StoryEditor
75. GODIŠNJICA

KAKO JE PAO TREĆI REICH Vojnike čiji je čin označio konačni poraz nacista do kraja života pratilo je 'prokletstvo stijega'

 
 Khaldei / Voller Ernst / akg-images / AKG / Profimedia

Nakon više od 1700 dana najkrvavijeg i najstrašnijeg rata u povijesti čovječanstva, 1. svibnja 1945., prije točno 75 godina, kako je sada definitivno ustanovljeno, u 3 sata ujutro na kupolu razrušenog Reichstaga u Berlinu, u kojoj su se tada još uvijek vodile borbe, popeli su se pripadnici 150. idričke divizije Crvene armije, poručnik Mihail Jegorov te vojnici Meliton Kantarija i Aleksej Berest, i na vrhu izvjesili stijeg kao simbol konačnog pada i propasti zlokobnog nacističkog Trećeg Reicha, koji je trebao biti tisućugodišnji, a nije izdržao ni 12 godina.

Nekoliko sati ranije, 30. travnja oko 14.30, prvi stijeg na ulaz u Reichstag unijela su druga dva vojnika, Kazah Rahimžan Koškarbaev i Grigorij Bulatov, jedan od najnepravednije zapostavljenih junaka Drugoga svjetskog rata. Priče o vojnicima koji su zavijorili zastave na Reichstagu imaju svoje razne nastavke, a neke od njih ispisuju tragične i košmarne sudbine, zataškavane podvige, zakasnjela priznanja za suluda herojstva, ali i nepravde koja još traju, bole i čekaju da budu ispričane i ispravljene.

U mraku Berlina odjekivale su potmule detonacije, a na prilazima Vučjem brlogu dogorijevala su tijela Adolfa Hitlera i Eve Braun. Oni su se nekoliko sati ranije ubili, a pripadnici Gestapa su njihova beživotna tijela polili benzinom i zapalili. Bio je to znak da je ratnim patnjama u Europi kraj i da je glogov kolac konačno zabijen u središtu monstruoznog, zločinačkog i rasističkog nacističkog režima koji je iza sebe ostavio materijalnu i duhovnu pustoš, grozomorno nepojmljiv užas holokausta te na desetke milijuna mrtvih, osakaćenih i opustošenih. Kapitulacija nacističke Njemačke potpisat će se sedam dana poslije, 8. svibnja, a kao što znamo, na našim prostorima, uz slovensko-austrijsku granicu, ginut će se još dodatnih tjedan dana, do 15. svibnja, jer se poražene snage ustaške marionetske kvislinške NDH i ostaci Mihailovićevih četnika nisu željeli predati partizanskim snagama.

1705 12.05.1945 Soviet troops near the Reichstag., Image: 495919327, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Shagin / Sputnik / Profimedia
Shagin / Sputnik / Profimedia
Sovjetske trupe u Berlinu 1945.
 

Sredinom travnja 1945. godine snage Crvene armije pod zapovjedništvom generala Georgija Žukova izbile su u predgrađe Berlina, Seelower Höhen, tada 90 kilometara od središta grada. Njemačke snage žestoko su se suprotstavljale. Adolf Hitler tada je još bio u svom bunkeru. Sovjetima se žurilo ne samo da okončaju iscrpljujući rat i ispune Staljinovu zapovijed da se Berlin mora zauzeti po svaku cijenu, nego da ipak u središte nacističke nemani stignu prije svojih zapadnih saveznika, Britanaca i Amerikanaca, iako su oni, unatoč zahtjevima američkih generala, prije svega Georgea Pattona, tada već bili odustali od te namjere. Naime, "izračuni" su im govorili da bi za osvajanje Berlina život moralo položiti najmanje 150 tisuća njihovih vojnika.

Na Berlin je jurišalo oko dva milijuna sovjetskih te još nekoliko tisuća pripadnika poljske vojske koja je formirana na području SSSR-a, a suprotstavljalo im se oko 1,5 milijuna njemačkih vojnika te pripadnika SS divizija Normandije, sastavljenih uglavnom od Skandinavaca i Francuza.

