U nastavku donosimo:
- zašto se izbor i rani potezi ministra obrane Petea Hegsetha pretvaraju u otvoren sukob s Pentagonom
- što stoji iza rastućih pritisaka na medije, uključujući preokret u uređivanju glasila Stars and Stripes
- kako je operativna uporaba nosača i improvizirana logistika otvorila pitanja o stanju US Navy
- koje politički motivirane ideje mijenjaju planove za nove brodove i zrakoplove, od klase “Trump” do CVN-81
- kakve posljedice imaju kadrovske čistke i gašenje eksperimentalnih jedinica na sposobnosti Oružanih snaga SAD-a
Već mjesecima nije teško uočiti neke čudne i neuobičajene stvari u organizaciji i djelovanju Oružanih snaga Sjedinjenih Američkih Država. Otkako je 20. siječnja 2025. godine Donald Trump položio prisegu kao 47. predsjednik SAD-a, mnogi su bili skeptični – no, po pitanju američkih vojnih snaga ipak je vladala određena smirenost.
Usprkos problematičnoj biografiji novog ministra obrane, umirovljenog nižeg časnika i jednog od voditelja jutarnjeg programa na FoxTV-u Petea Hegsetha, američka Republikanska stranka uspjela je smiriti duhove i osigurati njegovu kongresnu potvrdu.
Naime, imenovanje najavljeno još 12. studenoga 2024. do zadnjeg je trenutka izgledalo dvojbeno, uz izuzetno tanku profesionalnu biografiju, potresanu i optužbama za alkoholizam te nasilje prema ženama.
Ipak, kongresno saslušanje održano 14. siječnja 2025. prošlo je rubno podnošljivo, da bi deset dana kasnije Hegseth ipak bio i potvrđen. Tog 24. siječnja 2025. za njega je glasovalo 50 republikanaca, a protiv je bilo 45 demokrata, 3 republikanca i 2 neovisna – da bi onda potpredsjednik SAD-a JD Vance svojim glasom donio prevagu i odlučio omjerom 51:50.
Hegseth u ratu s Pentagonom
Dok se glasnom propagandom nastojalo uvjeravati kako je Hegseth vrlo kvalitetan kadar (sam Trump ga je okarakterizirao riječima: „Pete je čvrst, pametan i istinski vjeruje u moto ‘America First‘“) – na prvi konkretan skandal nije trebalo dugo čekati. Ni dva mjeseca od imenovanja, Hegseth je početkom ožujka 2025. uspio prekršiti sva pravila sigurnosti i vijesti o provedbi borbenih djelovanja u Jemenu (Operation Rough Rider) podijeliti s grupom kolega i prijatelja na komunikacijskoj aplikaciji Signal – znajući da Pentagon tu aplikaciju ne smatra sigurnom te općenito ne dopušta njezino korištenje za osoblje sustava.
Napomenimo da je u krugu informiranih o početku i tijeku napada bila i njegova žena Jennifer Hegseth – koja je, izgleda, i nadalje nastavila u vrhu američkog obrambenog sustava igrati ulogu nimalo sličnu ijednoj drugoj supruzi bilo kojeg civilnog dužnosnika ili vojnika. Naime, nju, izgleda, Pete Hegseth koristi kao glavnu savjetnicu iako nema sigurnosnu provjeru, vodi je i na međunarodne vojne sastanke (višestruke situacije u kojima strani partneri nisu željeli otvoreno razgovarati zbog njezine neovlaštene prisutnosti), a izgleda da ona neslužbeno vodi i njegove odnose s javnošću te održava saslušanja potencijalnih suradnika i podređenih zaposlenika.
Dakle, to je još dodatno pojačana uloga koju je gospođa Hegseth imala u televizijskoj karijeri svojeg supruga – kada je ona godinama bila producentica na Fox TV-u, gdje je suprugu osigurala ulogu pred kamerom. Taj je odnos nedavno komentirao John Ullyot, bivši zamjenik savjetnika predsjednika Trumpa u Bijeloj kući: „Potpuno je ludo da bi neki ministar obrane miješao svoju suprugu u osjetljive službene obveze, uključujući dijeljenje pojedinosti o neposredno predstojećim vojnim operacijama, a da za to ne snosi makar minimum posljedica“.
