Uzgajat ću gljive, rekla mi je poduzetna prijateljica negdje sredinom osamdesetih. Živjela je u Novom Zagrebu, u jednom od tada još relativno novih velikih betonskih blokova čijim je graditeljima zakon propisivao izgradnju "atomskog skloništa". Stanari su tamo držali stare stvari, fotelje i vešmašine, ili ništa. Ona je imala poslovni plan. Šampinjoni su živjeli jednu sezonu, poslije sam izgubio trag i njima i njoj. Nitko više nije govorio ni o "atomskom ratu", barem ne u običnim razgovorima.
Početkom devedesetih skloništa su vraćena u funkciju. Ne, doduše, kao zaštita od nuklearne opasnosti, ali rat ih je učinio potrebnima. Onda smo ih, srećom, opet zaboravili, dok Vladimir Putin prošle nedjelje nije ruskoj vojsci naredio da najjači svjetski nuklearni arsenal stavi u stanje pripravnosti. Odjednom je opet sve postalo drukčije.
Zagreb danas ima oko 170 gradskih skloništa i oko 800 privatnih skloništa s "atomskim statusom" u sklopu stambenih zgrada (od ukupno 1062, što je brojka koju predstavlja gradonačelnik Tomislav Tomašević). Nemaju sva skloništa jednak status, razlikuju se i u vlasništvu. Neka su i danas u stanju pripravnosti, dok su neka iznajmljena raznim udrugama (i dalje postoji nekoliko "gljivarskih", ali izvan Zagreba).
Službeno, zgrade više ne moraju imati skloništa. Planom zaštite i spašavanja, odnosno procjenom rizika od velikih nesreća i planom djelovanja civilne zaštite navode se samo mjere sklanjanja ljudi u podrumske prostorije i mjere izmještanja stanovništva, bez obaveze gradnje skloništa, a pogotovo atomskih. Ako zatreba, mogu se odrediti moguće lokacije kao i najpovoljniji pravci evakuacije i zbrinjavanja ljudi.
Neformalan, ali upozoravajući, Bilten atomskih znanstvenika objavio je 21. siječnja da kazaljka "Sata sudnjeg dana" ostaje na 100 sekundi do ponoći. "Svijet je zapeo u iznimno opasnom trenutku", poručili su. U tom je trenutku činjenica da kazaljka nije pomaknuta od 2019. protumačena kao "znak nade". Amerika i Rusija već su se prepirale oko gomilanja ruskih trupa na ukrajinskoj granici, ali veliki dio svijeta smatrao je da će zategnutost ostati na riječima. Nije im to bilo prvi put da se prepiru. Onda je 24. veljače ruska vojska ušla u Ukrajinu, a Putin je izdao Naredbu. Sat sudnjeg dana kazaljku pomiče jednom godišnje, hoće li sljedeće godine biti kazaljke?
Svjetska ludost
Kada je 1947. uveden kao jedno od mjerila opasne svjetske ludosti, na početku hladnog rata, Sat sudnjeg dana bio je postavljen na sedam minuta do ponoći, s namjerom da svijet upozori na opasne razmirice među nuklearno naoružanim velesilama. Kazaljka sata se tijekom godina, ovisno o stupnju zategnutosti odnosa, pomicala bliže ili dalje od ponoći. Najdalje od ponoći, postavljen na 23:43, sat je bio 1991. Doista se činilo da je hladni rat priveden kraju. George Bush i Mihail Gorbačov tada su potpisali prvi strateški ugovor o smanjenju naoružanja, prije svega nuklearnog.
Promatrana statistički, povijest sigurnosti svijeta ne sugerira optimizam.
