Nakon samo 48 sati snage Nagorno-Karabaha ili Arcaha, kako ga zovu Armenci, odlučile su "položiti oružje", priznati vlast Azerbajdžana na tom području te početi pregovore s Bakuom o "svojoj sudbini" i integraciji, javlja armenska TV postaja 24News, pozivajući se na izvore u Stepanakertu, glavnom gradu Nagorno-Karabaha. Time je, čini se, stvar gotova: Armenija priznaje poraz, a Azerbajdžan se trijumfalno vraća na svoje područje koje nije nadzirao više od 30 godina.
Vlasti nepriznate Republike Nagorno-Karabah objavile su, kako javljaju strane agencije, da su postigle dogovor o potpunom prekidu vatre od 13 sati po lokalnom vremenu u srijedu, 20. rujna.
U sklopu dogovora postignutog uz posredovanje ruskih "mirotvoraca", ali i razgovora koje je američki državni tajnik Antony Blinken imao s azerbajdžanskim predsjednikom Ilhamom Alijevom i armenskim premijerom Nikolom Pašinjanom, preostala armenska vojska bit će povučena "iz zone djelovanja ruskog mirovnog korpusa", a vojska Karabaha bit će raspuštena i razoružana.
Već sutradan bi se u gradu Evlahu trebao održati sastanak s azerbajdžanskim predstavnicima o tome kako dalje i kako provesti "mirnu reintegraciju".
Ako je sve to tako, čini se da je jedan od najduljih sukoba u Europi pred konačnim raspletom, a moguće je da se mijenjaju i geopolitički odnosi na Kavkazu jer u taj prostor, sada uz sve slabiji utjecaj Rusije, ulazi SAD na koji se Armenija, posebno u posljednje vrijeme, sve više oslanja, okrećući leđa Rusiji.
Američki državni tajnik Antony Blinken obavio je razgovore s azerbajdžanskim predsjednikom Ilhamom Alijevom i armenskim premijerom Nikolom Pašinjanom. Armeniji je potvrdio da jamči njezin "teritorijalni integritet" i odvratio Baku od navodnih planova da krenu i dalje od Karabaha.
No, Baku je iskoristio sve veću slabost Armenije, njezino okretanje od Rusije i taj interregnum između biranja novih zaštitnika da konačno stavi točku na "i" na pitanje Nagorno-Karabaha.
Armenija je u ovom trenutku u međuprostoru, sama na svijetu, u tranziciji između razočaranja u Rusiju, koja ne može skriti zluradost zbog toga što se sada događa, te pokušaja da se umili Zapadu. Azerbajdžan je procijenio da je njihov protivnik u takvoj "banani" da im je sada prilika za veliku osvetu i povrat svog područja.
U Erevanu su pak, odmah nakon obnove ratnih sukoba, izbili veliki nasilni prosvjedi, jedni pred zgradom vlade, i uz uzvike "Pašinjan izdajnik!". Ondje se tražilo da armenska vojska reagira i krene u pomoć Karabahu.
Istodobno je blokirana ruska ambasada gdje se izvikivalo "Rusija izdajnik!". Ljutiti Armenci smatraju da ih je Rusija ostavila na cjedilu i prepustila Azerbajdžanu. U Erevanu zamjeraju da se ruski "mirotvorci", iako su imali mandat da mogu upotrijebiti oružje ako su ugroženi životi civila, uglavnom bave evakuacijom civila.
Zbog toga se u Erevanu pripremaju na novi egzodus koji se očekuje nakon ovakvog raspleta događaja. Pozivaju se i na sporazum prema kojem ruski "mirotvorci" mogu upotrijebiti oružje, ali Moskva na to šuti, a Baku tvrdi da je taj dio sporazuma nevažeći jer ga nije supotpisala i azerbajdžanska strana.
Ako bi Armenija krenula na Azerbajdžan, to bi bio samoubilački potez jer je u ovom trenutku Erevan bitno slabiji od Azerbajdžana i bez međunarodnog zaleđa. Stoga se može pretpostaviti da do toga neće doći, ali zato mogu izbiti neredi u samoj Armeniji, pa čak, kako neki zloguko najavljuju, i mogući građanski rat.
Armenija je i politički i ekonomski na koljenima i sama jer se tek sada uočavaju ozbiljniji obrisi novog armenskog savezništva sa Zapadom i definitivnog okretanja leđa Putinu.
Ovakav razvoj situacije, čini se, potvrđuje da SAD polako preuzima riječ u armensko-azerbajdžanskom sporu te da Rusija ipak polako gubi onaj utjecaj koji je dosad imala na tom području. Za Vladimira Putina bit će to vrlo jak udarac, iako neki smatraju da je ovakav ishod i "mala Putinova tašta osveta" za "armenski nož u leđa".
Azerbajdžan neće ispustiti premoć koju ima, a osim toga, nažalost, Baku je svim zainteresiranima puno važniji od pauperizirane Armenije.
Azerbajdžan je jedan od najvećih naftnih i plinskih izvoznika, što Zapadu treba zbog nedostatka tih energenata iz Rusije. Zapad također želi Armeniju privući k sebi kako bi sebe ponovno pozicionirao u tom dijelu kraja Europe, ali i da Rusima smanji utjecaj, što se i događa.
U svemu tome bizarna je i zlurada poruka bliskog Putinova suradnika Dmitrija Medvedeva koji je rekao da tako prođe svatko "tko koketira s NATO-om" i okreće leđa Rusiji.
Kako bilo, Armenija je u neobranom grožđu, u vrlo neizvjesnoj situaciji koja zemlju može baciti u dugotrajnu nestabilnost, a ionako se nalazi na trusnom geopolitičkom prostoru južnog Kavkaza te je dovoljan samo mali poticaj da zapali unutarnji sukob s nesagledivim posljedicama.
S druge strane, Azerbajdžan ne želi propustiti priliku da dotuče svog arhineprijatelja te da i treći put dođe do zamrzavanja sukoba koji traje više od 30 godina.
Prvo je početkom 90-ih Armenija uspjela stvoriti svoju "državnu" enklavu na njegovu teritoriju, potom su se 2020. obnovili sukobi u kojima je Azerbajdžan uspio, uz pomoć Turske, vratiti dobar dio zauzetih područja pa se opet, uz pomoć Rusije, koja je ionako opterećena Ukrajinom, sve "zamrznulo".
Ovaj put čini se da je stvar "zgotovljena". Sada treba paziti da se odnosi ne zakompliciraju u samoj Armeniji i ne bace tu zemlju u još dublji ambis političke krize.
