Komunistički manifest napisan je i objavljen u jeku dvadesetogodišnjih previranja u Europi koja su kulminirala prosvjedima 1848. godine. Pobune koje su se tih revolucionarnih godina rasplamsale diljem kontinenta u pravilu su sadržavale zahtjeve za većom demokratizacijom, boljim uvjetima rada i većim pravima radnika te slobodnijim izražavanjem novih nacionalnih identiteta. Grupe njemačkih emigranata koje su se u Londonu 1847. godine udružile u komunističku partiju odlučile su da im treba dokument koji će predstavljati njihove temeljne principe i ciljeve. Zadatak sastavljanja teksta povjerili su Karlu Marxu i Friedrichu Engelsu.
Suprotno uzavrelim nacionalnim nabojima koji su bili jedan od nosioca tadašnjih promjena i kasnijeg nastanka novih država, komunisti naglasak stavljaju na internacionalizam te u skladu s tim objavljuju tekst na šest jezika. U duhu vremena, kao otpor brutalnim uvjetima rada i života u desetljećima nagle ekspanzije kapitalističke industrijske proizvodnje, centralno mjesto u manifestu zauzimaju radnici i njihova borba s kapitalom.
Dok se koncept klase naslanja na tadašnje radove političke ekonomije, postavljanje klasne borbe i eksploatacije radnika od strane kapitala u centar analize predstavlja novitet i trn u oku ekonomistima koji su podržavali kapitalističku proizvodnju. Manifest je odigrao ulogu jednog on najbitnijih tekstova radničkog pokreta u posljednjih dva stoljeća. Tekst se dosta naslanja na Engelsov rada Uvjeti radničke klase u Engleskoj iz 1844. u kojem se prvi put analizom uvjeta rada, života i dostupnih ekonomskih, socioloških i povijesnih studija razvija teza o kapitalističkom načinu proizvodnje i njegovim specifičnostima. Oblikovan kao poziv na internacionalno ujedinjenje radnika i djelovanje ka ostvarenju svojih interesa u sukobu s kapitalom, Manifest izlaže probleme kapitalističkog razvoja od kojih su mnogi, poput velike nejednakosti, raširene nezaposlenosti i cikličkih kriza, i dalje aktualni.
Fascinantna sposobnost
Kapitalističkoj proizvodnji priznaje se fascinantna sposobnost uništavanja starog feudalnog poretka i njegovih društvenih odnosa te da podižući produktivnost, razvijajući mašine i revolucionizirajući proizvodnju koja se konstantno širi i magnetski spaja svijet u jedno, “rapidnim poboljšanjima sredstava za proizvodnju, beskrajnom lakoćom komunikacije, buržoazija uvlači sve nacije, čak i najprimitivnije, u civilizaciju”. Međutim, buržoazija postaje uvučena u “konstantnu borbu, prvo protiv aristokracije, kasnije protiv drugih dijelova buržoazije, onih čiji se interesi protive razvoju industrije, te uvijek protiv buržoazije iz drugih zemalja.
U svim ovim borbama ona nalazi nužnim obraćati se proletarijatu kako bi dobila njegovu pomoć te ga tako uvlači u političku arenu”. Na taj način buržoazija “opskrbljuje proletarijat njegovim vlastitim materijalima za razvoj, tj. oružjima za korištenje protiv same buržoazije”. Gotovo stoljeće svjedočimo uvlačenju radničkih partija u političku arenu. U tridesetak godina nakon Drugog svjetskog rata one su se izborile za drastično povećanje državne proizvodnje u korist zadovoljenja osnovnih potreba, emancipirajući tako radnike donekle od strogog diktata tržišta kroz usluge, proizvodnju javnog sektora i transfere poput doplataka i mirovina.
Zahtjevi i rješenja izloženi su u vidu specifičnog razumijevanja ekonomskih i političkih procesa po kojima povijest možemo promatrati kroz dvije centralne karakteristike. Prvo, načini proizvodnje su društvenog karaktera, prolazni i promjenjivi. Od robovlasništva preko feudalizma pa sve do kapitalizma, novi dominantni način rađa se u srcu starog koji nadilazi, pobjeđuje i na kraju zamjenjuje. Drugo, povijest ljudske vrste povijest je klasnih borbi, potlačenih i tlačitelja, robova i robovlasnika, seljaka i feudalaca, radnika i buržoazije.