No, sve to bio je tek početak čudnih i problematičnih poteza Petea Hegsetha – među kojima je teško prijeći preko uklanjanja raznih materijala s vojnih stranica na internetu, gdje su stradali i sadržaji vezani uz zrakoplov „Enola Gay“ (letjelicu iz koje je bačena prva atomska bomba na Hirošimu, nazvanu po majci zapovjednika), jer je nekome riječ iz imena aviona vukla na homoseksualnost.
Do kraja 2025. godine uslijedile su i brojne smjene civilnog osoblja Pentagona – kojega je do kraja 2025. bilo otpušteno oko 78.000 (oko 10 posto ukupnog broja civila), sve bez ikakvih analiza i procjene posljedica takvih rezova – a slični su potezi bili u najavi i za tekuću godinu.
Među ostalim, na meti su se tada našli i stručnjaci specijaliziranog odjela za digitalnu sigurnost i razvoj novih tehnologija u obrani (Defense Digital Service – DDS), što je bio tek početak postupnog obračuna aktualnih vojnih vlasti SAD-a s novim tehnologijama i izazovima koji im se nisu uklapali u njihovu sliku obrane i Oružanih snaga SAD-a. Uz to, brojne smjene zahvatile su i djelatni vojni sastav – gdje se brzo moglo uočiti kako su na posebnoj meti visoki časnici boje kože drugačije od ministra i njegove žene – dok je posebna kampanja izbacivanja krenula i protiv osoba koje su se izjasnile kao transseksualne (legalno od 30. lipnja 2016. do zabrane služenja u djelatnom sastavu 8. svibnja 2025. godine).
Ujedno, i niz visokih civilnih savjetnika oko Hegsetha dobio je otkaze u travnju i svibnju 2025., dok se istraživali izvori brojnih neugodnih medijskih priča s vrha obrambenog sustava – što je postupno dodatno zaoštrilo odnose ministra Hegsetha (i njegove supruge) s američkim medijima.
Naime, za razliku od, recimo, Hrvatske, u SAD-u su desetljećima akreditirani novinari imali slobodu kretanja unutar Pentagona i mogućnost redovitog komuniciranja s vojnim dužnosnicima raznih razina – što je osiguravalo stručnu osnovu za izvještavanje, ali i jednu zavidnu razinu informiranosti za pojedine dugogodišnje specijalizirane novinare.
Novinari su „neprijatelj br. 1“
Sve se to novim vlastima nipošto nije sviđalo – tako da su tijekom prve polovice 2025. krenuli sužavati prostor za novinare, prisiljavajući ih da se u većini slučajeva kreću tek uz vojnu pratnju – da bi se onda od 20. rujna 2025. krenulo i uvjetovati novinarsku akreditaciju za Ministarstvo obrane pristankom na uvjetovanje svih novinarskih objava posebnim prethodnim službenim dozvolama za objavu.
Većina dotadašnjeg skupa akreditiranih novinara i medija takve je zahtjeve odbila pozivajući se na slobodu novinarstva – i tom je osnovom Hegseth onda početkom listopada 2025. proveo temeljitu čistku akreditiranih osoba i medija (gdje su se svi koji su odbili zahtjeve našli iseljeni iz dotadašnjih novinarskih prostora Ministarstva).
Napomenimo, doduše, kako je to za američke medije bilo smatrano velikom prekretnicom u novinarskim slobodama, ali je Sjedinjene Države tek izjednačilo s jednom Republikom Hrvatskom koja se od 1990. naovamo pridržava takvih odnosa s medijima (koji su i u SAD-u bili standard do Vijetnamskoga rata, da bi onda taj medijski režim bio radikalno oslobođen, sve do listopada 2025. i ministra Petea Hegsetha).
Naravno, ne treba ni posebno naglašavati da ti lanjski potezi nisu bitno promijenili ništa na prodornosti američkih medija, nego su tek oslabili veze Pentagona s onima koji svakodnevno prate njihov rad.
Dodatan problem tu predstavlja glasilo „Stars and Stripes“, osnovano još 1861. godine, koje je izlazilo do Prvog svjetskog rata i onda bilo u ratno doba preuzeto pod vojnu kontrolu uz određenu uredničku slobodu. Nakon toga taj je medij bio ugašen do Drugog svjetskog rata. Tijekom tog ratnog sukoba, ovo je glasilo bilo obnovljeno pretežito vojnim osobama sve do kraja rata – da bi civili nastavili njegovo popunjavanje do danas. Riječ je o mediju koji je bio i ostao blizak Ministarstvu obrane (u dijelovima svoje povijesti i pod kontrolom Ministarstva), ali je već dugo bio poznat po svojoj izdavačkoj i uredničkoj slobodi – koju je od 1991. osiguravao i posebno imenovani kongresni ombudsman.
