Nizvodno od slavnog mosta, drinske ćuprije, uz koju je niknuo novi grad, sunce prži po kamenim krovovima i licima građevinskih radnika. Završni radovi obavljaju se ambiciozno, od jutra do mraka, ali bez vidljivijeg stresa. “Mi smo ovdje stalno, pogotovu sad u finalu”, govore nam na gradilištu.
Udaranje čekićima, buka strojeva, povici i žamor građevinaca već su tri godine u Višegradu svakodnevica na koju su svi naviknuli i s kojom žive.
Sve od trenutka kada je 28. lipnja 2011. Emir Nemanja Kusturica odlučio da će ovdje stvoriti grad, životnu posvetu Ivi Andriću. Višegrad je morao dobiti svoje novo, kultno mjesto. No, Kusturica nije mogao pobjeći od optužbi da je iskoristio Andrića kako bi, zapravo, promovirao nacionalističke, velikosrpske ideje.
Andrić je tako, kažu oni koji preziru redatelja i njegove političke ideje, postao paravan kako bi se u gradu u kojem je srpska vojska 90-ih provela strahovito etničko čišćenje bošnjačkoga stanovništva sagradio megalomanski kompleks ekscentričnog filmaša. Nerijetko se od višegradskih Bošnjaka koji su za rata izvukli živu glavu i našli spas na hrvatsko-bošnjačkom teritoriju, u današnjoj Federaciji, mogu čuti riječi ogorčenja: To je svetogrđe!
U Višegradu takve tvrdnje pobijaju. Kažu da pokazuju svoju multikulturalnost tako što grade različite objekte u sklopu Andrićgrada. Moraju postojati tri povijesne cjeline - jedna koja je vezana za doba Turskog Carstva, jedna koja je vezana uz Austro-Ugarsku i jedna posvećena srpskoj prošlosti i tradiciji.
Naš sugovornik i svojevrsni vodič kroz Andrićgrad, jedan od onih koji od početka sudjeluje u projektu, ali ne želi da mu spomenemo ime, uvjerava nas da je Kusturičina ideja pomirenje, a ne novi sukobi i ideologija.
- Bila je to noć koja se pamti, kad je on nama govorio o projektu. Bio je toliko spreman, toliko fokusiran i unesen u to što želi. Mogli ste ga samo slušati i željeti biti dio te ekipe koja će ovo stvoriti. Nije bilo lako, nisu svi u početku imali razumijevanja za to što želimo napraviti, ali izgurali smo svoje. Kusturica je pritom ukomponirao i sebe, pomiješao stilove i ljude, ne dopuštajući da u zaborav ode Ivo Andrić, jedan od najvećih umjetnika što ih je Balkan dao, a o kojemu se još svi spore jer ga i mrze i vole - govori mi dok stojimo na gradilištu.
Andrićgrad, do kojega vode drveni putokazi i uska izrovana cesta, dovršava se za svečano otvorenje - planirano na stotu obljetnicu sarajevskog atentata, početak Prvoga svjetskog rata, 28. lipnja. Tada će u Višegrad doći i srbijanski premijer Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.
Vođa bosanskih Srba, kažu, glavni financijer andrićgradskog pothvata, zbog svojih je zasluga dobio ključno mjesto na velikoj fresci iznad kina u središtu šetališta. Odmah iza Dodika na prikazu je Kusturica, njih dvojica zajedno vuku konopac. Iz pozadine ih gleda Novak Đoković, a zamišljeni se neprijatelji s druge strane ne vide jer su to svi oni koji su mislili da ekscentrični redatelj neće uspjeti. Kusturica im se smije u lice, zadovoljan što je konopac ipak pretegnuo na svoju stranu, što je pobijedio sve one koji su tvrdili da je novac izvukao iz proračunskih fondova Republike Srpske kako bi ostvario svoje lude zamisli.
Ne, nije tako bilo, kažu “Andrićgrađani” u Višegradu.
Andrićgrad je sagradio jer su mu pomogli svi oni koji su mu trebali pomoći, i to na transparentan način - najviše baš najvažniji političar u RS-u, Milorad Dodik.
Kusturičini protivnici pak od početka njegov projekt posprdno zovu Disneylandom u Republici Srpskoj.
