30 GODINA OD SMRTI

Kako je medijski mogul i otac suradnice pedofila Epsteina pokušao preuzeti Vjesnik

Ideju o Maxwellovu preuzimanju Vjesnika Tuđmanu u uho je stavio Rudy Perpich, dvokratni guverner američke savezne države Minnesote
Robert Maxwell
 Images Distribution/Newscom/Profimedia

Gospodin ima helikopter?" pitao je negdje krajem osamdesetih zbunjeni gost Mirror grupe iz Jugoslavije, poznati novinar Vjesnika, svoje britanske domaćine koji su mu, u zgradi gdje je bilo sjedište grupe tumačili da čekaju slijetanje vlasnika Roberta Maxwella. Odgovor je bio možda najbolji uvod u portret tada još uspinjućeg medijskog mogula: "Gospodin Maxwell ima tvornicu helikoptera". Nekoliko godina kasnije, u proljeće 1991. godine, Robert Maxwell, britanski medijski tajkun, vlasnik Mirror grupe i niza drugih biznisa, širio je kapitalizam po Vjesniku:

"Pepeljare su vam pune, a ljudi se muvaju po hodnicima. Niste ih dovoljno zaposlili, neka čiste pepeljare", savjetovao je Vjesnikovim šefovima. Samo nekoliko dana prije toga pročula se priča da Maxwell kani kupiti najveću medijsku kuću u sada već samostalnoj Hrvatskoj, koja se u ranom prijelaznom razdoblju rastanka od bivše države raspadala po šavovima.

"Ne sjećam se točno tko ga je bio doveo u Zagreb, mislim da je domaći dio organizacije odradio tadašnji ministar vanjskih poslova Zdravko Mršić, a pitanje je koliko se to sve uopće trebalo shvatiti ozbiljno", sjeća se Hido Bišćević, dugogodišnji iskusni diplomat, bivši novinar, koji je u trenutku Maxwellova obilaska uredništva bio glavni urednik Vjesnika.

"Maxwell se", kaže Bišćević, "u svakom slučaju pravio kao da je riječ o poslovnoj prilici koja ga zanima, a tako su se ponašali i u hrvatskom vrhu. Gledamo li to, međutim, s današnje točke, ono što je on nudio, za državu koja je bila vlasnik bio je sitniš. Gojko Šušak je dnevno iz Tiska mogao izvući više od toga."

image

Robert Maxwell u razgovoru s princezom Dianom uoči ručka

Solo Syndication/Solo/Profimedia

Nepouzdane informacije

Na sličnom tragu bila je i informacija, koja je u Vjesnikovu redakciju stigla dan kasnije: "Maxwell kupuje samo Tisak i Tiskaru", govorilo se po hodnicima. Neki su spominjali i Večernjak, kao izdanje srodno tabloidima koje je izdavala Mirror grupa, iako je Večernji list već bio izdvojen iz Vjesnika kao zajedničke krovne kompanije. Mirror grupa u tom trenutku držala je Daily Mirror, koji se, nakon što je Rupert Murdoch od Mirror grupe otkupio posrnuli londonski tabloid Sun i podigao ga, borio za opstanak na tržištu tabloida i, s druge strane oceana, njujorški tabloid Daily News, jedini pravi konkurent, opet Murdochovu, New York Postu.

Dnevni list Vjesnik, nekadašnje središnje izdanje kuće, spominjao se u toj priči o preuzimanju najmanje, iako je Maxwell u tom trenutku uhodavao svoj godinu dana stari The European, prvi i zasad jedini paneuropski broadsheet, koji je trebao postati transnacionalni medijski projekt Europske unije. Vjesnik ga je neko vrijeme čak i kopirao u dizajnu. Bilo je to predinternetsko razdoblje, papir je još bio važan, kao i televizija. Murdoch i Maxwell pokušali su postati najjačima u oba segmenta.

Maxwellov posjet Zagrebu završio je bez dogovora. Vjesnik je ostao u rukama države, a britanski je mogul samo nekoliko mjeseci kasnije pronađen je kako pluta mrtav u Atlantiku u blizini Kanarskih otoka pokraj svoje jahte, četverokatne Lady Ghislaine (nazvanom po njegovoj kćeri, poznatijom kao najbližom suradnicom pedofila Jeffreyja Epsteina), s nizom prilično nejasnih (infarkt, spotaknuo se…) i jednom bizarnim objašnjenjem zašto je tijekom noći krenuo na plivanje ("uvijek je noću izlazio gol na palubu radi mokrenja", ustvrdila je posada).