Nuklearne sile do danas su, od početka eksperimentiranja s atomskim naoružanjem, na desetak globalno raspršenih lokacija izvele više od 2000 pokusa. Najviše takvih pokusa izvedeno je 1961. godine, čak 140, većinom na otvorenom. Svijet u to vrijeme još nije bio svjestan dosega radijacijskih oblaka. Od prvog nuklearnog eksperimenta 1945. kada su pale i bombe na Hirošimu i Nagasaki, do zadnjih, dogovorenih testova u Pakistanu 1998., između dva testiranja nikada nije proteklo više od 22 mjeseca. Nakon 1998. dogovorenog moratorija, nuklearnim se eksperimentima oglasila tek Sjeverna Koreja, s još tri pokusa do 2013. Osim toga, razdoblje od lipnja 1998. do listopada 2006. najdulje je razdoblje mira od 1945. u kojem nije bilo zabilježenih nuklearnih pokusa.
Razdoblje "atomskog straha" od između 1945. i 1988. utisnulo je snažan pečat na kulturu i način života Zapada. Bob Dylan je napisao "Hard Rain" 1962., Stanley Kubrick snimio je "Dr. Strangelovea" 1964. kao vjerojatno ultimativni film o rusko-američkom, na apsurdu utemeljenom, nuklearnom sukobu. Pisci znanstvene fantastike šokirali su svijet svojim prikazima raspadnutog svijeta i društva nakon "atomskog rata". George Miller i Byron Kennedy krajem sedamdesetih počeli su distopijski "postatomski" filmski serijal "Mad Max".
Frank Gehry i grupa arhitekata-dekonstruktivista uveli su postapokaliptični futurizam u arhitekturu osamdesetih... Čak i dvodijelni kupaći kostim bikini dobio je ime po atolu u grupaciji Maršalskih otoka na kojemu su između 1948. i 1958. izvedena 23 nuklearna pokusa. Cinična objava vlasti ukazuje na današnje stanje atola: "Ne postoji radiološka opasnost za pojedinca koji hoda po otoku, a na Bikiniju se može živjeti sigurno sve dok je hrana iz uvoza".
Zasad se zna da nuklearno oružje imaju Rusija, SAD, Kina, Francuska, Velika Britanija, Pakistan, Indija, Izrael i, vjerojatno u nekom obliku, Sjeverna Koreja. Atlantski savez, NATO, smatra se "nuklearnim savezom", jer uključuje tri nuklearno naoružane države: Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku i SAD. Prema procjenama vojnih stručnjaka, Rusija ima oko šest tisuća komada nuklearnog oružja različitih vrsta, a Sjedinjene Države imaju oko 5500 komada. Francuska i Velika Britanija kao vodeći partneri u NATO-u imaju vlastito nuklearno oružje.
Od ostalih članica saveza, Belgija, Njemačka, Italija, Nizozemska i Turska imaju u vojnim bazama na svom teritoriju raspoređeno američko nuklearno oružje. Sve rusko nuklearno oružje danas se nalazi isključivo na području Rusije. To su najnoviji podaci dostupni kroz New START, sporazum o smanjenju nuklearnog naoružanja između SAD-a i Rusije potpisan 2010. u Pragu (potpisali su ga predsjednici Obama i Medvedev), koji uključuje dijeljenje ažuriranih podataka o nuklearnim bojevim glavama svakih šest mjeseci.
Sve do početka ruskog napada na Ukrajinu, predstavnici SAD-a i Rusije redovito su se sastajali kako bi razgovarali o oživljavanju Sporazuma o nuklearnim snaga srednjeg dometa, dogovora o kontroli nuklearnog naoružanja začetog 1991., koji je 2019. eutanazirao tadašnji predsjednik Donald Trump. Prošlotjedna Putinova naredba vojsci da stavi nuklearne snage u pripravnost nanijela je ozbiljnu štetu svjetskoj sigurnosti jer nuklearno je oružje vratila u središte sigurnosne strategije. "Napravili smo nekoliko koraka unatrag", upozorio je govoreći za televizijski kanal MSNBC Ernest Moniz, bivši (Obamin) američki ministar energetike. Uloga nuklearnog oružja u sigurnosnim strategijama svjetskih čelnika ponovo je porasla.