Klasni konflikt svaki put je dugoročno rezultirao revolucionarnim promjenama cijelog društva i kolapsom prijašnjih klasnih podjela u korist novih. Tako je i buržoazija odigrala revolucionarnu ulogu, brišući sve feudalne odnose i favorizirajući tržišta i kapitalističku proizvodnju gdje god je došla na vlast. Po Komunističkom manifestu, društvene promjene su trebale voditi komunističke partije, nudeći alternativni razvoj društva temeljen na načinu proizvodnje koji će zamijeniti kapitalistički te ukinuti eksploataciju, kako radnika od strane kapitala, tako i eksploataciju među nacijama.
Suvremena mainstream ekonomija povijesno se razvila negirajući obje karakteristike povijesnog razvoja društava iz komunističkog manifesta. U neoklasičnoj ekonomiji iz koje se razvila, potpuno suprotstavljeno klasičnom kanonu političke ekonomije na koji se postulati iz manifesta i Marxov kasniji rad nastavljaju, ne postoje ni klase niti klasni sukob.
Idiličan odnos
Kapital i radnici funkcioniraju u suradnji i harmoniji, uvijek nagrađeni adekvatno svojem doprinosu. Ovaj aksiom nadnica koje su uvijek sukladne doprinosu proizvodnji nastao je kao direktna i eksplicitna negacija Marxove ideje eksploatacije. John Bates Clark, autor tog aksioma i prvi američki neoklasični ekonomist, zapisao je u svojim ranim radovima da su komunisti i Marxove ideje najveći neprijatelji poretku. Kada bi radnici bili uvjereni u valjanost Marxove ideje o eksploataciji koja se raširila radničkim pokretom, s punim bi pravom postali socijalisti i revolucionari, rezonirao je Clark 1880-ih. Rješenje je pronašao u nasilnom gušenju radikalnih krila radničkih pokreta državnim aparatom te uvjeravanju radnika da su bez obzira na nivo nadnica plaćeni adekvatno doprinosu, baš kao i svi ostali faktori proizvodnje - kapital, zemlja i poduzetnik.
Kapitalistička je proizvodnja na taj način aksiomatski, dekretom, proglašena za pravednu i meritokratsku. Možda najpronicljivije Clarkovo rješenje bilo je u tretmanu profita kao viška proizvodnje, ključnom pojmu Marxova koncepta eksploatacije i komunističke i radničke ideje o raspodjeli viškova planski i po društveno određenim prioritetima i potrebama. Clark uvodi figuru poduzetnika kojem pripisuje sav profit i tvrdi da je, kao i ostali faktori proizvodnje, plaćen po doprinosu.
Stoga viška, tj. profita više nema: cijeli je prihod od proizvodnje pripisan faktorima proizvodnje. Ako nema viška, rasprave o eksploataciji i planiranju korištenja viškova prestaju imati ikakvu osnovu. Clark nikada nije ni na koji način svoje glavne ideje empirijski testirao. Inspiriran tadašnjim kancelarom Njemačkog Carstva Ottom von Bismarckom, Clark je zagovarao da se paralelno s nasilnim gušenjem radničkog pokreta radnicima daju oni ustupci koji neće prijetiti poretku i kapitalističkoj proizvodnji, poput naknada za vrijeme bolesti, mirovina ili osiguranja od ozljeda na radu.
Kontrirajući i drugoj ideji iz komunističkog manifesta o prolaznom i društvenom karakteru načina proizvodnje, Clark je kapitalističku proizvodnju, distribuciju imovine i akumulaciju bogatstva koja iz nje proizlazi proglasio prirodnom. Na taj je način efektivno neutralizirao još jedan od ključnih, ako ne i najbitniji zahtjev iz komunističkog manifesta: napad na privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, odnosno u kapitalističkom društvu nad kapitalom. Marx i Engels su u Manifestu zapisali:
“Komunisti mogu sažeti svoju teoriju u jednoj frazi: transformacija privatnog vlasništva”, nastavljajući da se ne radi o osobnoj imovini koja služi za osobne slobode, aktivnosti i nezavisnost - za što ih se često pogrešno napada, naglašavaju autori - već o privatnom vlasništvu nad industrijom i nad alatima za proizvodnju. Clark u svojem radu ostavlja pitanje vlasništva potpuno izvan svojeg teorijskog aparata, nazivajući ga prirodnim, zadanim, ne nudeći pritom nikakvo utemeljeno objašnjenje za svoje tvrdnje.
