U prosincu 2013. Marian Kotleba, bivši srednjoškolski učitelj koji je postao najozloglašeniji slovački politički ekstremist, uselio je u svoj novi ured - guvernersku palaču u Banskoj Bistrici, šestom po veličini gradu u Slovačkoj.
Kotleba je idolizirao nacističku marionetsku državu koja je postojala u vrijeme 2. svjetskog rata i oblačio se u uniforme zapanjujuće nalik onima slovačkih nacista koji su tijekom Holokausta marljivo okupili i u smrt poslali tisuće Židova. Regionalna izborna pobjeda 37-godišnjeg Kotlebe predstavljala je najveći politički šok još od proglašenja slovačke neovisnosti, bilježi britanski Guardian.
Sljedeće četiri godine upravnu zgradu u kojoj je stolovao čuvali su nabildani muškarci u zelenim košuljama Kotlebine stranke 'Naša Slovačka', a kondiciju su održavali u teretani koja je posebno za njih uređena u podrumu guvernerova ureda. Novinarima je većinom bio zabranjen ulaz. Kotleba je mainstream medije proglašavao lažljivcima i govorio da će komunicirati s ljudima izravno. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti dopremio je u zgradu tiskarski stroj koji je redovito tiskao pamflete pod nazivom 'Naša Slovačka', te ih slao po regiji, a kasnije i diljem zemlje.
Ta šarena izdanja na četiri stranice bila su prepuna fraza Kotlebine političke kampanje: pristojne Slovake iskorištavaju i teroriziraju korumpirani političari, "ciganski kriminalci" i tajnovite međunarodne sile. Pamflet je vrvio osudama promiskuitetnosti, pobačaja i homoseksualnosti kao prijetnjama tradicionalnoj obitelji i slovačkoj naciji. Često je putem tih svojih letaka Kotleba osobno pozivao građane da ne vjeruju "tendencioznim mišljenjima" o njemu koja su se pojavljivala u medijima.
Visok, krupan i proćelav, Kotleba je postao prepoznatljiv po svojim brčićima koje je pažljivo rezuckao, a na skupovima je grmio o neodgodivosti provođenja njegovih zamisli.
U njegovoj regiji, koja je smještena u unutrašnjosti Slovačke i po teritoriju je najveća, u mnogim manjim mjestima jednostavno više nije bilo dovoljno radnih mjesta i većina talentiranih ljudi je otišla što je prije bilo moguće. Mnogi su imali osjećaj da na njih u EU gledaju kao na građane drugog reda, a još je bio jači osjećaj da je slovačka politička klasa izolirana od naroda i da ih zanima jedino napuniti svoje džepove. Zvuči poznato? Dakako, u nekoliko godina, nakon izbijanja migrantske krize i bujanja nacionalizma, u većini Europe ultradesničari su počeli bilježiti uspjehe na izbornim mjestima. No, 2013. izborni uspjeh od 55 posto podrške glasača jednom neonacistu bio je veliko iznenađenje.
Kotlebi tu nije bio kraj. Tri godine kasnije izveo je još jedan izborni poduhvat: zahvaljujući guvernerskoj poziciji uveo je svoju ekstremno desnu stranku u slovački parlament. 'Naša Slovačka' osvojila je 14 od 150 mjesta. U ožujku će se Kotleba pak natjecati za predsjednika Slovačke!
Marian Kotleba rođen je 1977. u Sasovoj, predgrađu Banske Bistrice. Jedan od njegove starije braće bio je skinhead, ali Marian je bio tih i povučen, prema prisjećanjima njegovih vršnjaka.
Na lokalnom sveučilištu diplomirao je i magistrirao ekonomiju, a zatim počeo raditi kao učitelj informatike u školi. Bio je strog, ali bi znao ponekad igrati videoigre nakon sata s omiljenim učenicima.
2005. se pojavio u vijestima kao vođa bande neonacista koji su paradirali obližnjim gradom Zvolenom držeći zapaljene baklje. Pojavio se s karakterističnim brčićima, odjeven u crnu uniformu, a oko ruke je nosio povez sa simbolom nacističke slovačke države koja je bila Hitlerov vjerni saveznik. Uniforma je zapanjujuće nalikovala udarnim jedinicama zloglasne Hlinkine garde iz vremena 2. svjetskog rata.