Naravno, problemi aktualne administracije s takvim medijem eskalirali su odmah u siječnju 2025. godine, kada se suradnike krenulo ispitivati o političkim sklonostima. U ožujku 2026. ograničilo se pravo prenošenja agencijskih vijesti, a do siječnja ove godine moglo se od glasnogovornika Pentagona Seana Parnella na društvenoj mreži X čuti: „Stars&Stripes će postati na mjeru krojeni za naše ratnike. Koncentrirat će se na ratovanje, oružne sustave, fitness, ubojitost, preživljavanje i SVE VOJNE STVARI.
Nema više prenošenja washingtonskih tračeva; nema više prenošenja Associated Press vijesti“ – s naglaskom kako će Ministarstvo „refokusirati njihov sadržaj od Woke skretanja pažnje“. Zato onda nije ni čudilo kada se u travnju ove godine iz Pentagona izvelo i smjenu Jacqueline Smith s mjesta ombudsmana, navodno zbog njezina protivljenja kompletnom uprezanju glasila u „podizanje morala“ kao jedinom cilju medijske aktivnosti.
Civilni izdavač ovog medija Max D. Lederer Jr. ovog je kolovoza najavio svoje umirovljenje – budući mu je „postalo jasno kako se njegova filozofija vođenja i njegovo razumijevanje vrijednosti i misije Stars&Stripes, na fundamentalni način razlikuje od smjera vođenja koje Ministarstvo obrane ima za ovu organizaciju“ – da bi na njegovo mjesto ubrzo bila postavljena zamjenska vojna osoba.
No, problemi su istodobno eskalirali i u široj javnosti, budući je baš medij Stars&Stripes bio glavni u javnom otvaranju logističkih problema koji su na nuklearnom nosaču zrakoplova USS Abraham Lincoln (CVN-72) doveli prvo do problema u moralu posade, a onda i do još jednog političkog skandala za ministra obrane Hegsetha.
Nosači u borbu bez pripreme i plana
Naime, kada se krenulo u intervenciju u Iranu, izgleda da nije bilo provedeno ništa od opsežnijeg planiranja za vojnu operaciju većeg opsega ili dužeg trajanja. Ne samo da u prvo vrijeme nije bilo provedeno evakuiranje diplomatskog i vojnog osoblja ili američkih civila, nego nije bila riješena ni posebna zaštita za ključne američke vojne komplekse u široj regiji oko Irana.
To je dovelo do većeg dijela zabilježenih vojnih žrtava, a onemogućilo je i održavanje uobičajene logistike u široj regiji oko bojišta – gdje se Iran od početka uspješno koncentrirao na uništavanje baš američkih opskrbnih kapaciteta, prvo gađajući dotadašnje baze, a zatim i dalje točke koje su SAD koristile za opskrbu plovila (recimo, Duqm u Omanu, a i samo daleko otočje Diego Garcia).
Time su posebni problemi nastali za brojna vojna plovila SAD-a koja su mjesecima držala blokadu Irana – gdje se nuklearni nosač USS Gerald Ford (CVN-78) u misiji zadržao 326 dana (rekord još od Vijetnamskog rata), doduše uz češće odlaske u udaljenije prijateljske luke, dok je USS Abraham Lincoln do sada zabilježio operativni raspored od preko 260 dana, od toga rekordnih više od 200 dana bez odlaska u bilo koju luku ili odmaranja posade na ikakvom kopnu.
Ako uzmemo u obzir da su čak i tijekom Drugog svjetskog rata najduži razmaci između odmora posade na kopnu bili oko 70 dana, ne čudi da je ovakvo korištenje mornaričkih resursa SAD-a moralo dovesti do raznolikih problema. Upravo o tome je tijekom srpnja i početkom kolovoza prvi počeo pisati i medij Stars&Stripes – što je ekstremnom brzinom eskaliralo u sukobljavanja njegove neovisne uredničke/novinarske ekipe s vrhuškom u Pentagonu.
