U sjeni koronakrize koja je zahvatila čitav svijet na južnom Kavkazu vodio se rat između Armenaca i Azerbajdžanaca za kontrolu nad Nagorno Karabahom, regijom na teritoriju Azerbajdžana koju pod vlašću drže Armenci već više od 26 godina. Neriješeno pitanje Nagorno Karabaha, koji je formalno u sastavu Azerbajdžana, ali su na njemu Armenci proglasili svoju republiku, koju sami nazivaju Artsah, od izuzetne je važnosti ne samo za južni Kavkaz nego i za cijelu međunarodnu zajednicu iz nekoliko razloga.
Prije svega, ono pokazuje nemoć međunarodne zajednice da razriješi problem koji postoji već tridesetak godina, čekajući da eksplodira u svakom trenutku. Čak tri godine prije raspada Sovjetskog Saveza 1991., tada još sovjetske republike Armenija i Azerbajdžan zaratile su oko ove autonomne oblasti u sastavu Azerbajdžana, ali nastanjene većinskom armenskom populacijom. Taj prvi rat na Nagorno Karabahu trajao je dugih šest godina i odnio tisuće života na obje strane, od veljače 1988. sve do svibnja 1994.
Rane devedesete bile su godine velikog optimizma u svijetu. Hladni je rat bio završio te se činilo da će američki predsjednik Clinton i ruski predsjednik Jeljcin stvoriti jedan harmoničniji svijet bez blokovskih podjela, a posljedično i bez sukoba. Međutim, upravo su se u tom razdoblju odvijali vrlo krvavi sukobi, između ostalog na prostoru bivše Jugoslavije te na području Nagorno Karabaha i južnog Kavkaza. Kao i danas, ni tada međunarodna zajednica nije pokazivala previše odlučnosti za ovo geostrateški izuzetno važno područje.
I dok je rat na području bivše Jugoslavije, iako ne u potpunosti, ali barem na najvećem dijelu završio 1995. - oslobađanjem okupiranih područja u Hrvatskoj i Daytonskim mirovnim sporazumom - na južnom Kavkazu stvoren je nepravedan i nepostojan mir, a konflikt, u svojoj najgoroj ratnoj formi, samo je zamrznut. Nepravedan jer je od 1994. godine 20 posto teritorija Republike Azerbajdžan bilo okupirano. Ne radi se ovdje samo o Nagorno Karabahu, gorskoj regiji usred Azerbajdžana, nego i o azerbajdžanskim prostorima južno od te regije, prema Iranu, i zapadno, prema Armeniji, ukupno sedam oblasti.
Upravo je taj koridor koji povezuje Armeniju i Nagorno Karabah ključnog značenja jer bez njega međunarodno nepriznata republika Artsah ne bi mogla egzistirati. Ovo je bio i zamrznuti sukob jer je do izbijanja drugog rata na Nagorno Karabahu, 27. rujna ove godine, bilo samo pitanje vremena kada će izbiti neprijateljstva.
Naime, 1994. Azerbajdžan ne samo da je izgubio kontrolu nad 20 posto svojeg teritorija nego se na prostor ostatka države raselilo više od 800.000 prognanika. Takva situacija bila je neizdrživa za Azerbajdžan te je glavni politički, vojni i ekonomski cilj zemlje - bilo pod njezinim državnikom Hejdarom Alijevim, koji je vladao od 1993. do 2003., ili pod njegovim nasljednikom Ilhamom Alijevim - bio i ostao vraćanje okupiranog teritorija pod svoju vlast. Zamrzavanje sukoba od međunarodne zajednice dovelo je samo do odgode neprijateljstva koje je moralo eruptirati prije ili kasnije.
U sjeni pandemije
Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) sa sjedištem u Beču još je tijekom rata 1992. godine pokrenula Grupu Minsk pod predsjedanjem triju velikih sila, SAD-a, Rusije i Francuske, kako bi se pronašlo mirno rješenje - bezuspješno. U proteklih 26 godina Armenija i Azerbajdžan bili su više puta na rubu rata, a prije ovog drugog najbliže su mu bili 2016. Svaki je put Grupa Minsk ipak nekako zauzdavala zaraćene strane. Međutim, 2020. stvorile su se pretpostavke za izbijanje novog, krvavog rata, koji je u samo malo više od mjesec dana već odnio tisuće života.