Nejasna naredba
Točno značenje Putinove naredbe ostalo je, možda i namjerno, nejasno. Nakon toga, barem zasad, s ruskim se nuklearnim naoružanjem nije dogodilo ništa što bi se moglo smatrati radikalno drukčijim od uobičajenog. I SAD i Rusija nuklearne interkontinentalne balističke rakete stalno drže u visokoj pripravnosti. Prema "teorijama odvraćanja" koje su bile duboko ugrađene u temelje hladnoratovske politike, takvo oružje masovnog uništenja trebalo je biti zauvijek zaključano, ali i uvijek napunjeno. Takva ravnoteža smatrala se nužnom kako bi se "druga strana" odvratila od ideje da pokuša iskoristiti trenutak iznenađenja za pokretanje prvog udara, koji bi zatim izazvao odmazdu. Prema onome što smo dosad vidjeli, Putinova naredba izvela je nuklearne podmornice iz hangara, što u ovom kontekstu jest neugodan detalj, ali ni u mirnodopskim uvjetima nije neuobičajena pojava.
Među analitičarima zasad, iako uvijek s jasno naznačenom rezervom, prevladava mišljenje da Putin "atomsku retoriku" koristi kao prvu, zastrašujuću, ali zapravo najmekšu liniju oružja za odvraćanje napada. Tome u prilog govori i nekoliko relativno umirujućih slučajeva iz povijesti.
Točno je, naime da je Kremlj na gotovo identičan način zaprijetio nuklearnim djelovanjem u vrijeme ruskog preuzimanja Krima 2014. Intervencija Zapada tada se zaustavila na sankcijama. Zasad se ne čini logičnim da bi se Rusija izložila prijetnji nuklearne odmazde radi pobjede u ratu u kojem se već može pohvaliti golemom vojnom nadmoći. Također, Iako SAD i EU pomažu Ukrajini dostavom oružja i uvođenjem ekonomskih sankcija Rusiji, nijedna od država nije u Ukrajinu uputila vojne postrojbe.
Čak i jastrebovi poput neokonzervativnog senatora iz Floride Marca Rubija ovih dana govore da izravna intervencija u Ukrajini ne bi bila vrijedna rizika. Iz tih razloga, teško je zaključiti da rat eskalira prema točki nuklearnog sukoba. I na kraju, verbalne prijetnje nuklearnim oružjem kako bi se neprijatelja odvratilo od intervencije dio su stare postsovjetske strategije poznate kao "eskalacija radi deeskalacije".
Želi li, međutim, netko pronaći razloge za uzbunu, lako su dostupni.
Rusija je 2020. značajno pojednostavila regule za uporabu nuklearnog oružja. Moskva se do tada držala dogovora da će posegnuti za nuklearnom opcijom isključivo "ako netko ugrozi samo postojanje države". Prije dvije godine, nakon što je osjetio ekonomske sankcije zbog aneksije Krima, Putinov Kremlj je revidirao tu politiku, najavljujući da "zadržava pravo upotrebe nuklearnog oružja "za sprečavanje eskalacije vojnih akcija i njihova prekida pod uvjetima koji su prihvatljivi za Rusku Federaciju i/ili njezine saveznike". Drugim riječima, Rusija sada zadržava pravo prvog nuklearnog udara kako bi okončala rat pod njezinim preferiranim uvjetima. To je neke od analitičara navelo na zaključak da bi Putin mogao primijeniti taktičko nuklearno oružje kako bi postigao svoje ciljeve u Ukrajini, ako konvencionalna agresija ne uspije.
Londonski Financial Times citira Caitlin Talmadge, stručnjakinju za nuklearnu politiku Sveučilišta Georgetown: "Postoji realna mogućnost da bi se Putin mogao okrenuti nuklearnom oružju nastavi li trpjeti vojne neuspjehe, učini li mu se da se njegove diplomatske i političke prednosti urušavaju".
