"Bit ću vrlo suzdržan, ako ga uopće upotrijebim", obećao je izabrani predsjednik Donald Trump krajem 2016. naciji prestravljenoj njegovim načinom komunikacije tvitovima. Govorio je o svojem tvitanju, naravno. Dogodilo se suprotno, iako ne i neočekivano. Nije bio nimalo suzdržan.
Četiri godine kasnije, dva dana nakon što su 6. siječnja na njegov poticaj prosvjednici poharali sjedište Kongresa, Twitter je odlučio Donaldu Trumpu trajno uskratiti pristup platformi. Nekoliko dana ranije njegov je profil na Twitteru bio suspendiran na dvanaest sati, nakon što je u seriji tvitova ohrabrio napadače na američki Capitol. Kao glavni razlog blokiranja predsjednikova profila Twitter je tog dana naveo "glorifikaciju nasilja".
Twitter nije ostao usamljen u svojem pokušaju mrežne razgradnje predsjednika. Facebook, Instagram, Snapchat i Twitch dosad su već uklonili Trumpov profil sa svojih mrežnih stranica. No, bez sumnje, Twitter je taj koji je Trumpu kroz cijeli njegov mandat pružio najbliži kontakt s javnošću, ne samo američkom.
Zatvaranje Twittera bio je golemi udarac na Trumpovu sposobnost da izravno dopre do svoje biračke baze koju je gradio godinama. Danas ga tamo uzalud čeka 88 milijuna sljedbenika. Koji je još vođa u ljudskoj povijesti uspio lansirati neki svoj stav ili komentar naplavljen strujom svijesti i odmah dosegnuti 88 milijuna ljudi bez ikakvog troška i bez posrednika?
Trump je svoj profil na Twitteru otvorio 18. ožujka 2009. i u početku se činilo da ga ta kratka forma baš i ne privlači. Svoj prvi tvit poslao je tek 4. svibnja i teško da je mogao biti benigniji: "Ne propustite pogledati! Gledajte Donalda Trumpa danas kasno navečer kako s Davidom Lettermanom predstavlja listu s deset najboljih!" David Letterman, legendarni američki talk show domaćin, dugogodišnji je Trumpov prijatelj i jedan od rijetkih koji ga je javno odvraćao od političke karijere. Trump je ozbiljno je "zatvitao" tek 2012. Tada je krenula lavina s kojom je do danas u javnost stiglo gotovo 47 tisuća originalnih poruka.
Nije teško dokučiti zašto je ozbiljan dio javnosti od početka zazirao od Trumpove opsjednutosti tvitanjem. Pregled Trumpovih kratkih poruka od 2012. do danas otkriva punu raskoš Trumpova intelektualnog sustava bez sustava. Za početak, evo nekoliko tvitova prije ulaska u Bijelu kuću:
Rujan 2012., u raspravi je li objavljivanje fotografija britanske vojvotkinje u toplesu na medenom mjesecu narušavanje privatnosti: "Tko ne bi fotografirao Kate i zaradio puno novca, ako se ona na suncu izležava gola. Kate, molim te!"
Listopad 2012. - iskusni muški savjet glumcu Robertu Pattinsonu nakon što se saznalo da ga je tadašnja partnerica Kristen Stewart prevarila: "Svi znaju da sam u pravu da bi Robert Pattinson trebao ostaviti Kristen Stewart. Za par godina će mi zahvaliti. Pamet u glavu, Roberte."
U studenome iste godine stiže već jedan politički, iz međunarodnih odnosa: "Koncept globalnog zagrijavanja stvorili su Kinezi kako bi američku proizvodnju učinili nekonkurentnom".
O tome što ga kvalificira za lidersku poziciju (svibanj 2013.): "Luzeri i mrzitelji, oprostite, ali moj IQ je jedan od najviših - i vi to svi znate! Molim vas, nemojte se osjećati tako glupo ili nesigurno, niste vi krivi."
Još jedan iz tog mjeseca, o pozadini seksualnih napada u vojsci: "26.000 neprijavljenih seksualnih napada, samo 238 presuda. Što su ti geniji očekivali kad su spojili muškarce i žene?"
Pa obračun s političkim protivnikom (prosinac 2013.), u vrijeme kada je uporno gurao tezu da Barack Obama nije rođen u SAD-u, pa prema tome nema pravo biti izabran za predsjednika: "Kako nevjerojatno, državni direktor zdravstva koji je ovjerio kopije Obamina 'rodnog lista' danas je poginuo u avionskoj nesreći. Svi ostali su preživjeli."
