Oleksandr i Olena ispred javne kuhinje strpljivo čekaju u redu za kavu, samo nekoliko dana nakon što su pobjegli iz Mariupolja, ukrajinske luke koja već dva mjeseca rata trpi najteža razaranja, piše BBC.
Oni su rijetki sretnici koji su prošloga tjedna uspjeli pobjeći iz grada. Ukrajinske snage još uvijek se drže u čeličani Azovstal, no ostatak grada je gotovo u potpunosti pod ruskom kontrolom i izoliran od ostatka svijeta.
Informacije o stanju u gradu, u kojemu se još uvijek nalazi 100.000 civila, cure na kapaljku i teško ih je provjeriti iz neovisnog izvora.
Oleksandr i Olena stigli su u relativno miran i siguran Lavov na zapadu Ukrajine te su za BBC ispričali što se događalo u Mariupolju tijekom najtežih razaranja. Otkrili su kako su preživljavali, s obzirom na to da u grad nisu stizale zalihe hrane i drugih potrepština te nije bilo struje niti vode.
Njihovo iskustvo iz tzv. "ruskih logora za selekciju" podjednako je jezivo. Centri su uspostavljeni izvan Mariupolja, gdje su civili odlazili prije nego što bi bili evakuirani.
Oleksandr i Olena hodali su tri kilometra od svoga doma do lokacije za evakuaciju, a zatim su ih odvezli u rusko sklonište za izbjeglice u nekadašnjoj školi u selu Nikolske, sjeverozapadno od Mariupolja.
- Bilo je kao u pravom koncentracijskom logoru, rekao je Oleksandr (49).
Ukrajinski dužnosnici tvrde da je riječ o centrima kakve su Rusi imali tijekom rata u Čečeniji, kada su brutalno ispitivali tisuće Čečena nakon čega su mnogi nestali.
Oleksandru i Oleni ruski vojnici uzimali su otiske prstiju, fotografirali ih sa svih strana i nekoliko sati ispitivali.
- Bilo je kao u zatvoru, rekli su.
Brinulo ih je da će im Rusi pregledavati mobitele pa su izbrisali sve što ima bilo kakve veze s Ukrajinom, uključujući fotografiju svoje kćeri dok pozira ispred ukrajinske zastave. Opravdano su bili zabrinuti.
Oleksandr je rekao da su ruski vojnici pregledavali njihove fotografije, povijest telefonskih poziva i kontakt brojeve, kako bi provjerili imaju li veze s novinarima ili državnim i vojnim dužnosnicima.
- Ako posumnjaju da je netko "ukrajinski nacist", odveli bi ga u Donjeck radi daljnje istrage, a na kraju bi ga ubili, ispričao je Oleksandr, no BBC takvu tvrdnju nije uspio neovisno provjeriti.
- Ako pružite i najmanji otpor možete završiti u podrumu, gdje će vas ispitivati i mučiti. Svi su se bojali da bi ih mogli odvesti u Donjeck, rekao je.
Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je da je jedan od glavnih ciljeva invazije "očistiti Ukrajinu od nacista", a ruska propaganda nebrojeno puta pokušala je povezati Ukrajinu s nacizmom.
Dok su čekali obradu u logoru, neki muškarci ponudili su Oleksandru i Oleni da im pomognu pobjeći iz Mariupolja, bez da prođu jezivi proces selekcije. Ipak, bili su prestravljeni, misleći da je možda riječ o ruskim vozačima ili njihovim saveznicima.
- Bilo nas je strah, rekla je Olena.
Na kraju su ih zadržali i stavili na popis za evakuaciju, no tu njihovi problemi nisu prestali.
- Ne možete zamisliti kakvi su to bili užasni uvjeti u centru za selekciju. Stariji ljudi spavali su na hodnicima bez madraca i deka. Bio je samo jedan WC i jedan umivaonik za tisuće ljudi, rekla je.
Ubrzo se počela širiti dizenterija.
- Nije bilo načina da se opereš. Strašno je smrdjelo.
Drugi dan boravka nestalo je sapuna i dezinficijensa. Uskoro je nestalo toaletnog papira i higijenskih uložaka.
Nakon ispitivanja, Oleksandru i Oleni dopuštena je evakuacija - 148. autobusom. Tjedan dana kasnije, samo 20 autobusa napustilo je objekt i krenulo prema Ukrajini. Nasuprot tomu, puno autobusa otišlo je prema Rusiji.
Rusi su ih čak pokušali natjerati u autobus koji je krenuo na istok. Na kraju su Olena i Oleksandr bili primorani potražiti pomoć od onih koji su im poskrivećki nudili prijevoz kad su tek stigli u centar.
- Nismo imali izbora - ili bi nas prisilno deportirali u Rusiju ili smo morali s privatnim vozačima, rekla je Olena.
Suočili su se s dilemom koju je gradonačelnik Mariupolja Vadim Bojčenko već spominjao.
- Mnogi autobusi s civilima češće idu na ruski, nego na ukrajinski teritorij, rekao je za BBC putem telefona.
- Od početka rata, Rusi nisu dopuštali nikakvu evakuaciju civila. To predstavlja izravnu vojnu naredbu da se ubijaju civili, ustvrdio je.