Mainstream ekonomija
U grubim crtama, ovih nekoliko glavnih karakteristika Clarkova rada glavne su odlike mainstream ekonomije koja se danas predaje na većini fakulteta i gotovo potpuno dominira udžbenicima ekonomije. Na Clarkovim i sličnim osnovama drugih teoretičara ekonomije izgrađene su moderne teorije ekonomskog rasta bez kojih je mainstream makroekonomija teško zamisliva danas. Unatoč tome što je Clark eksplicitno i u svim fazama svojeg rada pisao o političkoj motivaciji i ciljevima svojeg rada, taj se aspekt nigdje i nikada ne spominje u udžbenicima.
Tako su dvije ključne ekonomske ideje komunističkog manifesta i kasnijeg Marxova rada potisnute i skrivene od studenata i kasnijih ekonomskih stručnjaka: umjesto društvenog i povijesno prolaznog karaktera načina proizvodnje studente i javnost uvjerava se u vječnu trajnost, neprolaznost i prirodni karakter kapitalističke proizvodnje. Postojanje klasa i antagonističkih klasnih interesa se negira, negirajući tako i samu potrebu političke borbe u ekonomskoj sferi. Na ovaj je način tehnički konstruiran set argumenata koji su kasnije našli svoj populistički izričaj u izjavi pripisanoj britanskoj premijerki Margaret Thatcher “There is no alternative” (TINA) - alternative nema.
Vratimo se Manifestu i aktualnostima njegovih uvida. Komunističke su partije diljem svijeta, na svoj način interpretirajući Manifest i njegove osnovne postulate te kasniji Marxov rad, vodile političko-ekonomske borbe prema nadilaženju kapitalizma. Nakon socijalističkih revolucija i više desetljeća pokušaja pronalaženja takvog puta, u najvećem broju država došlo je do prekida i odbacivanja praksi i ideja. U toku više od četvrt stoljeća, koliko je prošlo od povratka socijalističkih zemalja Europe obećanjima kapitalističkih ideala, integracija u Europsku uniju za mnoge je zemlje bila dodatni korak ka težnji za životnim standardom, ekonomskim rastom i individualnim slobodama razvijenijih zapadnih zemlja. Očekivanja su bila velika, no u stvarnosti je ispalo drugačije.
Velika većina zemalja doživjela je demografsko odumiranje te društveno i ekonomsko zaostajanje. Banke iz razvijenijih zemalja poplavile su mnoge istočne susjede, financirajući gotovo isključivo potrošnju stanovništva te pri tome ignorirajući potrebe razvoja lokalne proizvodnje, oportuno koristeći prihode i štednju lokalnog stanovništva kao osnovni kapital, izlažući se minimalnim rizicima. Uspješnije zemlje, poput Poljske, Češke i Slovačke, integrirane su u proizvodne lance bogatijih zemalja bez mnogo autonomije, na mjesta s nižom dodanom vrijednošću rada. Kada pogledamo istočnije, mnoge od bivših sovjetskih republika postale su ovisne o ruskoj ekonomskoj politici.
Siromašnije članice Europske unije, među kojima i Hrvatska, školuju visoko obrazovanu radnu snagu, no u nedostatku perspektivnih radnih mjesta i u situaciji niskih primanja ona često odlazi u emigraciju. Ideal tržišnih mehanizama u praksi europske integracije svodi se na to da trošak školovanja stručnjaka plaćaju siromašnije zemlje, a dobrobiti dodane vrijednosti rada i poreza ostaju u bogatijim zemljama koje privlače školovane radnike boljim primanjima i prilikama za osobni profesionalni razvoj.
Tako se umjesto izjednačavanja nivoa razvijenosti uvođenjem slobode kolanja kapitala i radnika proizvode dodatne razlike i na taj način efektivno ekonomski bogatije koloniziraju manje razvijene zemlje, usporavajući njihov napredak. Ovakav razvoj situacije ne bi iznenadio Marxa i Engelsa koji su već 1848. upozoravali na negativne efekte otvaranja tržišta i tendencija ka porastu kako ekonomske i političke centralizacije tako i nejednakosti. Gubljenjem autonomije vlastitih centralnih banaka zemlje zarobljene u eurozoni i one koje su vezale svoje valute za euro ostale su bez mogućnosti korekcije svoje kompetitivnosti smanjenjem cijene rada i ekspanzivnijim državnim investicijama i strategijom razvoja.
Ni ova situacija Marxu i Engelsu ne bi bila strana: jedan od zahtjeva komunističkog manifesta odnosio se na centralizaciju kredita u rukama države kroz nacionalnu banku s javnim kapitalom i garantiranim monopolom. No po logici apsolutnog povjerenja u tržišta takva je situacija nepoželjna jer dok se za političke organe koji bi diktirali pravac rada takvim institucijama u mainstream ekonomskim teorijama drži da sigurno vode u propast, tržišta se, slijedeći Clarkov postulat i kasnije razvijene matematičke modele, smatraju najpoželjnijim i najefikasnijim rješenjem alokacije svih faktora proizvodnje.