Rujan 2016., dva mjeseca prije izbora: "Već pišem račun Meksiku za izgradnju zida na južnoj granici. Meksiko će platiti zid! "
U siječnju 2018. predsjednik s već jednogodišnjim stažem tvitom upozorava sjevernokorejskog kolegu, kojega je već ranije nazvao "raketnim čovjekom": "Sjevernokorejski lider Kim Jong-un upravo je izjavio da je 'nuklearni gumb stalno na njegovu stolu.' Hoće li ga netko iz njegova osiromašenog i izgladnjelog režima obavijestiti da i ja imam nuklearni gumb, ali on je puno veći i moćniji od njegova, i radi!"
U ožujku 2018. Trump tvita o budućem protukandidatu: "Ludi Joe Biden pokušava se ponašati kao tvrd momak. Zapravo je slab, i psihički i fizički, a opet mi prijeti, drugi put, fizičkim napadom. Ne poznaje me, ali spuštao bi se brzo i teško, plačući do kraja. Ne prijeti ljudima, Joe!"
Isti mjesec kasnije, nakon što je morao slušati kritike glumaca na dodjeli Oscara: "To je bila najlošija dodjela Oscara u povijesti. Problem je što mi više nemamo zvijezde - osim vašeg predsjednika (šalim se, naravno)!"
Još jedan njegov zvjezdani trenutak toga mjeseca bio je zatvitani otkaz državnom tajniku (ministru vanjskih poslova) Rexu Tillersonu: "Mike Pompeo, direktor CIA-e, postat će naš novi državni tajnik. Napravit će fantastičan posao! Hvala Rexu Tillersonu na usluzi! Gina Haspel postat će nova direktorica CIA-e i prva žena na toj funkciji. Čestitam svima."
U srpnju 2019. Trump serijom tvitova šalje poruku mladim "obojenim" (njegov termin) progresivnim kongresnicama (Ilhan Omar, Alexandria Ocasio-Cortez, Rashida Tlaib, Ayana Pressley): "Tako je zanimljivo vidjeti napredne demokratske kongresnice, koje su izvorno došle iz zemalja čije su vlade potpuna i totalna katastrofa, najgore, najkorumpiranije i najnesposobnije bilo gdje na svijetu (ako uopće imaju vladu), sada glasno i zlobno govore narodu Sjedinjenih Država, najveće i najmoćnije nacije na svijetu, kako treba voditi našu vladu. Zašto se ne bi vratile i pomogle popraviti potpuno slomljena i kriminalom zahvaćena mjesta iz kojih su došle? Tek tada neka se vrate i pokažu nam kako se to radi. Ova mjesta jako trebaju vašu pomoć, ne možete otići dovoljno brzo. Siguran sam da bi Nancy Pelosi vrlo rado brzo razradila besplatne aranžmane za putovanje!"
Izborna i pandemijska 2020. u Trumpovim je tvitovima protekla u znaku obračuna s pretežno neprijateljskim velikim medijima: "Šepavi mediji čine sve što je u njihovoj moći da potaknu mržnju i anarhiju. Sve dok svi razumiju, da su to lažne vijesti i uistinu loši ljudi s bolesnim agendama, lako možemo i kroz njih raditi dok ne postanemo veliki!"
Njegov najcitiraniji i najviše prosljeđivan tvit (1,8 milijuna lajkova) bila je ipak listopadska obavijest da su on i prva dama oboljeli od covida: "Večeras smo @FLOTUS i ja bili pozitivni na covid-19. Odmah ćemo početi postupak karantene i oporavka. Proći ćemo ovo zajedno!"
U studenome 2020. kreće serija tvitova o ukradenim izborima: "Vjerujemo da su ti ljudi lopovi. Mašinerija u velikim gradovima je korumpirana. Ovo su bili ukradeni izbori. Najbolji anketari u Britaniji pišu jutros da su ovo očito ukradeni izbori, da je nemoguće zamisliti da je Biden nadmašio Obamu u nekim od tih država."
Mjesec dana kasnije, nakon službenih rezultata, ne odustaje: "Sjajno. Daleko najkorumpiraniji izbori u povijesti. Pobijedili smo!!!"
