Političar bez karizme, otpisan u vlastitoj stranci, koji svoje govore drži bez emocija i uspavljujućim, jednoličnim tonom, pobijedio je u nedjelju na njemačkim saveznim izborima i najvjerojatnije će postati sljedeći kancelar Njemačke.
Sadašnji vicekancelar i ministar financija, Olaf Scholz, biračima je u konačnici ponudio ono što su Nijemci htjeli - nešto umjereno novo, nekakvu promjenu, ali istovremeno i nešto isprobano i pouzdano.
Kada je stranka objavila njegovu kandidaturu u kolovozu prošle godine, nitko ga nije shvaćao ozbiljno kada je najavio da planira pobijediti. Njegovi socijaldemokrati, njemački SPD, u anketama su već dugo bili daleko iza kršćanskih demokrata Angele Merkel, na svojoj povijesno najnižoj razini od oko 12 posto, i na trenutke su se izmjenjivali na četvrtom mjestu popularnosti s ekstremno desnom Alternativom za Njemačku (AfD).
Scholz nikada prije nije bio omiljen političar, a zbog svojih centrističkih stavova nije bio osobito popularan ni u stranci - još 2019., članovi stranke pokopali su ga u pokušaju da postane njen predsjednik. No, kada je postao kandidat za nasljednika Angele Merkel, Scholz je skovao plan. Nije to bio osobito ambiciozan niti kreativan plan, a analitičari su mu se podsmjehivali, no na kraju je upalio.
Scholz je, naime, računao na greške svojih suparnika. Njegov je plan bio raditi svoj posao, ne isticati se posebno, ne talasati, i pustiti druge da se sami ukopaju. Kao iskusni političar na izvršnoj poziciji, računao je da će birači cijeniti njegovo iskustvo, povijest dobre suradnje s Merkel, i demonstriranu sposobnost da se nosi s kriznim situacijama.
Scholz, čija je stranka još u lipnju bila treća po anketama, iza CDU-a i Zelenih, računao je da će se drugo dvoje kandidata dovoljno osramotiti da on ostane najpopularniji izbor za kancelara, da će njegova stranka izbiti na drugo mjesto, te da će upravo on voditi sljedeću koalicijsku vladu. Još bi mu dobro došla eventualno neka krizna situacija, u kojoj bi mogao zacementirati svoj imidž uspješnog kriznog vođe.
Analitičari su tada pokopali plan u kojem se računa na tuđe greške i na događaje van njegove kontrole, no Scholzu je uskoro sve počelo ići na ruku. U kolovozu, Njemačku je pogodio val katastrofalnih poplava, a Scholz je dobio priliku da kao ministar financija obećaje masovnu obnovu. Poplave su mu donijele i drugi poklon, kada je kandidat CDU-a Armin Laschet uhvaćen na kamerama kako se smije dok je predsjednik Frank-Walter Steinmeier izražavao sućut poginulima u poplavama, skandal od kojeg se Laschet nikad nije u potpunosti oporavio.
Mlada kandidatkinja Zelenih, Annalena Baerbock, čija je stranka nakon objave njene kandidature nakratko čak i izbila na prvo mjesto u anketama, također je počela nizati gaf za gafom - niti jedan ozbiljan poput Laschetovog, no dovoljno da biračima skrene pozornost na svoje neiskustvo. Scholz je ubrzo izbio na prvo mjesto u anketama kao najpoželjniji kandidat za kancelara, i na njemu se zadržao do izbora.
Velik je to pomak za hamburškog odvjetnika, 63-godišnjeg stručnjaka za radno pravo, koji je u politiku ušao tek s 40 godina. Iako član SPD-a od 17. godine, tek je 1998. po prvi put izabran u Bundestag. Njegovi robotski govori već su mu na početku karijere priskrbili nadimak “Scholzomat”, koji se zadržao i do danas.
U lipnju 2001. podnio je ostavku na mjesto zastupnika u saveznom parlamentu kako bi postao ministar unutarnjih poslova regionalne vlade u Hamburgu. Njegova je stranka izgubila izbore samo tri mjeseca poslije, a Scholzu je ostala prva mrlja u karijeri - kontroverzni zakon kojim je dopuštao prisilno korištenje laksativa policiji kako bi se prikupljali dokazi od osoba osumnjičenih za dilanje droge.
Scholz je ubrzo postao glavni tajnik SPD-a, za vrijeme vladavine stranačkog kancelara Gerharda Schrödera, no podnio je ostavku kada i Schöder, suočen s lošim rejtingom u javnosti i na pragu gubitka izbora od CDU-a. Nakon dolaska Merkel na vlast, Scholz je branio veliku koaliciju dvije vodeće njemačke stranke, a 2007. po prvi je put ušao u vladu, kao ministar rada i socijalne skrbi.
Vladu je napustio 2009., kada je CDU sklopio koaliciju s slobodnim demokratima (FDP), a Scholz je izabran za zamjenika predsjednika stranke. Dvije godine kasnije, ponovno je napustio Bundestag kada je izabran za gradonačelnika Hamburga, grada kojim je vladao narednih sedam godina.
U vladu se vratio 2017. godine, nakon dugih i napornih pregovora između CDU-a i SPD-a oko sklapanja nove velike koalicije, scenarija kojeg su sve stranke inicijalno pokušale izbjeći. Merkel ga je postavila za ministra financija i zamjenika kancelara, čime je zamijenio Wolfganga Schaublea, zagovornika proračunske discipline u eurozoni.
Scholz je isprva nastavio politiku svojeg prethodnika, pa su ga jedno vrijeme nazivali i “Wolfgang Scholz”, a time je dodatno zaradio neprijatelje u stranci, čiji su članovi već dugo vjerovali kako je izdao lijeve ideale, te da se nalazi znatno desnije od želja njihovih glasača.
No, Scholz je iskoristio pandemiju koronavirusa kako bi popravio svoj dojam u javnosti. Suočen sa zatvaranjem ekonomije i pandemijskim mjerama, Scholz je raskrstio sa strogom fiskalnom odgovornošću, i odlučio se protiv krize boriti masovnom potrošnjom.
“Scholzomat” je subvencionirao očuvanje radnih mjesta, spašavanje velikih tvrtki poput Lufthanse, poticaje za likvidnost tvrtki, ali i pomoć za obitelji, samohrane roditelje, samozaposlene, kulturne radnike, neprofitne organizacije i mnoge druge. U predizbornoj kampanji potpuno je prigrlio socijaldemokratske ideale, najavljujući veće poreze za bogate, podizanje minimalne plaće i druge programe s ciljem borbe protiv nejednakosti.
Njegova poruka istovremeno je bila “ja sam desna ruka Merkel, ja sam politika kontinuiteta, neće biti velikih potresa”, dok je s druge strane tvrdio “ako niste bogati, marljivo radite a svejedno vam je teško, stvari će se promijeniti po vas”. Bila ona iskrena ili ne, čini se da mu je uspjela priskrbiti pobjedu.