Liječnica Hitne službe, dr. Ivana Stefanović, tog 3. svibnja primila je najgori poziv u svojoj karijeri. O krvavom piru trinaestogodišnjeg dječaka ubojice u OŠ "Vladislav Ribnikar" obavijestila ju je upravo njezina kći, koja se u tom trenutku nalazila u učionici pored koje se odigravao masakr. Da stvar bude još gora, i razred njezine kćeri bio je na spisku za odstrel.
- Zvalo me dijete, bio je jutarnji sastanak i tad se obično ne javljam, ali vidite da nešto nije uobičajeno. I ona mi kaže: ‘Mama, molim te, nemoj prekinuti vezu, situacija je hitna‘ - priča dr. Stefanović za K1 TV, a prenosi Blic.
Iako joj je kći rekla da ima ozlijeđenih, liječnica kaže kako su ona i kolege bili uvjereni da je u pitanju lažna dojava o bombi. Ona je, dodaje, s prvom medicinskom ekipom krenula prema školi ni ne znajući što bi ondje mogla zateći.
Kad su stigli na mjesto masakra, svako ozlijeđeno dijete dobilo je jednu ekipu, a već po izgledu tijela bilo je jasno kome se može pomoći, a kome ne.
- Kad sam ušla, prišla sam djetetu koje je davalo znakove života i tu kreće procjena - je li svjesno, reagira li na dozivanje ili bolne podražaje, kako diše, kakva je cirkulacija... To je protokol. Tu je ranjena nastavnica. Stavljamo je na spinalnu dasku, uključujemo infuziju i ekipe kreću s ozlijeđenima, jedna za drugom. Sva djeca iznesena su u 30 sekundi... Dijete ima najveću šansu za preživljavanje ako u zlatnom satu bude na operacijskom stolu - objasnila je dr. Stefanović.
- Strašno mi je što nisam mogla još više pomoći... Svatko je provjerio barem još jednom jesu li djeca živa, valjda mozak ne može prihvatiti koliko ste tad nemoćni... Teško se mirite s time da ništa ne možete napraviti - ispričala je liječnica.
Ni danas ne može reći što joj je bilo gore - ono što je zatekla u školi ili suočavanje s ljudima i njihovim pitanjem: "Što se dogodilo".
- U toj situaciji držite se za ono što je pozitivno. Rekla sam im da je nastavnica živa, da me prepoznala, da je cijelo vrijeme davala informacije mojim kolegama koji su je vozili do Urgentnog centra... Roditeljima niste mogli priopćiti strašne vijesti telefonom niti ih uvesti u školu i reći im što se dogodilo - kaže dr. Stefanović.
Njezina kći u trenutku pucnjave bila je kraj kabineta povijesti.
- Ona se nalazila u učionici pored i zove me između dva reda pucanja. Kao da netko čekićem od 500 kilograma udara u ormariće, tako mi je taj zvuk objasnila i onda je nastao tajac. Nastavnica je otvorila vrata, nikoga nije zatekla i čuli su opet pucanje. Svi su bili toliko prestravljeni da su rekli: ‘Nastavnice, zaključajte kabinet!‘. Sreća da je ona imala ključ kod sebe. Svi su se odmaknuli od vrata i on je hvatao kvaku, ali nije napravio ništa, iako ta kvaka nije bila teška za savladati je. Učenici su se brinuli o nastavnici, rekli su da svi ugase zvuk na telefonima, da se nitko ne javlja da ih ne bi čuo, da čučnu - priča dr. Stefanović.
Priznaje kako je ona osobno i dalje u fazi "zaleđenosti" i ne prestaje se pitati zašto je 13-godišnjak počinio taj strašan masakr.
- Postoje oni koji su zlostavljani, pa nikoga nisu ubili. Sad me kao liječnicu zanima kako to prepoznati u svojoj djeci. Moja kći nije ga poznavala. Pitala sam i razrednicu i druge nastavnike jesu li nešto primijetili i kažu da nisu. Dijete je bilo potpuno funkcionalno - dobar prijatelj, išao je na ekskurzije i to jest neka patologija koju će moji kolege razriješiti pa će nam svima biti jasnije. Ali nema dovoljno objašnjenja. Sve roditelje to plaši. I moje dijete kaže da se boji jer ne zna hoće li i kad netko poželjeti napraviti isto - rekla je dr. Stefanović za K1 TV, a prenosi Blic.