Počelo je svečano i radno: dokumentarnim filmom usredotočenim na papu Franu i njegovu neumornu humanističku zauzetost, te uglednom filmskom nagradom za čovječnost dodijeljenom tom filmu, ne bez dobrih razloga. Počelo je, dakle, izrazito dobrim namjerama. Zna se kamo vodi put popločan dobrim namjerama. Ako je popločan izrazito dobrim namjerama, nije više put, nego tobogan. Tako se slučilo i tom prigodom, točno u skladu s fizikalnim zakonom po kojemu kriška kruha namazana maslacem vazda padne na stranu na kojoj je maslac.
Nagrada je filmska, pa se inventivno zove Kinéo. Tipična je za svijet u čijem je središtu pozornosti „red carpet“, instagramskih (nekad warholovskih) 5 minuta slave kroz poziranje, dodjeljuje se ne samo za najbolje filmove (što nije originalno) nego i u dvjema dodatnim, visoko etičkim kategorijama: za humanost, te za zaštitu okoliša. Nagradu je izmislila neka talijanska posvuduša, kadra dobiti novac od kapitalista čije se supruge također vole slikati po crvenim tepisima ili pod reflektorima za dodjele sporednih nagrada dok raste napetost o glavnima. Nju nije teško uočiti na snimcima s filmskih festivala od Venezije do Taormine. Pa je ovaj mjesec, sa svojom nagradom, osvanula i na Filmskom festivalu u Rimu.
Da bi nagrada dobila na prestižu, odabran je redatelj čiji su dokufilmovi već stigli tik do Oscara odnosno Emmyja. Rođen je u ruskome Tatarstanu kao Evgenij Mihajlovič Afineevskij, iselivši se u Izrael promijenio je državljanstvo i latiničnu grafiju, pa se piše Evgeny Afineevsky. Radi u Sjedinjenim Državama. Bira teme s naslovnih stranice, koje nahrupljuju kroz breaking news. Nominacije za Oscara i Emmy dobio je 2016 za Vatrenu zimu (o ukrajinskoj borbi za slobodu), a još tri nominacije za Emmy 2018 za Krikove iz Sirije. Ove godine na red je došao Francesco. Papa. Pogodak siguran, ako ne za nagradu, a ono za naslove i prikaze. Jer bit je napraviti film o kojemu će se govoriti, kako bi ga kupile distribucijske mreže. Biznis.
Afineevsky je režirao dokufilm u kojemu je Papa prikazan kao junak našeg doba, kao rijedak glas razbora u općem mahnitanju. Kao geslo uvrh plakata za film otisnut je papinski tweet: „Pozivam vas da ne gradite zidove nego mostove, da zlo osvojite dobrim, uvredu oproštajem, da živite u miru sa svakim.“ Pa vidimo papu Franu na apostolskim pohodima, na ruševinama uslijed potresa, među sirotinjom. I čujemo ulomke njegovih izjava, kojima potkrepljuje svoje intencije. Film koristi vatikanske snimke (dostupne svakome po objavljenim tarifama).
Na crveni tepih tada stupa još jedan s najboljim namjerama: Paolo Ruffini, novinar, od 2018 prefekt Dikasterija za komunikacije, i time prvi laik (u smislu: katolik koji nije klerik) na čelu nekoga vatikanskoga kurijalnog dikasterija (ministarstva, ako bismo prevodili na jezik moderne države). U njegovoj je nadležnosti bila odluka da se Kinéo uruči Afineevskome ne u prošlu srijedu u rimskom Auditoriju, festivalskom sijelu, nego dan kasnije unutar vatikanskih zidina, u Maloj palači Lava XIII unutar prekrasnih Vatikanskih vrtova. Praktički, da se od toga učini vatikanska svečanost.
U srijedu, prilikom projekcije Francesca, među svim poznatim Papinim slikama i riječima, našao se i ulomak intervjua u kojemu je sadašnji poglavar Katoličke crkve rekao, na španjolskome: "Homoseksualni ljudi imaju pravo biti u obitelji. […] Oni su Božja djeca i imaju pravo na obitelj. Nitko ne bi trebao biti protjeran ili nesretan zbog toga. […] Ono što moramo stvoriti je zakon o civilnim zajednicama. Na taj su način zakonski pokriveni. Ja sam se za to borio."
Naravno da gledajući film, dok je prijevod pokrivao Papin izvorni ton, nije bilo moguće primijetiti da su tu zajedno spojeni ulomci koji su bili razbacani po intervjuu (to smo sada odvojili zagradama s trima točkama).
Nazočni novinari su zaključili da je to nov Papin stav, još otvoreniji, pa i zato što je Afineevsky rekao da je to Papa rekao njemu. A i da je Papa odobrio film, kad mu ga je ljetos pokazao na tabletu.