Nakon već spomenute najave umirovljenja njegova civilnog izdavača, u brzom ritmu se 21. kolovoza iz Ministarstva izvelo i smjenu zbog „insubordinacije“ kako glavnog urednika Erika Slavina, tako i reporterke s Bliskog istoka Lare Korte (formalno zbog njihova nedozvoljenog intervjua u srpnju, u kojem su zagovarali kvalitetan novinarski rad ispred nepriličnih naloga iz Pentagona).
Dok takvo američko podčinjavanje donedavno neovisnog javnog medija vojne tematike to glasilo uvelike svodi na razinu negdašnjih megafona vojnih vlasti (kakvim je nakon dosta godina kolebanja završio i „Hrvatski vojnik“) – treba napomenuti kako je sve to samo dio širih promjena u razini transparentnosti u američkom vojnom sustavu.
Taj donedavno gotovo nedostižni uzor sada više ne objavljuje točne podatke o pribavljanju kadrova (govori se o bitno učestalijem korištenju i pravnog alata kojim profesionalci traže izlaz iz sustava, zbog „prigovora savjesti“), a bilo je i manipuliranja s ukupnim brojem žrtava rata u Iranu – sukobu koji, po prvi put u dugo vremena, ne prati intenzivni rad s američkim novinarima, koje se nekad davno znalo uključivati i izravno u postrojbe na bojištu.
Dapače, u samom Pentagonu se više ne održavaju ni nekad redovite konferencije za medije (zadnju je ministar Hegseth imao početkom svibnja) – što također uvelike sliči na neslavnu praksu često vidljivu u Hrvatskoj tijekom zadnjih desetak godina.
Naoružanje kao sredstvo političkog ulizivanja
Ipak, svi ovi kadrovski i medijski skandali samo su jedan od vanjskih slojeva dubljih problema koje se u zadnje vrijeme uočavaju u Sjedinjenim Državama. Naime, osim potpunog rata s dosadašnjim principima kadrovske i informacijske politike obrambenog sustava, SAD su u zadnje vrijeme dopustile miješanje politike i u bitno dublje slojeve obrambenog sustava.
Ako je nekome još bilo i donekle podnošljivo gledati kada su se krajem ožujka 2025. iz američkog Ratnog zrakoplovstva čule najave razvoja borbenog aviona Boeing F-47, nasljednika F-22, sasvim slučajno okićenog brojem 47 (što je redni broj Donalda Trumpa u nizu američkih predsjednika) – objave o gradnji nekakvih „bojnih brodova“ od 22. prosinca 2025. godine ispale su bitno čudnije.
Klasa brodova izravno nazvana po Donaldu Trumpu trebala bi zamijeniti „staro, umorno i zastarjelo“ američko brodovlje. Nova klasa brodova trebala bi biti dio nove „Zlatne flote“, kojom bi se SAD „bolje suprotstavljale Kini i drugim takmacima“, a trebala bi i bolje odgovarati standardima mornaričke estetike – zbog čega se najavljivala i izravna uloga predsjednika Trumpa u njihovu oblikovanju.
Da podsjetimo: još 30. rujna 2025., tijekom okupljanja visokih časnika u bazi Quantico, od Trumpa se moglo čuti da su neki brodovi „ružni“, što mornaričari pravdaju „nevidljivim“ (stealth) karakteristikama (vjerojatno s referencom na USS Zumwalt (DDG-1000), razarač eksperimentalne forme) – dok je još ranije bivši ministar obrane Mark Esper u njegovu prvom predsjedničkom mandatu istaknuo Trumpovo divljenje ruskim i talijanskim brodovima, koji su „ljepši, dotjerani, kao pravi brodovi“ za razliku od američkih.
No, zato su sad u najavi bojni brodovi klase „Trump“ – koje Mornarica ipak u svojim dokumentima opisuje oznakama BBG(X) ili BBGN, i čije bi se prvo plovilo ipak trebalo zvati USS Defiant (BBG-1). Riječ je o plovilima klasičnoga trupa, prema najavama naoružanima elektromagnetskim topovima (iako se od njihova razvoja u SAD-u nedavno odustalo), raznim raketama, a možda i laserima – sve na nuklearni pogon.