Društvena konvencija
Ukazujući na društveni i prolazni karakter svakog načina proizvodnje i na klasnu borbu suprotstavljenih strana, Komunistički manifest otvara prostor za promišljanje razvoja i promjena oblika proizvodnje. Privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju društvena je konvencija koja je, kao i ostali aspekti proizvodnje i alokacije bogatstva, podložna promjenama.
Mainstream ekonomske teorije u svojoj su srži u velikoj mjeri reakcija na ta dva osnovna postulata prisutna u Marxovu radu još iz Komunističkog manifesta, sve u funkciji zaštite postojećeg dominantnog oblika proizvodnje i društvenih odnosa koji iz njega proizlaze. Što su problemi postojećeg poretka veći, time je veća relevantnost Komunističkog manifesta u kojem je ne samo vizionarski zapaženo da će se kapitalistička proizvodnja kontinuirano težeći tehnološkim inovacijama globalno proširiti, nego je i s dva spomenuta centralna uvida ponuđena metoda razmišljanja i progovaranja o mogućim promjenama.
Vrijedi također zapamtiti i kako su upravo stoljetne radničke borbe dovele do uvođenja univerzalnog prava glasa na izborima te kako se, unatoč jednopartijskoj vladavini i sužavanju političkih izbora u zemljama koje su težile socijalizmu, upravo idejama iz Manifesta može dovesti u pitanje nedostatak demokratske deliberacije i uprave u ekonomskoj sferi u kapitalizmu. Takav gigantski demokratski deficit uporno i sistematski prešućuju razne struke koje se bave srodnim pitanjima, kao i javna sfera.
Problem nejednakosti
Jedna od točaka na kojoj Manifest inzistira jest da širenje kapitalističke proizvodnje nužno vodi ka velikom porastu nejednakosti. Zadnje desetljeće svjedočimo nizu studija koje se osvrću na današnje probleme nejednakosti. Studije Branka Milanovića pokazuju kako se zbog ekonomskog rasta Kine i Indije nejednakost među nacijama smanjuje, dok sama nejednakost unutar tih država raste kao i u razvijenim zemljama zapada. Thomas Piketty i njegovi suradnici pokazali su da se nejednakost individualnog bogatstva u Francuskoj održava najviše zahvaljujući nasljedstvu, a ne prije svega zbog razlika u prihodima, kako se često misli.
Tražeći potpuno ukidanje nasljedstva, Manifest je i za ovaj problem današnjeg društva ponudio rješenje, no ono zadire u svetost privatne imovine koju se stoljećima brani iz liberalnog ideološkog aparata, kao i iz samog srca mainstream ekonomskog kanona. Po Komunističkom manifestu, akumulacija bogatstva je u osnovi društveni i povijesni proces kolektivnog doprinosa generacija radnika i društva u cjelini te stoga viškovi (što nasljedstvo u osnovi jest) pripadaju društvu. Takvo je razumijevanje bogatstva i danas previše radikalno i neprihvatljivo. Međutim, osim moralnih načela, referiranja na prirodni karakter i dugo postojeću praksu, kritičari komunističkog pristupa ne nude uvjerljive argumente za individualno, a ne društveno nasljeđivanje imovine.
Prihvatimo li argument iz Manifesta o načinima proizvodnje kao društvenim, prolaznim i povijesno specifičnim, nema razloga da na nejednakosti koje kapitalistička proizvodnja i pripadajuće norme poput individualnog nasljedstva proizvode ne gledamo kao na prolazne i promjenjive te kao na predmete društvenih dogovora i političkih odluka. Drugim riječima, Manifest nam i 170 godina nakon objave govori o mogućoj alternativi kapitalističkoj proizvodnji i društvenom uređenju.
Ono što autori Manifesta nisu predvidjeli jest da će kapital u svojem radniku naći najpouzdanijeg potrošača. Porastom individualne potrošnje i pripadajućim manje-više kontinuiranim i tehnološkim inovacijama induciranim dizanjem materijalne kvalitete života se kupuje socijalni mir i odlažu rasprave o drugačijem obliku proizvodnje. Znamo da kapitalistička proizvodnja vodi ka cikličkim krizama, no one nam služe kao prozori u sistematski potisnuta pitanja o društvenom uređenju i mogućim alternativama.
(Autor je socio-ekonomist, doktorirao 2014. na Queen Mary, University of London)