Sredinom rujna, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen održala je svoj godišnji govor o stanju Unije u Strasbourgu. Otkako je 2019. godine preuzela dužnost, rekla je da je ‘EU svjedočila rađanju geopolitičke Unije‘.
Samo mjesec dana kasnije, izbio je rat između Hamasa i Izraela te naglasio neslaganja među 27 država članica EU i nedosljednost među stvarateljima politike u sjedištu EU-a u Bruxellesu. Znači li to da je von der Leyen pogriješila i da je EU daleko od prave geopolitičke sile?
Bliski istok razotkriva ograničenosti pokušaja Europske unije da vodi učinkovitu zajedničku vanjsku politiku.
I druga pitanja, poput Rusija i Ukrajine, južnog Kavkaza, sjeverne Afrike i Kine, kao i američkih predsjedničkih izbora, također predstavljaju poteškoće za Europsku uniju.
Ipak, slika nije jednolično negativna, piše Financial Times. U svom govoru u lipnju, Josep Borrell, visoki predstavnik EU za vanjsku politiku, spomenuo je neka područja u kojima je EU postigla napredak u protekle četiri godine.
Na vrhu njegove liste bila je energetska sigurnost. Od ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. rekao je da se ‘EU oslobodila toksične uvozne ovisnosti o ruskoj nafti i plinu koja se stvarala desetljećima. Nitko nije mislio da je to moguće, ali uspjeli smo‘.
Borrell je ustvrdio i da EU sada radi bolji posao u suzbijanju dezinformacija od zlonamjernih stranih aktera. Treće područje napretka koje je spomenuo je sigurnost i obrana EU, koncept poznat kao ‘Strateški kompas‘.
Cilj je ojačati sposobnosti EU u kibernetičkoj obrani, obavještajnim podacima, svemirskoj i pomorskoj sigurnosti, kao i omogućiti brzo raspoređivanje do 5000 vojnika u različitim vrstama kriza. Ipak, jasno je da je vanjska politika EU-a često neučinkovita i u suprotnosti s impresivnom snagom bloka u poslovnoj regulativi i međunarodnoj trgovini.
Ovog tjedna se u pripremama za sastanak na vrhu šefova vlada EU vidjelo kako neke zemlje daju prednost čvrstoj proizraelskoj liniji, dok druge žele naglasiti zaštitu palestinskih civila u Gazi.
Te razlike ne samo da potkopavaju ionako ograničen utjecaj EU-a na Bliskom istoku, već riskiraju odvraćanje vlada od zadataka financiranja i naoružavanja ukrajinskog rata. Čak i kada su u pitanju Ukrajina i Rusija, vide se razlike između vlada EU-a. Ranije ovog mjeseca, mađarski premijer Viktor Orban je posjetio Peking i postao prvi čelnik EU koji se susreo s ruskim predsjednikom Putinom otkako ga je Međunarodni kazneni sud optužio za ratne zločine.
Orban nije u skladu s ostatkom EU po pitanju Rusije. No najnoviji planovi EU za financiranje Ukrajine zaustavljeni su zbog otpora iz Mađarske i sukobom Orbana i Bruxellesa oko vladavine prava. Bliski istok je primjer da ponekad domaće političke svađe ometaju sposobnost europske vlade da postavi jasno nacionalno stajalište o vanjskoj politici, piše Financial Times.
U Francuskoj vlada svađa zbog napada radikalnog ljevičarskog oporbenog vođe Jean-Luca Mélenchona na izraelsku politiku. Slični sporovi postoje i u Španjolskoj, gdje su ljevičarske stranke snažno propalestinske, dok premijer Pedro Sanchez zauzima oprezniji stav, no njegovi izgledi za novu vladu ovise o postizanju dogovora s radikalnom ljevicom.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, Sir Keir Starmer, vođa oporbenih laburista, koji će vjerojatno biti sljedeći premijer, bori se da obuzda kritike muslimanskih zastupnika u svojoj stranci zbog njegovog stava o ratu Izraela i Hamasa.