U jednom od zadnjih tvitova prije zabrane pristupa Twitteru, sada već prilično prestrašen, pokušava umanjiti svoju odgovornost za nerede na Capitolu: "Takve se stvari događaju kad se sveta pobjeda na izborima bez ceremonije i opako oduzme od velikih domoljuba koji su toliko dugo bili loše i nepravedno tretirani. Vratite se kući s ljubavlju i u miru. Zapamtite ovaj dan zauvijek".
Ne računamo li zasad posljednji tvit s profila Bijele kuće, zadnji pravi Trumpov tvit poslan je 8. siječnja s kratkom i jasnom porukom: "Svima onima koji su me pitali: neću ići na inauguraciju 20. siječnja."
Donald Trump uvijek je koristio svoj osobni profil na Twitteru "@realDonaldTrump" umjesto službenog predsjedničkog "@Potus". Za razliku od njega, bivši predsjednik Barack Obama imao je tim koji je vodio njegove mrežne profile. Kad god je zatvitao osobno, Obama je poruci dodao svoj potpis, kako bi publika znala. Ali službenici državne sigurnosti Obami svojedobno nisu dopustili da zadrži privatni BlackBerry, i on ih je poslušao. Štoviše, jedva se izborio da dobije službeni, predsjednički. Trumpu se, međutim, nije moglo zabraniti ništa.
Ako je Hillary Clinton bila u problemu jer je koristila osobni mail za službenu komunikaciju, što je detalj koji je u predsjedničkoj kampanji Trump vješto koristio kao moćno oružje, prijeteći zatvorom (a ona je ipak bila samo predsjednička supruga, doduše prilično aktivna), sam Trump je kao predsjednik potpuno izbrisao granicu između privatnog i predsjedničkog. Ameriku je shvatio kao bilo koju drugu svoju kompaniju, kao svoje privatno vlasništvo.
"Kad je Donald Trump u srijedu 6. siječnja stao pred svoje sljedbenike i pozvao ih na marš na Capitol Sjedinjenih Država, napravio je samo ono što je uvijek radio. Nikad nije ozbiljno shvatio izbornu demokraciju niti prihvatio legitimitet njene američke verzije", napisao je Timothy Snyder, povjesničar fašizma, u velikoj analizi u New York Timesu. Ljudi su mu (Trumpu) vjerovali, što nimalo ne čudi. Potreban je ogroman rad na edukaciji građana kako bi se oni mogli oduprijeti porivu da automatski vjeruju u instituciji u koju imaju povjerenje (a predsjednička je takva), ili u ono što drugi oko njih vjeruju. Snyder, kao povjesničar, analogiju pronalazi u staroj Grčkoj, kod Platona koji je primijetio kako je za tirane veliki rizik da će ih na kraju okružiti ljudi koji će im povlađivati ili i njihove najluđe ideje činiti mogućima. Drugoga grčkog filozofa, Aristotela, brinulo je da bi u demokraciji bogati i talentirani demagog mogao prelako ovladati umovima stanovništva. Svjesni takvih rizika, donositelji američkog Ustava uspostavili su sustav provjere i ravnoteže. Nije poanta bila samo osigurati da nijedna grana vlasti ne dominira drugima, trebalo je i različita gledišta usidriti u institucijama.
Tvitovi predsjednika Trumpa, osim što su neupitno donijeli novi doprinos političkom folkloru, u budućnosti mogu povjesničarima pružiti još dublji uvid, kako u način upravljanja državom, tako i u stanje duha, kako predsjednika, tako i nacije. Oni predstavljaju brze trenutne isječke unutarnjih misli 45. predsjednika Amerike. Kako vrijeme bude prolazilo, žar trenutka će se raspršiti, ali povjesničari će i dalje željeti razumjeti motivaciju i karakter iza pojedinih, često kontroverznih odluka. Ti će tvitovi barem djelomično pružiti te uvide. Zato je dobro da će, unatoč gašenju Trumpova profila, oni biti sačuvani.
Nacionalni arhiv u nedjelju 10. siječnja otkrio je (tvitom) da će arhivirati i cijeli sadržaj predsjednikova života na društvenim mrežama. Nacionalna uprava za arhiv i evidenciju (NARA) zadužena je za čuvanje predsjedničkih zapisa. Ako se jedno kratko vrijeme i postavljalo pitanje možemo li tvitove smatrati službenim predsjedničkim bilješkama, tu je dilemu još na početku Trumpova mandata jednom riječi otklonio tadašnji savjetnik za odnose s javnošću Sean Spicer: "Jesu".