Do trenutka smrti 5. listopada 1991. njegovo bogatstvo bilo je procijenjeno na 1,5 milijardi dolara. Nasljednicima je 68-godišnji magnat ostavio niz mučnih sudskih procesa, ogromne dugove i uništen, potpuno ispražnjen mirovinski fond zaposlenika Mirror grupe za koji se mislilo da vrijedi 460 milijuna funti.

image
Robert Maxwell i Rupert Murdoch, suparnici u borbi za preuzimanje tabloida News of the World, na sastanku s dioničarima
Keystone Pictures Usa/Zuma Profimedia

Londonski dnevnik Guardian opisao ga je kao "dužnika nezamislivih razmjera", lupeža koji je ilegalno upao u fondove kako bi pokušao poduprijeti svoje carstvo koje je bilo na rubu kolapsa. Umjesto naslova "Čovjek koji je spasio Mirror", kakav ga je dočekao kada je preuzeo posrnulu grupu, sada je Murdochov Sun s naslovnice slao radikalno drukčiju poruku: "Maxwell Razbojnik". Bio je pokojan, ali ni britanska javnost ni konkurencija nisu ostavili mjesto milosti.

Čini se da je ideju o Maxwellovu preuzimanju Vjesnika Franji Tuđmanu u uho stavio Rudy Perpich, dvokratni guverner američke savezne države Minnesote (1976. do 1979. i onda opet od 1983. do početka 1991.), čovjek šarolika karaktera kojega je prvi hrvatski predsjednik upoznao za jednog od svojih prvih putovanja Amerikom. Perpich je rođen u obitelji hrvatskih doseljenika u Ameriku (tada im je prezime još bilo Prpić), u Hibbingu, malom rudarskom gradu u Minnesoti, s ne više od 17.000 duša, inače poznatijem po tome što je u njemu svoje formativne godine proveo Robert Zimmerman prije nego što je odlučio postati Bob Dylan.

Američka veza

Perpichu su bile poznate Maxwellove ambicije prema širenju medijskog biznisa, a s njim je dijelio i opsjednutost projektom ujedinjene Europe. Tako se, zapravo, i bio upoznao s Tuđmanom, ne toliko kao iseljenik druge generacije, jer on se osjećao Amerikancem, nego kao guverner koji je, nimalo tipično za američkog lokalnog političara, bio duboko zainteresiran za međunarodna politička zbivanja.

Hrvatska je bila jedna od novih, mladih europskih država, na samom početku tranzicije, i Perpich je, nakon što mu je istekao drugi guvernerski mandat, na Tuđmanov poziv stigao u Zagreb kako bi bio "savjetnik nove vlasti". Uvjeren da je Hrvatskoj mjesto u Europskoj zajednici (sporazum o Europskoj uniji dogovoren je u Maastrichtu dvije godine poslije), pronašao je logiku u tome da se najveća hrvatska medijska kuća, kojoj je nužno trebala financijska injekcija, proda vlasniku Europeana. To je, vjerojatno, ujedno bio i jedini njegov savjetnički posao u Hrvatskoj. Nije ostavio traga.

image
Ulrich Schnarr/Afp/Profimedia

Nakon neuspjelog savjetničkog pokušaja u Hrvatskoj Perpich se još neko vrijeme zadržao u Europi, sada kao poslovni konzultant u Parizu, gdje se privremeno naselio 1992. I ta je karijera bila kratka. Godinu dana kasnije vratio se u Minnesotu, gdje je 1995. umro od maligne bolesti.

Maxwella je još jedan detalj vezao uz područje bivše Jugoslavije. Kada je tijekom rata, u kojem se, navodno, kako mutne izvore citira njegov biograf John Preston, prvo priključio oslobodilačkom pokretu u Češkoj i bio zarobljen i osuđen na smrt zbog špijunaže u Mađarskoj, pa nakon bijega iz zatvora bježao od nacista na oslobođene teritorije, jedna od stanica na putu do tada francuskog Bejruta, odakle se prebacio u Britaniju, bio mu je Beograd.

Krajem lipnja 1944., tri tjedna nakon Dana D, isplovio je iz Britanije u Francusku i nakon prvog iskustva u bici unaprijeđen je u časnika. Do tada je, piše Preston, Maxwell već usvojio "najkurentniji engleski naglasak", koji je usavršio slušajući govore Winstona Churchilla. Promijenio je i ime. Kao Leslie Smith poslije je nagrađen Vojnim križem za spašavanje zarobljenog savezničkog voda.