Prema Lisabonskom ugovoru EU-a koji je stupio na snagu 2009., vanjska je politika trebala postati dinamičnija. Uspostavljen je stalni predsjednik Europskog vijeća, koje okuplja šefove vlada, i služba za vanjsko djelovanje koju vodi šef vanjske politike, koji također sjedi u Europskoj komisiji.
Rat na Bliskom istoku bacio je svjetlo na to kako dogovori ponekad mogu poći po zlu. Povjerenik za susjedstvo i pitanja proširenja Oliver Várhelyi najavio je zamrzavanje pomoći palestinskim teritorijima. Poduzeo je taj korak bez konzultacije s drugim povjerenicima i nacionalnim vladama. Zatim je von der Leyen posjetila Izrael i poslala snažnu podršku pravu te zemlje na samoobranu. Tada se našla na udaru kritika nižih dužnosnika EU i nekih nacionalnih vlada, kojima se činilo da ona tvrdi da govori u njihovo ime o vanjskoj politici.
U pozadini tog spora je i dodatni problem: javna je tajna u Bruxellesu da von der Leyen ima loš odnos s Charlesom Michelom, trenutnim predsjednikom Vijeća EU, kao i s Borrellom.
Druge vlade znaju za poteškoće EU i ponekad ih i iskorištavaju. Jedan je primjer iz 2021. godine, kada je turski predsjednik Erdogan ignorirao von der Leyen na razgovorima u Ankari i ponudio stolac Charlesu Michelu, a ne i njoj.
Ponekad je neučinkovitost vanjske politike EU svedena na nedostatak čvrste moći i regionalnog utjecaja. Dobar je primjer toga sukob Azerbajdžana i Armenije koji datira još iz 1991. Nakon što su se te borbe nastavile 2020., EU se pojavila kao diplomatska predvodnica među akterima sa zapada. Pokušavala je posredovati u nagodbi, no ti su se napori pokazali beskorisnima jer je Azerbajdžan prošlog mjeseca ponovno osvojio enklavu Nagorno-Karabah, što je izazvalo bijeg gotovo cjelokupnog lokalnog armenskog stanovništva.
Sposobnost EU-a da obuzda Azerbajdžan dodatno je ograničena hitnom potrebom da pronađe nove dobavljače energije nakon prekida s Rusijom, a Azerbajdžan je jedan od takvih dobavljača.
Učinkovita vanjska politika dijelom počiva na spremnosti za raspoređivanje vojne sile. Vlade EU-a su pojačale izdatke za obranu od ruske invazije na Ukrajinu 2022., ali mnoge europske članice NATO saveza još uvijek ne ostvaruju cilj od godišnjih dva posto BDP-a.
Osnivač think-tanka ‘Friends of Europe, Giles Merritt, komentira:
- 30 godina dividende mira od hladnog rata uzelo je veliki danak obrambenim proračunima i industrijskim kapacitetima, čak i ako se oni polako povećavaju.
Kada je riječ o pripremama za proširenje na istočnu i jugoistočnu Europu, proces koji bi EU mogao pretvoriti u zajednicu više od 30 zemalja, vlade i kreatori politike pomno razmatraju hoće li u vanjskoj politici prijeći s jednoglasnosti na glasovanje kvalificiranom većinom. Tako više ne bi bilo moguće da jedna zemlja zadržava odluke.
Ipak, to neće biti jednostavno, smatra njemačka politologinja Annegret Bendiek.
- Važan izvor političkog zastoja po ovom pitanju proizlazi iz straha da bi glasovanje kvalificiranom većinom prenapreglo spremnost država članica da se dogovore o vrlo osjetljivim pitanjima. Neki se brinu da bi uvođenje toga proširilo već postojeće podjele između novih i starih država članica, smatra Bendiek.