U arhivi će se tako naći cijela Trumpova aktivnost na mrežama prije suspenzije, a to, između ostaloga, znači 46.919 izvornih predsjednikovih tvitova, 12.634 proslijeđena tvita, te kontakti i sadržaj poruka od 88,936.841 "sljedbenika". Sam Trump svojim je profilom bio prijavljen kao sljedbenik 51 kontakta.
Snyder, kao stručnjak za fašizam, Trumpovu načinu upravljanja državom lako pronalazi analogije u Njemačkoj prije Drugoga svjetskog rata.
"Poput povijesnih fašističkih vođa, Trump se predstavio kao jedini izvor istine. Njegova upotreba izraza 'lažne vijesti' stigla je kao odjek na nacistički 'Lügenpresse' (lažljivi tisak); poput nacista, i Trump je novinare nazvao 'narodnim neprijateljima'. Poput Adolfa Hitlera, i on je došao na vlast u trenutku kada je konvencionalni tisak dobio batine; financijska kriza 2008. učinila je američkim novinama ono što je velika depresija učinila njemačkim. Nacisti su mislili da bi mogli koristiti radio kako bi zamijenili stari pluralizam novina; Trump je to pokušao učiniti s Twitterom".
To, međutim, više nije onaj fašizam s kojim se svijet, barem načelno, rastao 1945. (pa onda opet trideset godina kasnije, nakon pada Francisca Franca u Španjolskoj), nego tehnološki dotjeran sustav koji odgovara svim zahtjevima povijesnog trenutka, osim činjenicom da je potpuno nedemokratski.
Svaka od velikih internetskih društvenih platformi nosila se s izazovima Trumpova predsjedništva na svoj jedinstveni način, pokušavajući riješiti ili neutralizirati razne hitne i kontradiktorne zabrinutosti korisnika, oglašivača, kongresnika, povremeno čak samog predsjednika. Ali postojala je jedna ideja kojoj se nitko od njih nije mogao oduprijeti, bez obzira na to koliko je to na kraju malo učinilo za marketinšku ili reputacijsku dobrobit same platforme: postalo je važno da oznaka kako objavljenu (Trumpovu) informaciju treba dodatno provjeriti bude jasno vidljiva. Od 2016. korisnici na različitim platformama obavještavani su da su neke stvari koje su vidjeli ili dijelili osporavali vanjski provjerivači činjenica. To, naravno, nije stiglo samo s Trumpom, ali dijelom jest zbog njega i njegova, već tada je bilo jasno, potencijalno opasnog predsjedničkog utjecaja. Na Facebooku su korisnici usmjeravani prema člancima u Wikipediji kako bi dobili dodatne informacije o sadržaju koji čitaju. Jednako tako i na YouTubeu je kontekst s Wikipedije dodan ispod nekih videozapisa koji su se bavili teorijama zavjere ili tome bliskim temama. Problem je, piše John Herman, NYT-ov analitičar mreža i elektronskih medija, što su, za razliku od sadržaja koji su trebale izmijeniti, ove oznake bile statične, nezanimljive i često apsurdne. Twitter, kojemu je pripala povlastica da se pretvori u osnovnu predsjedničku komunikacijsku platformu od 2016. do kraja, reagirao je serijom takvih nalijepljenih, obranaških priopćenja, koja, stavimo li ih na hrpu, ukazuju na korektno smišljenu marketinšku akciju koja je išla u prilog i Trumpu i Twitteru jednako.
Herman je, nakon Twitterova protjerivanja Trumpa, skupio nekoliko takvih prošlogodišnjih "disclaimera". Prvo iz svibnja: "Provjerite činjenice o glasačkim listićima." Onda lipanjski: "Ovaj je tvit kršio pravila o nasilnom ponašanju." U kolovozu: "Ovaj tvit kršio je Twitterova pravila o građanskom i izbornom integritetu." Dva dana nakon izbora, 5. studenoga: "Dio ili sav sadržaj podijeljen u ovom tvitu može se osporiti i možda dovodi u zabludu u vezi s izborima ili drugim građanskim procesom."
I konačno, nakon što je u studenome 2020. dosegnuo milijune usamljenih umova putem društvenih mreža, Trump je izrekao opasno ambicioznu laž da je pobijedio na izborima koje je zapravo izgubio. Twitterova ograda bila je kratka: "Službeni izvori drukčije su okarakterizirali ove izbore."