O kakvim je borbama riječ, potvrđuje i podatak da je oko 400 tisuća vojnika Crvene armije poginulo ili je ranjeno. Bila je to bitka s najvećim brojem poginulih po danu borbe. Prema danas dostupnim podacima, dnevno je ginulo 15.712 vojnika, što je zastrašujuća brojka. Na primjer, u prosjeku je dnevno u Staljingradskoj bitki ginulo 6392 ljudi, a u bitki za Moskvu njih 10.910. Staljinova je naredba bila - "što prije zauzeti", a vojska je, za razliku od borbi za Beč, imala odriješene ruke u uporabi artiljerije u gradu i nije bilo nikakvih ograničenja što se tiče zaštite spomenika.

Kada je Berlin već praktički pao, borbe su se vodile još oko Brandenburških vrata i Reichstaga gotovo četiri-pet dana, od 28. travnja, a tek su u rano jutro 2. svibnja posljednje nacističke snage priznale svoj poraz. Na Reichstagu je poginulo oko 2500 vojnika sa svake strane, a oko 1600 njemačkih vojnika je zarobljeno u samom zdanju.

Zweiter Weltkrieg / Eroberung von Berlin durch die Rote Armee / Die Rotarmisten Jegorow und Kantarija hissen auf dem Reichstagsgebäude die Rote Flagge, 20. April 1945, 20 Uhr 45 Berliner Sommerzeit.

Die Hissung der Sowjetflagge auf dem Reichstagsgebäude (Nachgestellte Szene).
Foto (Jewgeni Chaldej)., Image: 277357532, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Khaldei / Voller Ernst / akg-images / AKG / Profimedia
Khaldei / Voller Ernst / akg-images / AKG / Profimedia
Sovjetske trupe u Berlinu 1945.
 

No sve ove godine bilo je dosta povijesnih i političkih prijepora o tome tko je prvi izvjesio pobjedničku zastavu na vrhu Reichstaga. U svakom slučaju, znamenita fotografija vješanja sovjetske zastave na kupolu, koju je snimio ratni fotograf Crvene armije i osobni Staljinov fotograf Jevgenij Haldej, režirana je, iako ne gubi na značaju. Kako to biva, kratki trenutak slave zabilježen na fotografiji pripada trojici drugih ruskih vojnika, a to su Aleksej Kovaljov, koji drži sovjetsku zastavu na vrhu Reichstaga iznad panorame razrušenog Berlina, Bjelorus Leonid Goričev i Čečenac Abdulhakim Ismailov. Haldej je poslije ispričao da je zbog te kultne fotografije zamalo završio u gulagu. Fotografija je zabilježila da Ismailov na ruci ima dva sata pa je neki revni agitpropovac u Moskvi procijenio kako bi netko mogao pomisliti da su ruski vojnici pljačkaši. Fotografija je retuširana prije objavljivanja u Pravdi te je jedan "nepodobni" sat uklonjen. Tek nakon pada SSSR-a kći Jevgenija Haldeja objavila je izvorni negativ povijesnog snimka.

No u povijesne almanahe ipak su ušla imena prave trojice crvenoarmejaca koji su izvjesili zastavu svoje postrojbe na vrh Reichstaga - Jegorov, Berest i Kantarija. Upravo takav "etnički" sastav odgovarao je ideološko-propagandnom narativu SSSR-a: ruski zapovjednik Jegorov, Gruzijac Kantarija kao pripadnik Staljinove nacije te Ukrajinac Berest. To je odražavalo ideološko-etnički sukus tadašnjeg SSSR-a.

No životne kobi tih ljudi dobile su čak naziv "prokletstvo stijega". Mnogi od njih imaju filmske literarne sudbine, ali niti jedan film ili roman ne može s mjeriti s ljudskom sudbinom.