Pri tome, budući da nije planiran ozbiljan oklop ni teški kalibri topova, zapravo je upitno po čemu bi to bili „bojni brodovi“, dok čitava klasa na prvi pogled donekle izgleda kao u mjerilu povećani razarači klase Arleigh Burke ili, po naglasku na raketno oružje i nuklearni pogon, ponešto vuče i na davne ruske bojne krstaše klase Kirov, čiji se posljednji primjerci neumorno nastavljaju pojavljivati među ruševinama flotnih snaga Ruske Federacije.
Naravno, uz oduševljenje samim spomenom brodova „klase Trump“, nije potrošena ni riječ na konkretno rješavanje problema lokacije gdje bi se te brodove zapravo gradilo.
Naime, Sjedinjene Države imaju ukupno jedno brodogradilište osposobljeno za gradnju brodova na nuklearni pogon – i to je Newport News, savezna država Virginia. No, kapaciteti tog brodogradilišta kompletno su popunjeni gradnjom nosača zrakoplova klase Ford (drugi u klasi, USS John F. Kennedy (CVN-79), u fazi je opremanja i kasni, treći brod USS Enterprise (CVN-80) u naprednim je fazama izgradnje, a četvrti brod USS Doris Miller (CVN-81) u ranijim je fazama gradnje) – dok se ondje još čeka i rasprema prvog nosača klase Nimitz koji je iz službe trebao biti povučen u svibnju ove godine, ali je to odgođeno do idućeg proljeća radi već spomenutog kašnjenja CVN-79.
To je još i veći problem ako se u obzir uzme radikalno ubrzan raspored gradnje spomenutih „bojnih brodova klase Trump“ – za koje se prvo spominjalo porinuće 2028. godine (još za mandata Donalda Trumpa), ali je postupno početak gradnje ipak krenuo kliziti prema 2027. i 2030. godini.
U svemu tome ostala je i kompletno nejasna lokacija takve gradnje, odnosno brodogradilište sposobno graditi brod deplasmana preko 35.000 tona, dužine oko 270 metara, na pogon sastavljen od dva brodska reaktora A1B (kakve se danas ugrađuje u nosače klase Ford samo u brodogradilištu Newport News). No, dok se te probleme tek teorijski rješava u hodu, na horizontu se u četvrtak, 13. kolovoza, pojavila i jedna bitno neugodnija serija mornaričkih izvolijevanja američkog predsjednika Trumpa.
Predsjednik dizajnira vojne brodove
Tog četvrtka iz Bijele kuće objavljeno je kako je predsjednik Trump potpisao „Predsjednički memorandum o nacionalnoj sigurnosti“ kojim nastoji „popraviti kritične višegodišnje probleme u mornaričkoj brodogradnji i programima popravljanja brodova te vratiti kapacitete i konkurentnost mornaričkoj industrijskoj bazi“ Sjedinjenih Država.
To bi napravio (1) kroz nalog da se na nosaču aviona u izgradnji USS Doris Miller (CVN-81) izvoli odustati od elektromagnetskog katapulta i vratiti parne katapulte za lansiranje letjelica (kakve su SAD zadnji put gradile prije 2009. godine, i koji su možda zasad pouzdaniji u radu, ali u svim operativnim karakteristikama lošiji od novih sustava, razvijenih uz ogroman utrošak vremena i novca), zatim (2) kroz otvaranje prostora i stranim brodograditeljima da grade američka vojna plovila.
Uz to, „ministra rata“ Petea Hegsetha zadužilo se i da pod hitno (3) uspostavi peto po redu aktivno vojno brodogradilište, prvo novo u 80 godina, koje bi trebalo ubrzati popravke podmornica i nosača zrakoplova – što znači da bi trebala biti riječ i o kompleksu osposobljenom za rad s vojnom nuklearnom tehnologijom – te (4) da uspostavi i Komponentni remontni centar, koji bi bio u stanju raditi sve potrebno s kritičnim komponentama aktualnih podmorničkih programa US Navy.
Za kraj, Hegsetha se zadužilo i (5) da kompletno reorganizira Naval Sea Systems Command (NAVSEA), dio Ministarstva obrane zadužen za izgradnju i održavanje sve mornaričke tehnike – koji ima preko 80.000 zaposlenika i vodi preko 150 velikih razvojno-nabavnih projekata (koji često kasne i probijaju financijske planove, među ostalim i zbog kolebanja političkih vodstava SAD-a da ustrajno odvajaju sredstva realno potrebna za zadovoljavanje često megalomanskih, ali kompromisnih razvojnih planova). Naravno, točno kako i kada se to sve očekuje od Petea Hegsetha (ministra često karakteriziranog kao daleko najnesposobnije osobe na tom mjestu ikada) nije bilo navedeno i tek ostaje za vidjeti.
