Volodimira Zelenskog postaje uvjetan: više od polovice građana protivi se drugom mandatu, ali struktura sukcesije ne postoji. On ostaje ratni lider, no tu ulogu ne može automatski pretvoriti u pregovarački kapital bez jasnih sigurnosnih jamstava.
Rusija u pregovore ulazi s vremenom, rotacijom i industrijskim tempom na svojoj strani. Eskalira selektivno – dovoljno da iscrpljuje Ukrajinu, ali ne toliko da izazove raskol Zapada. Nova američka Strategija nacionalne sigurnosti dodatno potvrđuje pomak: europska sigurnost zamišlja se kao nešto čime se upravlja s Rusijom kao dionikom, a ne isključivo protiv nje.
Prekid vatre
Zaključak Jarábikove analize hladan je, ali dosljedan: Ukrajina ulazi u fazu pregovaračkog ishoda definiranog kapacitetima, a ne željama. Ako se osiguraju vjerodostojna jamstva, moguć je strukturirani prekid vatre povoljniji od onoga iz 2022. Ako ne, rješenje će biti nametnuto – i to iz slabije pozicije.
Upravo zato ova analiza djeluje uznemirujuće u europskom prostoru: ona ne nudi utjehu, nego orijentaciju. A to je, u politici, često najneugodnija istina.
Sama činjenica da je Volodimir Zelenski izjavio da je spreman odustati od članstva Ukrajine u NATO-u označava kraj dugog razdoblja političkih fantazija o „punoj pobjedi“, shvaćenoj kao istodobni vojni poraz Rusije i potpuna integracija Ukrajine u zapadni sigurnosni poredak. Time se ne zatvara samo jedno pregovaračko poglavlje, nego se retroaktivno otvara i neugodno pitanje: zašto se uopće godinama raspravljalo o uvlačenju u vojni savez države koja je povijesno, vojno i strateški bila duboko ukorijenjena u sovjetskom bloku, uz potpuno zanemarivanje predvidljivih eskalacijskih rizika. Upravo tu puca granica ideoloških analiza – one ne znaju kada stati i ne prepoznaju točku nakon koje se rizik pretvara u katastrofu. Za razliku od njih, realpolitički pristup kakav zastupa Balázs Jarábik ne pita što je moralno poželjno, nego što je održivo prije nego cijena postane nepovratna.
Je li Donald Trump potpisao kapitulaciju Ukrajine, Europe i NATO saveza?
Njemački kancelar Friedrich Merz jučer je javno ponovno upozorio da Vladimir Putin „neće stati“ ako Ukrajina padne, koristeći povijesnu paralelu s Münchenskim sporazumom iz 1938. i Sudetima, što je, po njemu, bio trenutak kad je Europa propustila zaustaviti Hitlera na vrijeme. „Putin se neće zaustaviti. I ako Ukrajina padne, neće stati. Kao ni 1938., kada Sudeti nisu bili dovoljni.“ rekao je Merz. Takve usporedbe s Hitlerom i 1938. pokazuju da Merz rat i mir u Ukrajini tumači prvenstveno kao moralnu i ideološku kategoriju, povezujući današnje događaje s mitološkim narativima o „ne ponoviti“ iz europske povijesti. Takva retorika politički nepristojno i svjesno brka pozicije Njemačke i Rusije u današnjem diskursu i 2. svjetskom ratu — ne samo kao protivnika, nego kao povijesnog ekvivalenta nacističkoj prijetnji — što je za mnoge istinske antifašiste bizarno. Bilo kako bilo, Merčev narativ, usred realnih pregovora i realpolitike, nije isto što i analiza temeljena na kapacitetima i ograničenjima država sukoba; on više služi instrumentalizaciji historijskih simbola nego jasnom sagledavanju strateških pitanja.
Ima li itko dileme tko je zapravo ginuo u obračunu s kime na izmaku 1945.; strašne godine kad su Nijemci radikalno pomladili SS te poslali hrabru djecu pred saveznike?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....