Dok se globalna javnost bavi pandemijom covida-19, Armenija i Azerbajdžan uvidjeli su priliku da uzmu stvar u svoje ruke. Već u srpnju ove godine Armenija je raketirala kraj oko azerbajdžanskog grada Tovuza na sjeverozapadu zemlje, koji je prilično udaljen od Nagorno Karabaha, ali ima izuzetnu stratešku važnost, na tromeđi Armenije, Gruzije i Azerbajdžana. Upravo tim područjem prolaze pravci kojima se plin i nafta s ugljikovodicima bogatog Kaspijskog jezera prevoze iz Azerbajdžana u Gruziju te dalje u Tursku i Europu.
Armenskim zauzimanjem ili blokadom ovog područja ili uništenjem naftovoda i plinovoda Azerbajdžan bi doživio strahovit ekonomski udar jer 90 posto njegovih izvoznih prihoda potječe upravo od nafte i plina. Armenija je zaigrala na ovu kartu svjesna svojeg članstva u Organizaciji ugovora o zajedničkoj sigurnosti, kojom dominira Rusija, i koja napad na jednu članicu tretira kao napad na sve.
Rusija također na teritoriju Armenije u drugom najvećem gradu, Gyumriju, ima i svoju vojnu bazu, a Armenci kao kršćani, iako ne pravoslavni, nego zasebni orijentalni monofiziti s vlastitom Crkvom, gledaju na Moskvu kao svojeg zaštitnika. Moskva, pak, ne gleda s blagonaklonošću na jačanje energetskih veza između Kaspijskog jezera, odnosno Azerbajdžana i Europe, a i Južna Osetija i Abhazija su se odvojile od Gruzije upravo nakon ruske intervencije 2008.
Svejedno, Rusija je u drugom ratu na Karabahu odlučila biti po strani, rekavši da će reagirati jedino ako Azerbajdžan napadne teritorij Armenije, ali ne i teritorij koji Armenci drže pod svojom okupacijom u Azerbajdžanu. Ova rezerviranost Rusije, koja je i sama zaokupljena problemima u susjednoj Bjelorusiji, zamrznutim sukobom u Ukrajini te situacijom u Siriji, zadala je odlučujući udarac Armencima. Druga, pak, velika sila koja je također tradicionalno prisutna na Kavkazu i druga vojna sila NATO-a, Turska, snažno podržava Azerbajdžan. Azeri, iako većinski muslimani šijiti, za razliku od Turaka koji su suniti, govore jezikom koji je vrlo blizak turskom te se ove dvije nacije smatraju bratskima.
Upravo su dronovi koje je Azerbajdžan nabavio od Turske, Bayraktar TB2, zajedno s raketnim sustavima iz Izraela, osigurali ključnu vojno-tehnološku prednost Azerbajdžancima nad Armencima. Ovi visokosofisticirani dronovi uništili su u malo više od mjesec dana rata desetke armenskih tenkova. S trostruko većom populacijom i jednako toliko većim BDP-om, Azerbajdžan si je mogao dopustiti znatne investicije u svoju vojsku, a vojna tehnika Armenije uvelike je zastarjela i ova se tehnološka nadmoć Azerbajdžana očitovala na terenu. Drugi rat na Karabahu tako je okrenuo i novu stranicu u modernom ratovanju, koja će se proučavati na vojnim učilištima u svijetu - zastarjeli oklop nije bio ravnopravan suparnik modernim bespilotnim letjelicama.
Azerbajdžan je, zapravo, krajem rujna spremno dočekao armenske provokacije i krenuo u ofenzivu kojom je odlučio vratiti okupirani teritorij. Usredotočenost SAD-a na ključne predsjedničke izbore i napetu tranziciju vlasti nakon njih te usmjerenost Europe na obuzdavanje pandemije covida-19 serijom novih zatvaranja odvratili su pozornost Zapada s Kavkaza. Azerbajdžan je vješto iskoristio ovu priliku te su njegove snage, bez obzira na srčani otpor Armenaca, brzo zatvorile kliješta oko Nagorno Karabaha.
