Ništa što bi mogao reći ne bi bilo nikakvo opravdanje. Ali on nije mogao ponuditi ni objašnjenje.
10. listopada Moussa Abu Marzouk, viši član politbiroa Hamasa, sjedio je sat vremena na intervjuu s novinarom The Economista u neuglednoj zgradi u Dohi, glavnom gradu Katara. Tri dana ranije palestinska islamistička skupina izvela je najgori napad u povijesti Izraela i masakrirala više od 1200 ljudi.
Izrael je uzvratio i u zračnim napadima ubijeno je više od 900 Palestinaca. Vojska Izraela priprema se za vjerojatnu kopnenu invaziju na Gazu. Tjedni koji slijede donijet će još više krvoprolića na obje strane, a možda i kraj vladavine Hamasa u Gazi. Međutim, bez obzira na to što je trenutak ključan za njegov narod, Abu Marzouk nije rekao mnogo više od onoga što čelnici Hamasa govore već godinama.
Ubojstvo civila
Ipak, tri su stvari došle do izražaja. Prvo je gotovo potpuna nespremnost da se prizna da je Hamas pobio nedužne civile. Skupina Hamas, kaže Marzouk, ‘poštuje sve međunarodne i moralne zakone‘, a glavna meta su joj bili ‘vojni ciljevi‘. No priče koje su se pojavile iz mjesta kao što je Be‘eri, kibuc u južnom Izraelu gdje su militanti išli od vrata do vrata i zaklali više od 100 Izraelaca u njihovim domovima - što je 10 posto stanovništva, govore nešto posve drugo.
Što se tiče 260 partijanera ubijenih na glazbenom festivalu, Marzouk kaže da je to bila ‘slučajnost‘. Veli da su mladi koji su plesali napadačima možda izgledali kao vojnici koji su na odmoru. Ta je tvrdnja toliko smiješna da se čini kao da se pomoću te teze više hvali zločinom, nego što pokušava prikriti istinu.
Bez obzira na svoje političke stavove, većina ljudi diljem svijeta bila je užasnuta prizorima pokolja u Izraelu. Muslimani su ukazali na ‘hadis‘, riječ, odnosno izreku proroka Muhameda, koji je rekao da borci ne smiju ubijati žene i djecu, pa čak ni sjeći drveće. Hamas, islamistička skupina koja nameće pobožnost, čini se da nema takve grižnje savjesti: Abu Marzouk priznaje da su neki civili ubijeni, ali tvrdi da je to ‘odgovornost‘ Izraela i kaže da su oni ‘bili žrtve prije njih‘.
Većina nije znača ništa
Drugo je osjećaj da veći dio vodstva Hamasa uopće nije ništa znao o planovima za napad. Na pitanje je li znao za to unaprijed, Abu Marzouk odgovara da nije bio obaviješten: ‘Ne, nismo znali vrijeme napada.‘ No to i ne iznenađuje. Budući da je tako teško ući i izaći iz Gaze, Hamas radije drži neke od svojih političkih vođa u inozemstvu. Uvijek je postojala napetost između unutarnjih i vanjskih skupina. Oni u Gazi s prezirom gledaju na razmažene sunarodnjake koji uživaju u hotelima s pet zvjezdica u Dohi.
Ta je napetost samo rasla od 2017., kada je Yahya Sinwar izabran za vođu skupine unutar Gaze. Zajedno s Muhammadom Deifom, vojnim zapovjednikom Hamasa, i nekolicinom kolega tvrdolinijaša, od kojih je većina također u Gazi, on je učvrstio moć unutar skupine i marginalizirao njezino iseljeničko krilo.
Abu Marzouk također opovrgava medijska izvješća da je Iran osmislio ili pomogao u planiranju napada. ‘Iran nema nikakve veze s ovom situacijom‘, kaže on. No prema toj se tvrdnji s pravom može biti skeptičan. Iran pruža financijsku i vojnu potporu Hamasu, što je sigurno imalo neke veze s ovim divljaštvom. Ipak, i dužnosnici Hamasa i glasnogovornik izraelske vojske poriču da je Iran naredio ili organizirao napad.
Treće, i ono što je najznakovitije, je nedostatak bilo kakve vizije. Kao odgovor na pitanje što je Hamas želio postići, Abu Marzouk iznosi popis izraelskih nedjela: oduzimanje zemlje, izgradnja ilegalnih naselja... ‘Zatvorili su sva vrata i prouzročili da rješenje s dvije države propadne‘, kaže.
Neće pogubiti taoce
Nije u krivu kad govori o svakodnevnim zlostavljanjima i poniženjima zbog okupacije, niti o ulozi Izraela u rušenju mirovnog procesa. Ali on ne može objasniti kako bi ubojstvo stotina civila moglo poboljšati položaj Palestinaca.
U nekim je pojedinostima kategoričan: Hamas neće, tvrdi, pogubiti taoce, niti će osloboditi izraelske civile. O zamjenama zatvorenika još je rano govoriti.
Ali kako razgovor teče, on sve više ulazi u zavjere i fantazije. Izraelci bi jednostavno trebali otići i vratiti se u svoje domovine. ‘Svi oni imaju dvojno državljanstvo‘, kaže. No to nije istina jer je većina Izraelaca rođena u Izraelu i nemaju drugu putovnicu. On hvali napad od 8. listopada u Aleksandriji, u kojem je egipatski policajac ubio dvoje izraelskih turista, i poziva sve Arape i muslimane da pomognu u ‘oslobađanju Jeruzalema i Palestine‘. Izrael naziva ‘zapadnim projektom‘ koji će jednog dana nestati.
Akcije Hamasa 7. listopada promijenile su regiju. Ipak, čini se da je retorika Hamasa zamrznuta u vremenu: gotovo identičan se jezik mogao čuti od bezbrojnih dužnosnika u proteklih 15 godina. Pobjeda je uvijek neizbježna, a do tada će 2 milijuna Palestinaca u Gazi izdržati svoju sudbinu. No mnogi će vam nasamo reći da ne vjeruju u Hamas. Ali oni žive u autoritarnoj jednostranačkoj državi koja ne daje nikakvu šansu za promjenu vodstva.
Izrael je godinama bio u krivu misleći da je Hamas izgubio interes za sukob velikih razmjera. Ali čini se da je Hamas sada napravio istu grešku. Činilo se da je u jednom trenutku Abu Marzouk odbacio mogućnost ozbiljne izraelske ofenzive u Gazi. ‘Znamo da su kukavice‘, kaže. ‘Znamo da se ne mogu boriti prsa o prsa.‘ Ta pogrešna procjena sada bi mogla ugroziti Hamasovu moć.