250 dana horora na Abrahamu Lincolnu: Sve manje hrane, voda onečišćena, posada gubi razum...
Samo tri dana kasnije, u nedjelju, 16. kolovoza, američki mediji objavili su kako američka Ratna mornarica razmišlja da se na pojedinim budućim nosačima klase Ford mijenja položaj zapovjednog otoka na trupu – budući da je sadašnji položaj pri krmi (odabran radi boljeg iskorištenja palube) navodno vizualno neugodan američkom predsjedniku, koji bi da se taj brodski element nanovo pomakne prema sredini trupa baš kao na starim nosačima zrakoplova, koji se njemu ipak više sviđaju.
Dok takav zahvat valjda ipak ne dolazi u obzir za dva broda klase Ford koji su pred primanjem u operativnu službu ili u naprednoj fazi izgradnje – otvoreno je pitanje bi li takvo prekrajanje bilo moguće na narednim brodovima koji (bez dodatnih kašnjenja i projektnih promjena) već sada koštaju oko 22 milijarde USD po komadu. Ujedno, potpuno je nejasno bi li se takva izmjena odnosila i na već spomenuti USS Doris Miller (CVN-81), kojem bi ionako naknadno nakalemili i stare sustave parnih katapulta za lansiranje aviona.
Nažalost, po pitanju tog konkretnog broda jednako je nejasna ostala i glasina koja je u američku te svjetsku javnost krenula prošlog četvrtka, 20. kolovoza, da se iz američke Ratne mornarice razmišlja i o zamjeni imena za nuklearni nosač CVN-81 – od imenovanja po Dorisu Milleru, prvom crnom nositelju kongresne Medalje časti, heroju Pearl Harbora koji je i poginuo u Drugom svjetskom ratu – da bi se brod ipak nazvao po aktualnom predsjedniku SAD-a, stanovitom Donaldu Trumpu, poznatom po uspješnom izbjegavanju novačenja za rat u Vijetnamu.
Tu se inicijativu pripisuje privremenom obnašatelju dužnosti tajnika zaduženog za mornaricu (Secretary of the Navy) Hungu Caou – koji je 22. travnja ove godine na toj dužnosti zamijenio Johna Phelana, tvorca „sjajne“ ideje o „bojnim brodovima klase Trump“, kojemu nije škodilo neznanje o mornarici ni odnosi s notornim pedofilom Jeffreyem Epsteinom, ali je presudila svađa s Hegsethom oko brzine izgradnje budućih brodova (koja bi trebala ići bljeskovito, ima li za to uvjeta ili ne).
No, kako izgleda, nova osoba na tom čelnom mjestu za US Navy tek se treba baviti brodogradnjom, ali spomenuti Hung Cao već se uspio (tek uvelike naknadno) naći s obiteljima mornara s nosača USS Abraham Lincoln kao mjerom suzbijanja odjeka tog skandala, dok se „Velikom vođi“ izgleda aktivno ulizuje izborom njegova imena za novi brod, kršeći pritom običaj da se imenovanja ne rade za aktualne političare na dužnosti.
Kako nešto novo zamijeniti starim?
Nažalost, kako su učestale razne smjene kadrova širom civilnog i vojnog dijela obrambenog sustava SAD-a, tako je, izgleda, krenula i široko rasprostranjena tendencija ukidanja raznih novina u tom kompleksnom i golemom sustavu.
Uz već spomenute mornaričke muke oko detalja izgradnje nuklearnih brodova, bili to „bojni brodovi“ koje će dizajnirati Trump ili nosači zrakoplova kod kojih je bitnije što se Predsjedniku sviđa namjesto onoga što je bolje u praksi (pa se tako zanemaruje razmatranje čak 75 dizajna rasporeda elemenata na palubi provedenih između 1996. i 2000. godine, prije konačnog odlučivanja o mjestu zapovjednog otoka) – nešto slično se nedavno čulo i iz Kopnenih snaga SAD-a.