Zauzimanjem Lačina sredinom listopada, prijevoja koji povezuje maticu Armeniju s Nagorno Karabahom, te Šuše, drugog najvećega grada na Nagorno Karabahu, 8. studenog Azerbajdžanci su stvorili uvjete za pobjedu u ratu. Grad Šuša ima izuzetno značenje za povijest i kulturu Azerbajdžanaca, a nalazi se na putu koji povezuje Republiku Armeniju sa glavnim gradom samoproglašene armenske republike ''Artsah'', Stepanakertom (azerbajdžanski Hankendi koji je 1923. preimenovan prema boljševičkom revolucionaru Stepanu Šauimianu). Uvidjevši da bi azerbajdžanske snage mogle u navali zauzeti čitav Nagorno Karabah, premijer Armenije Nikol Pašinjan zatražio je primirje pod pokroviteljstvom Rusije te su vojne aktivnosti obustavljene već 10. studenog.
Mobilizacija Armenaca
Armenski premijer Pašinjan, koji je došao na vlast nakon baršunaste revolucije sredinom 2018. nastojao je svim silama mobilizirati Armence i obraniti Artsah, a sam premijerov sin dragovoljno je proveo vojnu službu u ovoj nepriznatoj republici 2018. godine. I sin ministra obrane Armenije, prekaljenog vojnog profesionalca Davida Tonoyana, bio je uključen u ratni sukob u armenskim jedinicama u Stepanakertu. Ambiciozni ministar Tonoyan kreator je i nove vojne doktrine koja se zalagala za agresivne udare na Azerbajdžan, a između srpnja i rujna Armenija je ustrojila i vojne postrojbe kojima se pridružilo više od 100.000 dobrovoljaca.
Tako je u samo mjesec i pol završio drugi rat na Karabahu, munjevito, puno bezbolnije i s puno manje žrtava na obje strane, i civilnih i vojnih, u odnosu na prvi rat. Civili na obje strane podnijeli su veliku žrtvu i u prvom ratu na Nagorno Karabahu, a Azerbajdžanci se bolno prisjećaju pokolja u veljači 1992., kada su Armenci pobili stotine azerbajdžanske djece, žene i staraca. Međutim, i u ovom ratu bilo je brutalnosti. Armenski napadi sovjetskim balističkim raketama SCUD-B i TochkaU na azerbajdžanski grad Ganju te napad na grad Bardu višecijevnim raketnim sustavom BM-30 SMERCH prouzročili su desetke civilnih žrtava.
Upotreba sustava SMERCH je zabranjena jer se radi o kazetnim bombama namijenjenim masovnom uništenju žive sile, a napadi na gradove Bardu i Ganju, koja se nalazi daleko od crte bojišnice, naišla je na osudu međunarodnih organizacija za ljudska prava. Armenija je i tijekom ovog sukoba napala azerbajdžanski grad Mingačevir, prijeteći uništenjem obližnjeg rezervoara vode, najvećeg na južnom Kavkazu, što bi prouzročilo katastrofu neviđenih razmjera.
Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma između Armenije i Azerbajdžana južni Kavkaz i svijet mogu odahnuti u nadi da se sada postiglo trajno rješenje sukoba. Naime, samo dan prije primirja Azerbajdžanci su oborili ruski helikopter u zračnom prostoru Armenije te je postojala bojazan od eskalacije sukoba koja bi uključila velike vojne sile, Rusiju i Tursku. Ovakav rasplet događaja imao bi nesagledive posljedice za svjetsku zajednicu. Armenci su izrazito nezadovoljni ovim primirjem i premijera Pašinjana optužuju za izdaju, a prosvjednici su upali u zgradu armenskog parlamenta i Pašinjanov ured. Armenska dijaspora, koja je vrlo utjecajna u Washingtonu, Parizu i Moskvi, također je nezadovoljna epilogom sukoba.
S druge strane, Azerbajdžanci slave u vjeri da će im biti vraćena sva okupirana područja koja nisu zauzeli u nedavnim vojnim operacijama. Svejedno, raspoređivanje gotovo dvije tisuće ruskih vojnika na njihovu teritoriju u razdoblju od pet godina, koji bi trebali garantirati da mirovni sporazum bude ispoštovan, izaziva zebnju kod dijela Azerbajdžanaca. Iz tog razloga Azerbajdžanci inzistiraju da na teritoriju Karabaha budu raspoređene i turske jedinice.
Ovaj rat demonstrirao je potpunu odsutnost Zapada, a ključni posrednici u sukobu i postizanju primirja bile su Turska i Rusija. Uz to, nakon ovog sukoba Turska se nametnula kao ključna sila u regiji, s kojom će se Rusija i ubuduće morati dogovarati o statusu zemalja na južnom Kavkazu.