Ulaz u Andrićgrad neće se naplaćivati ni kad bude službeno otvoren, ali ovdje će se, računaju njegovi osnivači, dobro zarađivati jer će sve - restorani, kafići, kino… - raditi do ponoći. “Trebale su nam tri godine da napravimo nešto za što bi drugima trebalo stotinu godina”, ponosno je rekao Kusturica primajući nedavno nagradu za Andrićgrad.
U Višegradu su svi sretni što je Nemanja Kusturica odlučio ovdje investirati svoj novac i vrijeme.
Nedavno se sastao s ovdašnjim mladeži, od koje je dobio bezrezervnu podršku; mladi ljudi doživljavaju ga kao spasitelja, kojega kritiziraju samo oni što ne razumiju njegov patriotski megaprojekt. Budućnost Višegrada je u Andrićgradu, slaže se većina od desetak tisuća ljudi, koliko ih tamo živi.
- Kad uđete ovamo, pomislit ćete da ste zakoračili u neko drugo vrijeme, u mediteranski grad iz renesansnog doba -govore nam u Andrićgradu. Bit će to, kažu, pravi vremeplov. Na renesansi se toliko inzistira jer Nemanja Kusturica smatra da bi je oni koji je nisu imali - trebali proći, makar i sa 500-600 godina zakašnjenja.
Bosni je nedostajala renesansa pa se zato toliko i spominje, a nekoliko metara dalje od ulaza sve se mijenja jer se dolazi u dio koji je još u gradnji. Tu je srpski trg, a nasuprot njemu i bosanski, u kojemu je turska arhitektura, grubo klesano kamenje, zatvoreni prozori za udvaranje... U srpskome je vlastelinska zgrada, na kojoj radovi još traju, a mora odražavati autentičnost prošlih stoljeća, kao da smo otišli stotinama godina unatrag.
Radovi su počeli uza zvuke oratorija “Carmina Burana”. Prva je sagrađena crkva, po uzoru na hram svetog velikomučenika kneza Lazara i Svetih srpskih mučenika u Dečanima, ali je od njega niža za trećinu.
Andrićgrad Emira Nemanje Kusturice prostire se na dva hektara zemlje, a od toga je 25 tisuća četvornih metara pod krovom, u interijeru.
Kusturicu je bilo teško pratiti u svim zahtjevima - napuštene stare kamene kuće otkupljivale su se u Hercegovini i kamen se zatim prevozio u Višegrad, na poluotok usred smaragdne Drine, gdje je niknuo jedini grad na svijetu posvećen nekom nobelovcu.
Kip zamišljenog književnika, isti onakav kakav je u Beogradu, postavljen je na šetalištu i oko njega se fotografiraju turisti. Mnogo ih dolazi jer se pročulo za Andrićgrad, a vikend je vrijeme kada oko Andrića, poput komaraca, zuje školska djeca, tinejdžeri, ali i grupa knjižničara iz Srbije koji su došli ne bi li vidjeli Kusturičinu posvetu Andriću.
Jedan suradnik slavnoga redatelja, koji je od početka s njim u projektu, a bilo ih je samo desetak koji su vjerovali da se sa 16 milijuna eura može sagraditi dio Višegrada koji će biti posvećen Andriću, kaže da je najteže bilo pratiti Kusturičin tempo.
Kada sve bude gotovo, ovdje će raditi dvjestotinjak ljudi - jer je tu Institut Ive Andrića, kino, kafići, češka pivnica, umjetnička galerija, biblioteka sa svim Andrićevim djelima, čak i s kineskim izdanjem romana “Na Drini ćuprija”, neizbježna ćevabdžinica Kasaba, knjižara i vinoteka, suvenirnice; sagradit će se kazalište kojemu će scena uranjati u Drinu, a od jeseni će se upisivati i studenti koji će u Andrićgradu pohađati predavanja iz filma, lijepih umjetnosti, kazališta.
Baš na stotu obljetnicu početka Prvoga svjetskog rata ovdje će biti održan skup povjesničara, a i Kusturica će iznijeti svoje teze o događaju koji je pokrenuo globalni sukob.
Zasad se samo zna da namjerava opovrgnuti čvrstu činjenicu, koju cijelo stoljeće nitko nije dovodio u pitanje, da je pucanj Gavrila Principa u Franju Ferdinanda bio okidač Velikoga rata; on će, navodno, objelodaniti novu “istinu”, da je sva nesreća počela pucnjem austrijskoga vojnika u srpskoga.