Tih nekoliko rečenica bacilo je u zasjenak sav film. Izvrsne namjere su ekspresno survale aktere u pakao. Onaj medijski. Dostojan kista Hieronynusa Boscha.
Na konferenciji za novinare bio je i glumac Jun Carlos Cruz, koga je kao dječaka silovao sada zloglasan čileanski svećenik, tada politički moćan, pa je njegovo stradanje bilo zataškavano sve dok se nije susreo s Papom. "Kad sam upoznao papu Franu, rekao mi je da mu je žao zbog onoga što mi je naneseno. Juan, Bog je taj koji vas je učinio gejem i u svakom slučaju Vas voli. Bog Vas voli, a i Papa vas voli", prenio je Cruz Franine riječi.
Ispostavilo se, veoma brzo, da Papine riječi nisu bile izrečene Afineevskome, nego da su bile dio intervjua koji je Frane u svibnju 2019 dao Valentini Alazraki, vatikanistici meksičke Televise. I da su posrijedi rečenice koje nije tada objavila ni Televisa, a ni Sveta Stolica u svojoj službenoj verziji.
Te su rečenice odrezane pri autorizaciji (koju je mogao i nije morao obaviti sam Papa). Televisa, izjavio je njezin predstavnik za javnost Rubén Acosta Montoya, dobila je od Vatikana već obrađen snimak, original je ostao u Vatikanu, čije su bile kamere i snimateljska ekipa.
Na dodjeli nagrada u četvrtak novinari su pitali Ruffinija za komentar. Šutio je kao zaliven. Ured za novinstvo Svete Stolice nije se oglašavao. Ruffinijeve Vatican News su se pravile da se ništa nije dogodilo. Alazraki je isključila telefone i nije odgovarala na elektronsku poštu,
Zašto je – u konkurenciji sa svim problemima društvenih periferija, sa svim svjetskim ratnim i humanitarnim krizama u pogledu kojih je Papa portretiran u filmu Francesco – prvo angloamerička (a za njom i ina) novinarska javnost zagrizla samo u temu homoseksualnosti, pitanje je za psihologe, koji bi mogli istraživati podsvijest publike. I svijest urednikâ, koji opipavaju njezin puls, svjesni da opstanak i njih i glasila ovisi o prodaji (primjeraka, oglasnog prostora, čega li).
Vatikanski mûk je izazvao medije da govore o “krimiću“ i natjerao ih da pretpostavljaju kad ne mogu prenijeti – a to je situacija obostranog gubitka. U Vatikanu veoma rijetka.
Stekao se dojam da je netko nasapunao dasku Papi, svjesno ili nesvjesno.
Ivica Šola je u Slobodnoj Dalmaciji stigao analizirati kontekst istrgnutih Papinih rečenica.
Šola podsjeća da je Papina rečenica o pravu homoseksualnih na obitelj njegov standardni odgovor koji ponavlja svaki put kada ga pitaju: "Što biste rekli ocu ili majci da otkriju da im je dijete homoseksualac. Stoga zaključuje da se Papina rečenica ne odnosi na pravo homoseksualnih da zasnuju obitelj, nego na njihovo pravo dostojnog opstanka u primarnoj obitelji. Razlika je drastična.
I u apostolskom nagovoru Amoris Laetitia Papa ponavlja stav, temeljen i na dokumentima Kongregacije za nauk vjere u pontifikatu sv. Ivana Pavla II: "Prije svega želimo ponoviti da se svaka osoba, bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju, mora poštovati u svom dostojanstvu i primati s poštovanjem, vodeći računa o izbjegavanju bilo kakvih tragova nepravedne diskriminacije".
Šola umjesno naglašava da se u istom dokumentu Papa „distancira od bilo kakvog rizika brkanja braka kao zajednice muškarca i žene i civilnih zajednica, naglašavajući kako 'nema osnove za izjednačavanje ili uspostavljanje analogija, čak ni onih udaljenih, između homoseksualnih zajednica i Božjeg plana o braku i obitelji'."
Papina borba za zakonsku zaštitu homoseksualnih parova kroz ustanovu životnog partnerstva je, kako smo već pretpostavili, ona koju je vodio kao kardinal nadbiskup u Buenos Airesu, smatrajući to – sa crkvenog stanovišta – „manjim zlom“ spram legalizacije homoseksualnog braka, ravnopravnoga s heteroseksualnim (što je ipak ozakonjeno u Argentini, Brazilu i Meksiku, u 13 od 27 članica Evropske unije itd).
Sablazan je zalegla, kao i svaka medijska, ali problemi su ostali. A oni nisu između Katoličke crkve i medija, nego između crkvenog nauka i dijela katoličkih vjernika, osjetljivih i sklonih neslaganju kad je riječ o pravima na spolnost, a osobito ako su ta prava ugrožena nasiljem.