Ondje je, naime, u studenome 2025. godine tadašnji načelnik stožera kopnenih snaga general Randy George u okviru američke 173. padobranske brigade stacionirane u Italiji ustrojio jednu eksperimentalnu postrojbu razine bojne, inventivno nazvanu „Besposadna jurišna bojna“, u čijem je okviru oko 600 ljudi isprobavalo vojnu tehniku i borbene taktike viđene u Ukrajini. Imajući u vidu da je osnivanje takvih eksperimentalnih postrojbi česta metoda usvajanja radikalno novih spoznaja, doktrina i taktika, taj je njegov potez bio hvaljen kao vrlo potreban.
No, usprkos dobrim odnosima s tajnikom zaduženim za kopnene snage Danom Driscollom (od kojeg se također očekuje odlazak s dužnosti do kraja godine, navodno zbog dubokih sukobljavanja s ministrom Hegsethom, usprkos osobnoj bliskosti s američkim potpredsjednikom JD Vanceom) – general Randy George početkom godine napravio je tešku pogrešku koja ga je koštala karijere.
Naime, kada se 28. ožujka u saveznoj državi Tennessee bilježilo propisima suprotno letenje nekoliko borbenih helikoptera Boeing AH-64 Apache pred terasom Trumpu i Hegsethu dragog glazbenika Kid Rocka – general George zatražio je propisima uvjetovanu istragu.
Kada ga je njegov tadašnji zamjenik, general Chris LaNeve, upozorio da se to ne sviđa ni Predsjedniku ni njegovu „ministru rata“ (koji su hvalili taj objektivno vrlo opasan zračni spektakl), general George ustrajao je na propisnoj istrazi – i samo pet dana kasnije bio je naglo umirovljen bez obrazloženja, a njegov politički bitno fleksibilniji zamjenik postao je dodatno još i vršitelj njegove dužnosti.
Iako se od tada kristaliziralo kako general LaNeve nema nikakve šanse dobiti kongresnu potvrdu za to novo i više radno mjesto, on i danas, na šire čuđenje, obnaša kako svoju donedavnu dužnost zamjenika načelnika, tako i spomenutu višu dužnost načelnika stožera Kopnenih snaga SAD-a. Taj kadrovski spoj dva puna i raznolika radna mjesta ministar Hegseth opisao je riječima: „Točno onaj tip vođe kakvog Kopnene snage SAD baš sada trebaju“, što je svima normalnima već i samo po sebi zanimljivo.
Ujedno, izgleda da general LaNeve u međuvremenu aktivno nastoji zatrti i preostale ideje svojeg propisima vjernog te nedovoljno politički fleksibilnog prethodnika. Tako je, među ostalim, u četvrtak, 20. kolovoza, u javnost izašla njegova odluka da nedavno ustrojena eksperimentalna dron-bojna u Europi ostane djelovati još samo nekoliko tjedana, da bi se nakon vojne vježbe „Sabre Junction 2026“ (koja traje od 15. kolovoza do 13. rujna) tu postrojbu vratilo njezinoj prijašnjoj padobranskoj svrsi. Budući da nema sumnje da Kopnene snage SAD-a, baš kao i ostatak NATO saveza, imaju teških problema kada se na terenu sretnu s protivnikom koji na moderan način koristi razne besposadne sustave – takva je odluka o raspuštanju slabo razumljiva i teška za opravdavanje.
No, istini za volju, tim opravdavanjem se trenutačno u obrambenom sustavu SAD-a malo tko bavi, baš kao i dokazivanjem o preporučenim položajima zapovjednih otoka na nosačima, prednostima elektromagnetskih pred parnim katapultima, ili potrebom pametnog odnosa vojske i medija, ili čitavog obrambenog sustava i poreznih obveznika koji ga financiraju.
Nažalost, dok su nabrojeni problemi ipak konkretno vezani za današnje Sjedinjene Države, ta razina izbjegavanja komunikacije sa stručnom javnošću i poreznim obveznicima jednako je prisutna i u Republici Hrvatskoj. Tu ona izaziva još i manje diskusija ili prigovora, kako među vladajućima koji su takvo ponašanje nanovo uveli, tako i u redovima glavne oporbene stranke, kojoj je lakše kada je sve zatvoreno i tajno – umjesto da se o tim nekim dosadnim detaljima obrambene politike javno troši vrijeme i energija.