Priče o njegovoj hrabrosti miješale su se s onima o okrutnosti: jednom je prigodom, navodi Preston, hladnokrvno ubio gradonačelnika njemačkog grada kako bi ugušio svaki pokušaj otpora. Drugi put je svoj automat okrenuo prema njemačkim vojnicima koji su se već predali, i zapucao.

Mijenjao je ime ukupno četiri puta - rođen je u Čehoslovačkoj, u siromašnoj židovskoj obitelji kao Ján Ludvík Hyman Binyamin Hoch, došavši u Britaniju prvo se predstavljao kao Leslie du Maurier (prezime je uzeo od tada popularnog brenda cigareta), odlikovan je kao Leslie Smith, a onda je 1948. iskoristio britanski zakon o promjeni imena (Deed of Change Name) i postao Robert Maxwell.

Uz promjene imena ide i njegova prva britanska, a možda i izraelska karijera. Krajem rata i nakon njega bio je britanski špijun u Francuskoj i Njemačkoj, a možda je, pišu neki izvori koje navodi Preston, paralelno radio i za izraelski Mossad, pa i sovjetski KGB. Mossad se spominje i u nekima od mračnijih teorija koje tumače njegovo utapanje 1991.

Talent za preživljavanje

Osim nesumnjivog talenta za preživljavanje, biznis i prevaru, upravo se špijunska karijera pokazala kao ključna u postavljanju temelja budućeg Maxwellova medijskog carstva. Radeći za britanske snage u Berlinu, Maxwell je upoznao Ferdinanda Springera, vlasnika izdavačke kuće Springer-Verlag, koja je bila najveći svjetski izdavač znanstvenih knjiga i časopisa, ali je imala ogroman problem distribucije materijala kojih se nestrpljiva publika međunarodnih akademika tijekom cijelog rata nije uspjela dočepati jer je njemačkim državljanima bilo zabranjeno slati velike pošiljke u inozemstvo.

Maxwell, kojem su tada bile 24 godine, prepoznao je priliku. Osigurao je globalna prava na distribuciju Springerova kataloga i dogovorio načine prijevozna prema Zapadu. Novac za tu operaciju značajnim je dijelom stigao iz britanske tajne službe, što je bio, citira Preston "jednog bivšeg obavještajca", jedini slučaj da je MI6 nekome kupio posao. Nova izdavačka kompanija, koju je 1951. osnovao s Paulom Rosbaudom iz Springera, dobila je ime Pergamon Press.

Temelji izdavaštva, novinskog i knjiškog, tako su bili postavljeni. Maxwell je, međutim, imao još jednu strast koja ga je i odvela u špijunske vode - politiku. Kao zastupnik laburista prvi je put izabran u britanski Parlament 1964. i u njemu se zadržao, u prilično turbulentnom mandatu, do 1970. U vrijeme kada mu je mandat bio pri kraju, pokušao je preuzeti britanski tabloid News of the World. Izgorio je kao "češki useljenik sklon socijalističkim politikama", tako ga je tabloid predstavio na naslovnici prije nego što su ga vlasnici, engleska obitelj Carr, prodali australskom tajkunu Rupertu Murdochu. Iste godine Murdoch je Maxwellu ispred nosa odnio još jedan medijski brand - the Sun.

Trebalo je proći još 14 godina da bi se Maxwell domogao vlastitog udjela u britanskom medijskom prostoru. Kada je 1984. uspio preuzeti Mirror Grupu, koja je u svojem portfelju imala šest novinskih izdanja, uključujući i tabloid Daily Mirror, rat između njega i Murdocha, koji je tada već imao i Times, mogao je početi. Obojica su prepoznati kao nesmiljeni i beskrupulozni vlasnici medija, skloni korištenju utjecaja za vlastite probitke, nemilosrdni prema protivnicima, ali i neposluhu u vlastitim kompanijama.

Maxwellova smrt u tom je ratu odredila pobjednika. Murdoch danas uz Sun i Times ima i Wall Street Journal te niz televizijskih kanala. Maxwell počiva u Jeruzalemu, na Maslinskoj gori, gdje su, zbog legende da će oni koji tamo budu pokopani uskrsnuti prvi, grobna mjesta najskuplja na svijetu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. travanj 2024 07:58