Da bi se osmislio svijet u kojem su ukradeni predsjednički izbori 2020. godine, potrebno je nepovjerenje društva ne samo u novinare i stručnjake, već i u lokalne, državne i savezne vladine institucije, od onih koji rade na anketama, do izabranih dužnosnika, od službe Domovinske sigurnosti, sve do Vrhovnog suda. To u paketu nužno donosi i teoriju zavjere - zamislite sve ljude koji bi morali sudjelovati u takvoj zavjeri i sve ljude koji bi nakon toga trebali raditi na zataškavanju.
Shermanov zaključak ciničan je otprilike koliko i sami Trumpovi tvitovi: naljepnice na Trumpovim tvitovima (i ostaloj komunikaciji na društvenim mrežama) daju nam i uvid u to kako razmišljaju oni koji upravljaju platformama. Ni tu nema zavjere, iako nije teško prepoznati poslovni koncept, pogotovo jer se od svih mrežnih platformi upravo Twitter najviše oslanjao na te "zaštitne naljepnice" koje su platformi osiguravale maglovitu distancu od odgovornosti. Teško je osporiti pravo kompanija koje su vlasnici društvenih mreža da uklone Trumpov, ili bilo čiji, a sličan, zagađivački sadržaj, no upravo tim potezom otkrila se skliska pozadina njihovih biznisa. Malo tko će se ikada do kraja suprotstaviti moći američkog predsjednika, ako se suradnja s njim čini lukrativnom. Sada, kada je jasno da je Trumpova karijera na zalasku, upravo se rastanak s njim čini najlukrativnijim potezom. Nikada tu nije bilo riječi o slobodi govora. Onaj tko je imao Trumpa "u streamu", osjećao se važnim. S druge strane, Trump je kao izuzetno vješt trgovac znao prepoznati gubitnike kojima ne treba dizati rejting. I on je birao što će, kada i na kojoj platformi objaviti.
Twitter se od svih mijenjao možda najbrže. Još 2015. godine bio je nov, uzbudljiv u svojem zahtjevu za konciznošću (u početku to je bilo 140 znakova, kasnije je udvostručeno), ali kada su Hillary Clinton i Jeb Bush još dok su se pripremali za svoje kampanje na Twitteru trgovali uvredama, to je uglavnom bilo shvaćeno kao šala. Samo dvije godine kasnije predsjednik Trump je tvitovima pokušavao mijenjati režim na granici SAD-a i Meksika. Twitter doista može biti fantastičan alat, neprocjenjiv za aktivizam, što se pokazalo i u vrijeme arapskog proljeća, i u vrijeme turske i ukrajinske pobune, kao i prošlog ljeta kada je trebalo upravljati mrežom prosvjednika koji su marširali za prava crnaca (Black Lives Matter).
Američki su mediji brže usvojili Twitter od američkih političara, što nije čudno, jer riječ je o demokratskoj zemlji u kojoj je tek Trump kao predsjednik prvi svojim tvitovima poveo gerilu protiv establišmenta vlastite države. Američki su političari, pogotovo oni mlađe generacije (poput napadnutog progresivnog kvarteta kongresnica), intuitivno shvatili za što je dobar - ne za vijećanje ili raspravu, nego da se učinite viđenim, pronađete svoje ljude i dopustite im da vas pronađu, posudite ili izgradite sljedbenika kroz vještu manipulaciju tvitovima, a onda i za manifestaciju svega navedenog u neku vrstu moći koja, zapaža Herman, možda i nije stvarna, ali je ipak povezana i sa svijetom izvan Twittera.
Upravo zahvaljujući Twitteru Trump nikada nije prestao s kampanjom, nikad se nije odjavio. Objavio je uvijek što je želio, a nije teško povjerovati ni da je ono što je objavio u tom trenutku i mislio. Jedan je trenutak tvitao kao revolucionar, a drugi kao glas države. Bez razmišljanja, kada je stigao do kraja, okrenuo je Twitter protiv vlastite vlade i nitko ga nije mogao zaustaviti dok njegove pristaše nisu počeli udarati po vratima Capitola. Onda se prestrašio, ali i to tek nakon što im je poslao nekoliko poruka podrške.
Twitterovo ukidanje predsjednika dokaz je da je kompanija stigla do vrhunca svoje moći i da je danas zapravo nitko ne može kontrolirati (tu ne govorimo o korporativnim financijama, one su i dalje u strahu od regulatora). To se, međutim, nije dogodilo prošlog petka, brisanjem Trumpova profila s Twittera, niti je to nešto novo, ni za Twitter ni za njegove druge (većinom daleko veće) tehnološke vršnjake koji jednostavno koriste moć koju imaju već godinama.