U Rusiji, kao i u SAD-u, predsjednik jedini ima ovlast narediti nuklearni napad. Strah kako bi Putin mogao biti "dovoljno nepromišljen i paranoičan" da pokrene krvavi, destabilizirajući rat čak i u nedostatku bilo kakve stvarne provokacije nije posve bez temelja. Putin se već predstavio kao politički ubojica s velikim povijesnim ambicijama, čovjek koji se oslanja na mali krug najužih, povlađivanju sklonih savjetnika. I sada je na Ukrajinu, uostalom, krenuo bez izravnog povoda. Njegove prijetnje podsjetnik su svima da nuklearni rat nije noćna mora prošlog političkog razdoblja, a zajednički uspjeh globalne zajednice u sprečavanju nuklearnog udara tijekom 76 godina, otkako je Amerika bacila atomske bombe na Japan, sada se u značajnoj mjeri čini kao rezultat sreće.
Mršava iskustva iz povijesti zasad ipak govore u prilog pobjedi razuma, doduše dosad je uvijek bila riječ o pogreškama.
Pogrešno uvjerenje
Tijekom kubanske raketne krize 1962. godine kapetan sovjetske podmornice naredio je ispaljivanje nuklearnog torpeda na američku mornaricu, zbog pogrešnog uvjerenja da je njegovo plovilo napadnuto. Samo je otpor kolege časnika spriječio da se ta zapovijed izvrši. Administracija vjerojatno najmiroljubivijeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera umalo je 1980. pokrenula nuklearni napad na Sovjetski Savez, nakon što je neispravan računalni čip (kažu, vrijedan 46 centi) naveo Bijelu kuću da povjeruje kako su Sovjeti upravo ispalili 2200 nuklearnih projektila na SAD.
Ukratko, za početak terminalnog nuklearnog rata dovoljna je jedna nesreća, pogrešno shvaćena rečenica, ili psihopat s prstom na gumbu (stvarniji od Kubrickova generala Rippera, ili poludjelih milijardera iz filmova o Jamesu Bondu), što je zapravo najmanje vjerojatan scenarij jer zaštitne procedure postoje kako bi takav scenarij spriječile. Ozbiljni analitičari zato smatraju da je rizik da bi Putin naredio korištenje nuklearnog oružja kao odgovor na intervenciju SAD-a ili NATO-a "nizak, ali da se ne može odbaciti".
Najozbiljnija opasnost je pogrešna percepcija: rizik da akciju koju poduzimaju SAD ili NATO u potpori Ukrajini Rusija pogrešno tumači kao namjernu stratešku provokaciju.
Takav scenarij nažalost nije nategnut, jer Rusija danas, prema vlastitim objavama, nuklearne snage drži u visokoj pripravnosti, i s obzirom na nuklearne prijetnje predsjednika Putina koji je, u sada već tisućama puta citiranom govoru u noći prije početka ofenzive na Ukrajinu, otvoreno zaprijetio svakome tko intervenira posljedicama "kakve nikada nije doživio u svojoj povijesti". Bio je to zastrašujući podsjetnik da Rusija (poput Francuske, Pakistana, Velike Britanije, SAD-a i vjerojatno Sjeverne Koreje), ne isključuje upotrebu nuklearnog oružja i da je moguće da ga u sukobu upotrijebi prva. Sada je pitanje hoće li Putin ispuniti svoju prijetnju.
Dogodi li se to, vježba "Atomski zdesna!" (ili slijeva) kojom su desetari JNA mučili ročnike u domaćim TV serijama, ali i na pravim armijskim poligonima, nikome neće biti od koristi. U skloništima će, kao najotpornije vrste, preživjeti štakori, žohari i, naravno, gljive. Za nama će ostati i golemi arsenal neiskorištenog oružja koje neće imati tko upotrijebiti.