Privatni vozač uspio je Oleksandra i Olenu odvesti iz kampa za selekciju do Berdjanska koji je pod ruskom kontrolom. Vozio ih je kroz njive, uske, seoske puteve, daleko od kontrolnih točaka jer nisu imali važeće dokumente za prolaz, ispričala je Olena.
Zatim su tri dana tražili način kako napustiti Berdjansk, da bi na kraju pronašli drugog vozača koji je bio spreman riskirati kako bi ih odveo na teritorij pod kontrolom Ukrajine.
Uspio je zaobići 12 ruskih kontrolnih točaka i odvesti ih u Zaporožje. Potom su noćnim vlakom otputovali za Lavov.
- Kampove za selekciju možete napustiti samo uz pomoć privatnih vozača, no takav odabir je rizičan i opasan. Srećom, među njima ima i dobrih ljudi, rekao je Oleksandr.
Mlađe osobe prolazile su teži proces
Istog dana u Lavov su stigli Valentina i njezin suprug Jevgenij. Također su pobjegli iz Mariupolja. Ukrcali su se na autobus prema manjem gradu u zapadnoj Ukrajini, očajnički tražeći utočište.
Proces selekcije prošli su brzo, možda zbog njihovih godina te Jevgenijeve invalidnosti. Valentina (58) tvrdi da je mlađim osobama bilo daleko teže.
- Logori za selekciju bilo su poput geta. Rusi su dijelili ljude u skupine. Oni za koje posumnjaju da su povezani s ukrajinskom vojskom, novinarima, političarima, bili su u opasnosti. Takve ljude odvode u Donjeck, tamo ih muče, ispričala je.
Ona i Jevgenij tvrde da su mnoge iz logora za selekciju slali prema Rusiji. Katkad su ljudima govorili da će ih poslati na teritorij pod ukrajinskom kontrolom, a onda bi se autobus jednostavno zaputio prema Rusiji.
Valentini i Jevgeniju također je lokalni, privatni vozač, pomogao da pobjegnu.
- Kada smo konačno pobjegli i vidjeli ukrajinske borce i zastavu, kada smo čuli ukrajinski jezik, svi su u autobusu počeli plakati, rekla je.
- Bilo je jednostavno nevjerojatno da smo ostali živi i konačno pobjegli iz pakla.
Prije boravka u centrima za selekciju prošli su višetjedni pakao u Mariupolju.
Ruske snage opkolile su grad i konstantno ga granatirale, polako napredujući ulicu po ulicu. Informacije o stanju u gradu ili broju stradalih bilo je nemoguće dobiti.
Detalji proživljenog horora isplivavaju tek nakon što su izbjeglice počeli stizati u sigurne dijelove Ukrajine.
Nije bilo tekuće vode te je ponestajalo hrane.
Preživljavanje na konzerviranoj hrani
Oleksandr i Olena sklonili su se u podrum blizu restorana i tako su mogli živjeti od konzervirane hrane koja se tamo čuvala, a glavni kuhar pripremao je hranu najpotrebitijima. Veći problem bila je nestašica vode. Oleksander opisuje kako je morao trčati do bunara kako bi se opskrbio vodom.
- Bilo je vrlo opasno jer su Rusi cijelo vrijeme pucali, rekao je.
- Spasila nas je voda iz kotlovnice. Kada smo konačno izašli iz podruma, u našem kotlu više nije bilo vode.
Valentina i Jevgenij preživljavali su na konzerviranoj hrani, žitaricama i nešto krumpira što su uzgajali u svom vrtu. Sve su dijelili sa susjedima.
Nisu uzimali vodu iz bunara, to je za njih bilo prerizično. Kada je pao snijeg, svi su bili oduševljeni, skupljali su ga te ga topili na vanjskoj vatri kako bi imali vodu za piće.
- Rusi su imali zalihe i neki ljudi, koji nisu mogli podnijeti glad, uzimali su hranu od njih. Što se mene tiče, ne bih uzimala nikakvu hranu od tih čudovišta. Radije bih umrla, rekla je Valentina.
Poseban prijezir dijeli prema čečenskim borcima koji se bore u Ukrajini od početka invazije i navodno su u velikom broju uključeni u opsadu Mariupolja. Tvrdi da su čečenski borci lovili žene i djecu kako bi ih silovali.
- Ako bi ih žene i djevojke odbile, jednostavno su ih ubijali. Ne mogu vjerovati da mogu biti takve životinje, bez imalo suosjećanja, ispričala je za BBC.
Valentina i Jevgenij skrivali su se u podrumu. Izlazili su kako bi palili vatru. Na koncu je i njihov podrum uništen u granatiranju. Jevgenij je dobio potres mozga i od tada ima problema sa sluhom. Teško je ozlijeđen i njihov susjed. Premještali su se iz jednog skloništa do drugog, prije nego što su odlučili pobjeći. Dok su napuštali grad, mogli su vidjeli pustoš i razaranje koji su za sobom ostavili ruski okupatori.
- Vidjela sam crne, spaljene nebodere, potpuno uništene. Mnoga tijela ležala su na cesti. Taj grad više ne postoji. Samo ogromne hrpe ruševina, nema više ni zidova. Nisam nikada mogla zamisliti takvo nasilje, zaključila je Valentina.