O djetetu u kariranoj jaknici ne znamo ništa. Ima oko 10 godina jer taj broj, otprilike, mogao bi stati u onih nekoliko torbi koje je za sobom dovuklo iz doma u kojemu je sada rat. U ruksaku na leđima možda se našlo mjesta za najdražeg plišanca. Tatu trenutno nema jer je ostao braniti zemlju. Mamu čeka, ona pokušava dogovoriti novi prijevoz. Kada dođe, znat će u kojem gradu i kojoj zemlji će dalje živjeti.
Ostao mu je još samo jedan prijatelj. Njega ne želi izgubiti ni pod koju cijenu. Zato je povodac zamotao višestruko i tako čvrsto oko svoga zapešća. Crno-bijeli mješanac podvijena repa i prestrašena pogleda govori nam što u svome srcu krije njegov mali vlasnik.
Ogromni željeznički kolodvor u Lavovu sada je samo jedna mala stanica u bijegu od zla.
Dijete u kariranoj jaknici, koje je danas tamo snimio fotoreporter Cropixa Matija Djanješić, jedno je od tisuća koje će njime proći. Sva su, zapravo, ista.
Imaju jaknice koje su svjetlije od drugih, curice roza, a dječaci plave. Dobro su zabundani i imaju pufaste kape. Oni manji nose ruksake, a oni veći vuku još i torbe.
To su djeca rata. Ona znaju sve, ne postavljaju pitanja, ne plaču niti tuguju, a razloga za smijeh nemaju. Ima samo taj svoj pogled, nevin, ali toliko posramljujući za svakog odraslog kojega presretne. Ne trebaju biti uživo, i ovako preko slika dovoljno su snažni da nas posrame, baš kao i svijet koji ćemo im ostaviti u nasljeđe.
