StoryEditor
ODLAZAK VELIKANA

Kad bi pločnik New Yorka mogao govoriti, zvučao bi kao Pete Hamill

Dylan ga je zvao da mu piše bilješku na omotu albuma “Blood on the Tracks”, imao je avanture s Jacqueline Kennedy i Shirley MacLaine...

U srijedu je u bruklinskoj bolnici umro Pete Hamill, jedan od najvažnijih američkih novinara i publicista novijeg doba.

Ironično je da se u istoj bolnici i rodio, a u njoj mu je i majka radila kao primalja. Prije tjedan dana vraćao se s dijalize, ozlijedio je kuk, s kojim je i prije imao problema pa je neko vrijeme proveo u invalidskim kolicima, zadržali su ga na operaciji i poslije premjestili na intenzivnu njegu, gdje su mu otkazali bubrezi i srce.

Guverner New Yorka Andrew M. Cuomo nazvao ga je “glasom New Yorka”, a novinar The New York Timesa Dan Barry ustvrdio je: “Kad bi pločnik ovog grada mogao govoriti, zvučao bi kao Pete”. Reklo bi se, njegova smrt trebala bi prvenstveno zanimati Njujorčane, u proširenom smislu eventualno Amerikance, ali nije baš tako. Sedamdesetih godina u Zagrebu, kad smo čitali sve na što smo se mogli pretplatiti, od The Village Voicea do Rolling Stonea, već smo dobro znali tko je Pete Hamill i pažljivo prelistavali te magazine da nam ne promakne neki njegov članak. U Rolling Stoneu je, na primjer, 1975. objavio opširan intervju s Johnom Lennonom i poslije ga nazvao jednim od najhrabrijih umjetnika koje je upoznao.


The Village Voice ga je privlačio mogućnošću da piše o njujorškim temama, a njih je bilo napretek i bile su zanimljive čak i onome tko se nikad nije našao u tom velegradu. Nekako u to doba Bob Dylan je objavio album “Blood on the Tracks”, običaj je bio da se na longplejkama pojave i bilješke, ne nužno samih autora, a Dylan je tu prigodu prepustio upravo Hamillu: ovaj je prihvatio jer su mu njegove pjesme, pogotovo njihovi tekstovi, ostavljali dosta prostora za osobno nadovezivanje.

Poslije je za njih dobio Grammy, posebno ustanovljen za tu vrstu didaskalija. Hamill vas je vrebao odasvuda, u kinima je igrao vestern Franka Perryja “Doc” sa Staceyjem Keachom, Faye Dunaway i Harrisom Yulinom u glavnim ulogama, prevratnička verzija događanja kod O.K. korala, a mogli ste naručiti i njegovu važnu knjigu “Iracionalno bulažnjenje” iz 1971. (tako je američki potpredsjednik Spiro Agnew nazvao Hamillove političke komentare), u kojoj je sabrao svoje važnije članke.


Svesti ga samo na jedan odvojak bilo je zapravo nemoguće. Kako to napraviti s nekim tko je napisao biografiju meksičkog slikara murala Diega Rivere, ali i knjigu “Zašto je Sinatra važan”, u kojoj se nije bavio samo pjevačevim značajem nego i poviješću američkih Talijana.


Dvaput se ženio, međutim, to nije tako zanimalo javnost, više ih je intrigiralo što je imao romantične avanture s Jacqueline Kennedy Onassis, Shirley MacLaine i Lindom Ronstadt. Paradoksalno, kad je osam mjeseci uređivao njujorški Daily News, razišao se s vlasnikom jer je htio skratiti rubriku tračeva i zahtijevao je da se što manje piše o celebrityjima: valjda je imao dosta takve gnjavaže u privatnom životu.

Družio se s novinarima i sportašima, u redakcijama su znali biti oduševljeni što se tako ugledno ime pojavilo među njima, a on je mlađim kolegama rado čitao tekstove i davao savjete. To je zbilja mogao, jer je dugo tesao svoj stil (nije to bilo jednostavno, dosta mu je pomogao bubnjar Gene Krupa, on ga je poučio da i rečenica mora imati ritam), a dosta mu je i trebalo da se odluči čime će se zapravo baviti.
 

Osjećaj za senzacionalizam


Rođen je 1935., kako je spomenuto, u Brooklynu, a roditelji su mu bili irski katolici iz Sjeverne Irske, uvijek na rubu preživljavanja. Hamill je napustio srednju školu, očaran stripovima, posebno “Terryjem i piratima” Miltona Caniffa, namjeravao se i sam ogledati u tom poslu, ali je s 15 godina napustio školu i zaposlio se na mornaričkom brodogradilištu.