Ispod Andrićgrada, dolje pod zemljom - jer što bi Kusturica bio bez Undergrounda - isprepleću se hladni tuneli kroz koje se opskrbljuje grad. Kusturica je procijenio da bi bilo loše da se među posjetiteljima vuku dostavljači, svi oni koji se brinu o tome da Andrićgrad funkcionira, pa je napravljena mreža podzemnih prolaza kroz koji mogu doći kamo god treba.
I tako su oteli Drini dio vode, sagradivši posljednji dio Andrićgrada s pravoslavnom crkvom, hotelom i upravom hidroelektrane.
Tu je i Njegošev spomenik. Oko njega gužva, čini se da je posjetiteljima, za uspomenu, važniji čak i od Andrića. Višegrad tek počinje pretvarati velikog pisca Ivu Andrića u svoj brend. Stavili su ga na suvenire, magnete, na zidove kuća…
A Kusturica sastavlja popis gostiju za svečano otvorenje Andrićgrada. Pošto mu dođu svi ljudi koje u Andrićgradu želi vidjeti, bacit će se u novi pothvat: praizvedbu opere “Na Drini ćuprija”.
Projekt Emira Nemanje Kusturice stajao je najmanje 15 milijuna eura, a proteže se na više od dva hektara. Stručnjaci kažu da je vjerojatno morao stajati znatno više, no to je službena svota kojom svi barataju. Sagrađeno je 25 tisuća kvadrata: hoteli, restorani, kino, knjižare i velika crkva. Kusturica smatra da je nužno da Srbi prožive renesansu, jer su im, kako kaže, Turci ukrali taj period povijesti. Kamene kuće otkupljivale su se u Hercegovini, a kamen se prevozio u Višegrad, polutuok usred Drine, gdje je niknuo umjetni grad koji slavi alternativnu srpsku povijest, kako je vidi Kusturica.
KOMENTAR ŽELJKA TRKANJECA Strahovite povijesne zablude i neistine
Prvo je bio Drvengrad, a sad je Andrićgrad. Nemanja, bivši Emir, Kusturica sad je odlučio da mu pothvat više ne bude samo mjesto na kojem će osmišljavati nove filmske projekte i ispijati rakiju s gostima, već da će obznaniti pravu istinu. U tome ga ne zanimaju činjenice, već samo njegova vizura događaja. I tako je Višegradu, ubavom gradu koji je stekao svjetsku slavu zahvaljujući Ivi Andriću, odlučio pokloniti zabavno-kulturno-povijesni centar koji će ispraviti zablude svekolikog svijeta.
I konačno svima dati do znanja da Andrić pripada samo srpskoj kulturi, bez obzira na njegove zagrebačke književne početke i bosanske korijene koji su odredili ukupan rad tog nobelovca. Koji, ma koliko se god njegove promjene političkih stavova mogu karakterizirati kameleonskima, vrlo vjerojatno ne bi bio sretan takvim slavljenjem svog književnog rada. Nemanja/Emir je odlučio ispraviti i povijesno-umjetničke tijekove pa će tako u tom gradu biti i renesanse, iako je ondje nikada nije bilo - ali baš je to za njega problem: da nije bilo tih Osmanlija, vrti se vjerojatno u Nemanjinoj/Emirovoj glavi, imali bi Srbi i ljepšu renesansu od drugih. Sada pak s nestrpljenjem čekamo 28. lipnja, kad će se otvoriti Andrićgrad, a dobitnik Zlatne palme u Cannesu objasniti da ljudi koji već mjesecima razlažu razloge, povode i posljedice Prvog svjetskog rata nisu u pravu.
Nema taj rat veze s Gavrilom Principom niti atentatom u Sarajevu, nego je riječ o austrijskom metku koji je ubio srpskog vojnika. A vjerojatno će se pozabaviti i posljednjim ratom, a kladim se da ni tada neće spomenuti stradanja ljudi u Višegradu, izbjegle koji se ne mogu/smiju vratiti. A bilo bi lijepo saznati što o svojoj slici na fresci misli Novak Đoković i koliko mu odgovara biti u društvu s N emanjom/Emirom i Miloradom Dodikom. No, kad bi i rekao nešto protiv, Nemanja/Emir bi to proglasio još jednom svjetskom laži - jer, istina je samo njegova. (Željko Trkanjec)