BEOGRAD - Na granice sadašnjih država past će paučina kad uđemo u Europsku Uniju. Nit će biti vojske, ni policije, niti carinika. Jednostavno, kao za vrijeme stare Jugoslavije, sjest ćemo u auto i putovati kroz Hrvatsku, Sloveniju i dalje dok postoji Europa, da nas nigdje ne zaustavi carinik i da nigdje ne vidimo granicu - opisao je za beogradski “Blic” svoju viziju budućnosti Vuk Drašković, književnik i lider Srpskog pokreta obnove.
Razgovor sa Draškovićem vođen je povodom pola stoljeća Elizejskog ugovora kojim su do tada neprijateljske države Francuska i Njemačka započele ujedinjenje Europe i njegove tvrdnje da će “bivše republike SFRJ najbliže međusobno surađivati unutar sjedinjenih europskih država”.
- Bio je jedan narod koji je skupo platio taj sumanuti projekat o velikoj Srbiji. Imali smo veliku Srbiju, Hrvati su imali veliku Hrvatsku, Bošnjaci veliku Bosnu, Makedonci najveću moguću Makedoniju, Slovenci najveću moguću Sloveniju, ali u Jugoslaviji. Nje nema, ali bit će sjedinjenih europskih država i u njima će doći do sjedinjavanja naroda, ali i nacionalnog ujedinjavanja na čitavom prostoru Europe. Nažalost, ovo nisu teme našeg parlamenta, njima se ne bavi naša intelektualna elita, nego EU zamišlja kao neku tetku koja sjedi pored Djeda Mraza i dijeli poklone. Pokloni da, pravila i sustav vrijednosti ne. Ali to tako ne može - izjavio je Drašković za Blic.
Lider SPO-a tvrdi kako će principi 19. i 20. stoljeća o takozvanoj apsolutnoj suverenosti i nezavisnosti europskih država biti zamijenjeni principima ekonomske, budžetske, razvojne i kulturne međuovisnosti. To, prema Draškoviću, znači da će ojačati centralne institucije sjedinjenih europskih država, da će se birati i predsjednik Europe na neposrednim izborima, a vjerojatno i dvodomni parlament, poput Kongresa i Senata SAD, a nacionalni budžeti i monetarna politika će morati biti usklađeni sa centralnim… - To je neminovnost. Europa se kreće u tom smjeru, a stožer svega toga je osovina Berlin-Pariz - poručuje Drašković.
Bivši ministar vanjskih poslova Srbije poručuje kako će u u toj ujedinjenoj Europi kakva se stvara naročito biti upućene jedne na drugu države bivše Jugoslavije zbog zemljopisne pozicije i zajedničke povijesti, kulturnog i duhovnog srodstva.
Na pitanje kako "kad je Zagrebu bliži Bruxelles od Beograda, kao što je i Beogradu bliži Bruxelles od Prištine ili Sarajeva" odgovara: - Kad nije bilo EU i nikakve Jugoslavije, među najboljima, među vizionarima od Alpa do Soluna, gorjela je želja za ujedinjenjem. Europa je zavađena, a Dositej u vrijeme Karađorđeve bune piše „Vostani Serbie“ i poziva da ta Srbija koja se rađa pokaže lice Europi, a istovremeno pjesma je puna najtoplijih emocija prema Crnoj Gori, Bosni, Dalmaciji, Slavoniji. Ideja ujedinjenja najbližih naroda je i Njegoševa i Strossmayerova i Vukova i Kopitareva i Mažuranićeva i Ilirskog pokreta. Živjeli smo od 1918. do 1992. u istoj državi. U sportu se ponovo stvaraju zajedničke lige. Kapital prelazi preko granica. Pravi nogomet igrat će se tek kad u Beogradu zaigra Dinamo na "Marakani" ili Zvezda na "Maksimiru".
Drašković ipak ističe kako za takvu viziju ujedinjene Europe trebaju politički vizionari kalibra francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea i njemačkog kancelara Konrada Adenauera, potpisnici Elizejskog ugovora.
Ističe da oni na ovim prostorima postoje "ali ne mogu doći do izražaja. Imamo ih i mi i Hrvati i Bošnjaci".
Nadalje, Drašković tvrdi da su "ratovi u kojima je ubijena Jugoslavija bili su režirani od strane političke i mafijaške elite, a nije ih ogromna većina naroda želela" - To najbolje pokazuje primer Daytona. Pucalo se i ubijalo na svim stranama, a kad je stigla vijest da je potpisan mirovni sporazum, istog trenutka na svim stranama zašutjelo je oružje i više nije bilo političkog maga koji je bio u stanju da pokrene nastavak međusobnog ubijanja. Naravno, posijana je ogromna mržnja, ali kada se ona demaskira i kad se drugim jezikom počne govoriti u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, kad se bude govorilo jezikom Europe, brzo će se sve dovesti u normalu. Često razmišljam kako bi se brzo ovdje razvedrilo kad bismo slijedili primer Njemačke. Pod prozorima Bundestaga podignut je memorijal žrtvama holokausta tako da svaki zastupnik kad pogleda kroz prozor vidi spomenik bezumlju koji su njemački režim i mnogi Nijemci učinili za vreme Drugog svjetskog rata - priča Drašković i na kraju razgovora poentira:
- Zamislite da se u parku preko puta naše skupštine podigne memorijal žrtvama Srebrenice. Da ispred hrvatskog Sabora bude memorijal Jasenovcu, Jadovnom, a da ispred bošnjačkog parlamenta bude podignut memorijal tolikim srpskim žrtvama u Drugom svjetskom ratu, pa i u ovom ratu.