Tadašnji poručnik Mihail Jegorov ostao je i nakon rata u Sovjetskoj armiji, dobio je zvanje Heroja SSSR-a, da bi 1975. godine poginuo u automobilskoj nesreći. Meliton Kantarija pod stare je dane, u vrijeme rata u odmetnutoj gruzijskoj pokrajini Abhaziji kada se SSSR raspadao, morao bježati spašavajući glavu i obitelj, ali je u vlaku prema Moskvi 1993. godine umro od infarkta. Aleksej Berest, pak, nakon rata prvo je uspio naplatiti svoj podvig zauzimanja Reichstaga. Kao zaslugu dali su mu da bude nekakav direktor u lokalnoj tvornici u Ukrajini, ali je, kako se sada zna, po lažnom svjedočenju osuđen za malverzacije i, kako se onda govorilo, "štetočinstvo u privredi" na deset godina zatvora, no odležao je tri i pol. Nakon toga nije uspio naplatiti svoj ratni put - radio je u skladištu, a potom kao vozač kamiona na gradilištu. Poginuo je 1970., gotovo nadrealno filmski, onako kako je i ratovao, spašavajući život djevojčici od naleta vlaka. Predloženo je 1999. da se Berestu da zvanje Heroja Rusije, ali je to odbijeno s obrazloženjem da je on za taj podvig već dobio određene nagrade i ordene. No 2005. godine ipak mu je posmrtno dodijeljeno zvanje Heroja Ukrajine.

2.5.1945 May 2, 1945 Berlin. Chaldej took this photograph as the Russian troops celebrated below in the Reichstag, the seat of the German parliament. Because the dome on the top of the building was on fire, Chaldej and three Russian soldiers climbed out on one wing of the building in order to take photograph. It was important for Chaldej to photograph this victory with the background of the ruins and he took 36 shots in total. The three Soviet soldiers were from the Ukraine, Machatschkala in Dagestan and Russia. In the early hours of May 3, Chaldej was flown back to Moscow in order to present his material to Stalin. This image was processed and published immediately. It was later noticed that one of the flag bearers was wearing mulitple watches on his wrists which was evidence of his thievery. The photograph was then manipulated to create an official version., Image: 277490399, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Khaldei / Voller Ernst / akg-images / AKG / Profimedia
Khaldei / Voller Ernst / akg-images / AKG / Profimedia
 

Priča Grigorija Bulatova, čovjeka za kojeg se sada pouzdano zna da je prvi uletio u Reichstag, gotovo je epski tragikomična, na tragu romana Dostojevskog ili Solženjicina. Prvi novinski izvještaji u sovjetskim novinama od početka svibnja 1945. ističu Bulatova, ali vrlo brzo odlučuje se drugačije. Nije onako kako je bilo, nego kako treba biti, kako traži ideološka propaganda. Bulatov pada u zapećak. Čak ni prijedlog da ga se nagradi zvanjem Heroja SSSR-a ne prolazi, ali dobiva visoki orden Crvene zastave. Bulatova, koji je nositelj dvaju ordena za hrabrost, čak je u svojoj podmoskovskoj dači nakon rata primio osobno Josif Visarionovič Staljin. Prema legendi, rekao mu je: "Cijenimo vaš doprinos, ali situacija je takva da na vašem mjestu moraju biti drugi ljudi. Zaboravite svoj podvig".

Bulatov to nije dobro primio jer se osjetio izigranim i povrijeđenim. Svi smo krvavi ispod kože, pogotovo kad je podvig pravi, a nepravda očita. Priča kaže da se u dači napio pa ga je jedna konobarica optužila na silovanje te je odležao 1,5 godina u zatvoru. Nakon puštanja radio je kao drvosječa, a poslije Staljinove smrti nastojao se izboriti za povijesnu istinu. No stalno su ga marginalizirali i ismijavali, čak je dobio i posprdni nadimak Griša Reichstag. Propio se, a zatim je ponovno završio u zatvoru odakle ga je izvukao osobno maršal Žukov. Bulatov je sve više propadao te se konačno, ne dočekavši priznanje, potpuno slomljen, uvrijeđen i prezren 1973. godine objesio u tvorničkom zahodu.

Trebalo je proći više od 30 godina od smrti da mu 2005. konačno priznaju da je upravo on prvi s crvenim stijegom u rukama uletio kroz glavni ulaz Reichstaga te mu je podignut nadgrobni spomenik s natpisom "Stjegonoša pobjede".

Jedini koji je izbjegao "prokletstvo stijega" je Kazahstanac Rahimžan Koškarbaev koji je nakon rata bio direktor najvećeg hotela u Alma Ati. Umro je 1988. godine, a tek nakon raspada SSSR-a proglašen je nacionalnim herojem Kazahstana.

I nakon punih 75 godina još traju povijesne razmirice. No polako dolaze na svoje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. lipanj 2020 07:12