Politički se aktivirao i organizirao svoju nakupinu ekstremista u političku stranku 'Slovačko jedinstvo'. No, na izborima 2006. osvojio je samo 0,16 posto glasova. Nakon izbora, stranka je sudski likvidirana zbog svog otvoreno antidemokratskog karaktera. Kotleba se potom nakratko povukao iz politike i otvorio dućan u Banskoj Bistrici koji je nazvao 'KKK - engleska moda'. Tri slova K trebala su tobože predstavljati trojicu Kotleba, ali referenca na američke rasiste bila je više nego očita, posebno ako se uzme u obzir da je u dućanu prodavao majice s kapuljačama ukrašene ultradesničarskim oznakama. I dalje se sa svojim sljedbenicima oblačio u uniforme Hlinkine garde, ali uz manje izmjene tako da prođu nekažnjeno, jer su te uniforme bile protuzakonite.
Uskoro se opet vratio u politiku s novom ekipom nazvanom Narodna stranka Naša Slovačka. Ovoga puta bio je lukaviji pa nije previše isticao neonacističke programe. Svejedno, nije mu pomoglo: na izborima 2010. i 2012. stranka je osvojila manje od 2 posto glasova.
Očito, bezrezervna naci-ideologija ne može priskrbiti više od rubne potpore birača, pa je Kotleba malo ublažio svoje poruke. Crne košulje zamijenio je zelenima i prestao je govoriti o Židovima, a umjesto njih glavne mete su postali Romi, koje je bez ustezanja nazivao pogrdnim imenom 'Cigani' i obećavao da će se s njima pozabaviti čvrstom rukom.
Mnogi od 400 tisuća slovačkih Roma vrte se u začaranom krugu neobrazovanosti i nezaposlenosti, siromaštva, što ponekad dovodi do kriminala. Kotlebine fraze o tobožnjim povlasticama koje uživaju Romi privukle su više ušiju. "Rebrendao" se kao izravan čovjek koji ne mulja i zauzima se za "pristojne" ljude, koje kani zaštititi od korupcije, moralnog kvarenja i "ciganskog kriminala". Tako se čovjek, koji je donedavno paradirao u nacističkoj uniformi, sada predstavljao kao zaštitnik pristojnosti.
Kao što je Hitleru na ruku išla ekonomska kriza u Njemačkoj, tako je Kotlebi odgovarala situacija u njegovoj regiji: propast socijalističkog poljoprivrednog sustava ostavio je male gradove i sela u jadnom stanju. Svi koji su mogli otišli su u Bratislavu, Austriju ili Veliku Britaniju. Konkretno, 50 tisuća ljudi napustilo je regiju u prvom desetljeću nakon ulaska u EU.
Njegova ustrajna kampanja po malim mjestima urodila je plodom i donijela mu nevjerojatnu izbornu pobjedu. Nije osvojio kontrolu nad regionalnim parlamentom, ali se trudio uvoditi svoje politike gdje god je mogao. Izrazito se protivio programima koji u školama potiču ljudska prava i toleranciju, te je izdavao smjernice da se, umjesto toga, održavaju školski izbori ljepote.
I njegova kulturna politika bila je u skladu s propagiranim naci-idejama: otkazao je festival suvremenog plesa "zbog pornografije", kao i projekt financiran sredstvima EU kojim bi se ljude s mentalnim poteškoćama preselilo iz ruševnih socijalističkih zgrada u kuće i reintegriralo u društvo.
Njegova stranka uoči parlamentarnih izbora 2016. davala je donacije sportskim klubovima za mlade, a darovana svota iznosila je 1488 eura, što je brojka koju se često kao svoju šifru koristili neonacisti. (Broj 14 odnosi se na Četrnaest riječi, slogan zagovaratelja nadmoći bijele rase, dok broj 88 označava slogan 'Heil Hitler'.)
U intervjuima Kotleba se zgražao na optužbe za rasizam: on tobože samo brani "pristojne ljude", kojima pak po njemu sada prijeti nova prijetnja u obliku velikog broja migranata i izbjeglica koji pristižu u Europu iz Afrike i Bliskog istoka. Romi mu više nisu bili zanimljivi kao meta, pronašao je novu.
Kotleba je, dakle, ušao sa svojom strankom u parlament, ali nakon toga građani njegove regije na izborima su odabrali drugu opciju. Jesu li Slovaci ipak postali imuni na zapaljivu ultradesničarsku retoriku? Guardian u opsežnom članku napominje da Kotlebu ipak na koncu ljudi doživljavaju kao ekstremista koji bi teško mogao dobiti većinu na nacionalnom nivou. Većina anketa uoči predsjedničkih izbora predviđaju da će teško dobiti dvoznamenkastu potporu. No, slično se predviđalo i uoči regionalnih izbora koji su ga doveli na vlast.