Društveni mediji pokazali su se izravnim oružjem. Trump je svoje namjere mogao objaviti na Twitteru, jednako kao što su bijeli rasisti svoju invaziju na Capitol mogli planirati na Facebooku ili na bilo kojoj drugoj mreži. Ipak, predsjednik, unatoč svim svojim pravnim procesima, molbama i prijetnjama javnim dužnosnicima, nije mogao stvoriti situaciju u kojoj bi prave ljude naveo da učine stvar koja je pogrešna. Trump je uspio natjerati neke od glasača da povjeruju da je pobijedio na izborima i da mu je ta pobjeda ukradena. Uvjerio ih je i da su "elite" njega ukrale njima. Doveo je svoje pristaše u Washington i poslao ih da divljaju po Capitolu, ali čini se da ni on niti itko drugi nije imao jasnu ideju što će time postići.
Takav, sirovi pristup, međutim, Trump nije uspio nametnuti institucijama jer je riječ o laži koja je zasnovana prije svega na njegovoj osobnoj zabludi. Američki sustav može biti nakrcan lošim i pokvarenim ljudima, ali institucije će i dalje funkcionirati, možda i zato što je i pokvarenima, ako su razumni, u takvom sustavu lakše.
Laž je često veća od lažljivca, Ideja da je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat 1918. godine zbog židovskog "zabijanja noža u leđa" bila je stara petnaest godina kada je Hitler došao na vlast. Kako će nakon petnaest godina u američkom životu funkcionirati Trumpov mit o žrtvi? I u čiju korist, pita Snyder u Timesu.
Da bi pučističko raspoloženje preživjelo do izbora 2024. godine, i moguće nove Trumpove kandidature, Trumpu bi trebalo nešto što nikada nije imao: bijesna građanska manjina, organizirana za nacionalno nasilje, spremna u političku atmosferu prije izbora donijeti mehanizme zastrašivanja. Mogu li to, uz uporan rad na pojačavanju dojma podjarmljenosti, donijeti sljedeće četiri godine? Je li to moguće bez Twittera, ili neke druge sveprisutne, a ipak dovoljno jednostavne društvene mreže?
Snyder u svojem scenariju koji neskriveno aludira na Njemačku u doba rađanja fašizma portretira vođu koji tvrdeći da mu je druga strana ukrala izbore zapravo obećava da će ih sljedeći put on sam ukrasti, a da će druga strana biti kažnjena. Trump je u tom scenariju glavni mučenik, veliki svećenik velike laži. On je vođa rušilaca, barem u mislima njegovih pristaša.
Washington Post objavio je prošli tjedan na svojim web stranicama arhiv od 25.000 lažnih ili obmanjujućih Trumpovih izjava, u paketu s komentarima potkrijepljenima tvrdom statistikom i još tvrđim činjenicama s terena. Značajan dio tih citata dolazi iz Trumpovih tvitova.
Trumpove laži bile su različite od laži običnih političara na koje smo navikli, piše George Packer u Trumpovoj "političkoj osmrtnici" objavljenoj u Atlanticu. One pripadaju postmodernom razdoblju, ne napadaju ovu ili onu činjenicu, već samu stvarnost.
Packerov zaključak je otrežnjujući: Trumpova ostavština uključuje ekstremističku Republikansku stranku (ili, da budemo blaži, njen tvrdi, ekstremistički dio) koja se pokušava održati na vlasti flagrantno nedemokratskim sredstvima i oporbu koja gura prema vlastitoj verziji ekstremizma. Iza sebe ostavlja društvo u kojem su veze građene na povjerenju degradirane, u kojem Trumpov primjer svima daje dozvolu da varaju na porezu ili se izruguju (tuđoj) nevolji. Mnoge Trumpove politike mogu se preokrenuti ili ublažiti. Bit će mnogo teže očistiti misli od njegovih laži i vratiti zajedničko razumijevanje stvarnosti - sporazuma, koliko god nezgodan bio, da je A, a ne B - model o kojem ovisi demokracija.
Trumpov zasad zadnji tvit stigao je s profila Bijele kuće u srijedu navečer, nekoliko minuta nakon što je Kongres drugi put izglasao prijedlog za njegov opoziv: "Nijedan moj istinski pristaša nikada ne bi mogao podržati političko nasilje. Nijedan moj istinski pristaša nikada ne bi mogao ne poštivati provedbu zakona." Čini se da je stigao prekasno.