Navečer je pohađao školu za vizualne umjetnosti, stripovi su ga još držali, no to je prekinuo kad se prijavio u mornaricu. Trajalo je to čak četiri-pet godina, nakon toga je završio u Mexico Cityju (odatle zanimanje za Diega Riveru), a po povratku u New York prvi članak napisao je o portorikanskom boksaču, olimpijskom prvaku Joséu Torresu.

image
Pete Hamill
Allan Tannenbaum/Polaris/Profimedia

U New York Postu su smatrali da ima talenta, odgovaralo mu je što su početkom šezdesetih novinari bili u štrajku, pa je mogao surađivati i u magazinima, gdje su se tražili opširniji članci. Ipak, teško ga je bilo zadržati na jednom mjestu, čim mu se pružila prilika otputovao je u Europu i od tamo slao intervjue s filmskim redateljima, glumicama ali i običnim ljudima. Već 1965. bio je na vijetnamskom ratištu i vidjelo se da ga više zanimaju naborana lica tamošnjih starica nego vatrena krštenja mladih američkih vojnika. Sve češće je pisao o politici, no ne može si oprostiti što je nagovorio Roberta F. Kennedyja da prihvati kandidaturu za predsjednika.

Napisao mu je sugestivno pismo koje je ovaj uvijek nosio sa sobom, a Hamill je bio prisutan kad je na njega izvršen atentat, kriveći djelomično i sebe za to što se dogodilo. U to vrijeme je već objavio svoj prvi od ukupno osam romana, “Ubojstvo za Krista”, koji se odigrava na uskršnju nedjelju u Vatikanu, gdje planiraju atentat na Papu. Osjećaja za senzacionalizam nije mu manjkalo, kao ni u romanu “Meso i krv”, u kojem protagonist, sve uspješniji boksač, završi u krevetu s vlastitom majkom (taj je poslije ekraniziran kao dvodijelna TV drama, s Tomom Berengerom i Suzanne Pleshette).
 

Autentični glas


Knjige su dolazile usput, novinarstvo mu je ipak bilo važnije, s razlogom, jer su ga uvrštavali u najnadahnutije autore novog žurnalizma: njegovi su tekstovi bili kako poetični tako i egzaktni, intrigantne strukture, pa su ga svrstavali su istu grupu s Joan Didion, Gayem Taleseom, Tomom Wolfeom i kolegom Jimmyjem Breslinom, još jednim autentičnim glasom New Yorka.


Otac Billy mu je bio alkoholičar, izgubio je nogu zbog ozljede na sportskoj utakmici i stalno se smucao po barovima, a uz njega se i sin navikao na piće. Sebe je uvjerio da je svaki napisani članak vrijedan toga da se poslije dobro napije, tako je to trajalo sve do Nove godine 1972. kada je odlučio prekinuti, smatrao je da u sebi još ima dovoljno i drugih talenata koje ne može iskoristiti budući da se suviše posvećuje piću.

Zavjet je održao i 1994. objavio autobiografiju “Pijani život”, u kojoj je opisao kako je izgledalo njegovo “druženje” s alkoholom. Kako je svojedobno ustvrdio, irski pisac Frank McGrath mu je poslije priznao da su mu njegovi memoari zaokružili priču knjige koju je upravo pisao, “Angelin pepeo” (ekranizirao ju je nedavno preminuli Alan Parker).


Uvijek je bio osjetljiv na bahatost bogataša. New York je 1989. bio šokiran strašnim događajem u Central Parku, kada su silovali i gotovo na smrt pretukli mladu joggericu. Za to je optuženo petoro tinejdžera afroameričkog i hispanskog podrijetla, a današnji američki predsjednik Donald Trump zakupio je po dvije stranice u dnevnim novinama i zatražio uvođenje smrtne kazne za počinitelje. Hamill mu je odgovorio posprdnim člankom i poručio da milijunaši mogu sve, pa i tražiti kaznu za one čija krivnja nije dokazana. Bio je u pravu, jer je slučaj tek puno kasnije razriješen, osuđeni su robijali bez ikakvog razloga, o čemu je Ava Du Vernay lani snimila dokumentarnu mini seriju “Kad nas vide”.


Blistav mu je članak bio i o rušenju Trumpovih Dvojnih tornjeva u rujnu 2001. Hamill je tada pio kavu nekoliko blokova dalje, ali je brzo shvatio što se događa i drugi dan objavio tekst u kojem je zorno dočarao zastrašene prolaznike kako bauljaju prekriveni pepelom, dok je Donald Trump uživao što je njegov neboder - kad mu je konkurencija uklonjena - sada najviši na Manhattanu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. kolovoz 2020 17:01