U Kini je uvijek na prvom mjestu država, tumačila mi je prije nekoliko godina na terasi fakultetske kantine u Pekingu Sun Jisheng, profesorica s američkim doktoratom i predavačkim stažem na europskim i američkim sveučilištima. Iza države slijedi obitelj, a onda lokalna zajednica. Pojedinac je u tom kontekstu gotovo nevažan. Kao i svijet izvan kineskih granica, osim ako taj svijet ne pridonosi unutarnjem razvoju Kine - narudžbama od kineskih pogona ili prihvaćanjem velike kineske dijaspore koja, barem kako je voli vidjeti službeni Peking, pridonosi širenju kineske kulture u druge zajednice.
Njezin kolega s Kineskog sveučilišta za međunarodne odnose Zhao Guangyou godinama se trudi gostujućim strancima objasniti kako je Kina drukčija zemlja i jedino ako je se tako promatra, može se shvatiti što se u njoj događa. A drukčija je, kaže, jer je ogromna i zato što svoju povijest računa od 2070. godine prije Krista. "Nemojte zaboraviti da smo u tom razdoblju više od 2000 godina proveli u feudalizmu. Znate li to, možda će vam naš nedostatak zapadne kulture demokracije postati barem malo jasnijim."
Sjetio sam se tog razgovora kada sam u srijedu u Financial Timesu naletio na naslov koji sugerira da Zapad danas od Kine ima velika očekivanja: "Bruxelles poručuje Kini da pomogne u okončanju rata u Ukrajini". Predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen, piše FT, pozvala je Peking na konstruktivnu ulogu u donošenju mira u Ukrajinu, uoči trodnevnog posjeta Pekingu kamo je putovala s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. "Kina je u poziciji da može utjecati na Rusiju konstruktivno i stoga ima odgovornost", rekla je šefica Komisije. "Ne možete biti između, ne možete podržavati samo pola međunarodnog poretka."
U Kini, čini se, misle drukčije. Kineski vođa Xi Jinping na godišnjem sastanku kineskog parlamenta u ožujku jasno je, u četiri odvojena govora, pokazao da se vrh Partije priprema za rat. Njegova je vlada također najavila povećanje kineskog proračuna za obranu od 7,2 posto iako se već udvostručio tijekom posljednjeg desetljeća, kao i plan da zemlju učini manje ovisnom o uvozu žitarica.
Posljednjih mjeseci Peking je predstavio nove zakone o vojnoj spremnosti. Od prosinca se grade skloništa od zračnih napada u gradovima na obali Tajvanskog tjesnaca, a širom zemlje otvoreni su uredi za mobilizaciju nacionalne obrane. U ožujku su Fujian i nekoliko gradova u pokrajini počeli sprečavati inozemne internetske adrese da pristupe vladinim web stranicama, vjerojatno kako bi spriječili praćenje kineskih priprema za rat.
Naravno, prerano je, ne samo kada je riječ o Kini, sa sigurnošću reći što točno znače ovakvi događaji. Sukob nije siguran niti neizbježan. Jasno je, međutim, da se u Pekingu nešto promijenilo i da to globalni kreatori politika i poslovni čelnici ne mogu zanemariti.
Govor koji je Xi održao kineskim vojnim čelnicima u listopadu 2022. uputio je, iako lagano prikrivene, udarce Sjedinjenim Državama: "Suočeni s ratovima koji bi nam mogli biti nametnuti, moramo razgovarati s neprijateljima jezikom koji oni razumiju i iskoristiti pobjedu za osvajanje mira i poštovanja. U novoj eri, Narodna vojska pribjeći će korištenju sile za zaustavljanje borbi." Pa onda, malo dalje: "Naša je vojska poznata po tome što je dobro ratovala i imala jak borbeni duh. Palicama i puškama porazila je vojsku Kuomintanga opremljenu američkom opremom. Porazila je svjetskog neprijatelja broj jedan naoružanog do zuba na korejskom bojnom polju i izvela moćne i veličanstvene borbene drame koje su šokirale svijet i natjerale duhove i bogove na plač."
Zapadni stručnjaci već dugo ne vjeruju u točnost kineskih izvještaja o obrambenim izdacima. U 2021., primjerice, Peking je tvrdio da je potrošio 209 milijardi dolara na obranu, ali Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu iznosi "stvarnu brojku" od 293,4 milijarde dolara. No, čak i ako je točna, službena kineska brojka premašuje vojnu potrošnju svih pacifičkih saveznika Sjedinjenih Država zajedno (Australija, Japan, Filipini, Južna Koreja i Tajland), i sigurno je da Kina troši znatno više nego što kaže.
Londonski tjednik Economist u broju od prvog travnja, pod upozoravajućim naslovom "Gore je nego što mislite", piše kako je u tijeku nova i opasna faza kinesko-američkog natjecanja, čije bi posljedice bilo pogrešno podcijeniti. Svaka strana slijedi svoju neumoljivu logiku, piše Economist. Amerika je usvojila politiku zauzdavanja, iako odbija koristiti taj izraz. Vidi autoritarnu Kinu koja je prešla s jednostranačke vlasti na vladavinu jednog čovjeka. Predsjednik Xi Jinping vjerojatno će biti na vlasti godinama i neprijateljski je raspoložen prema Zapadu, za koji vjeruje da je u opadanju. Kod kuće provodi politiku represije koja prkosi liberalnim vrijednostima. Njegov sastanak s Vladimirom Putinom prošlog mjeseca potvrdio je zajednički cilj - izgraditi alternativni svjetski poredak koji je prijateljskiji prema autokratima.
Britansko izdanje magazina Wired u svojem broju za svibanj 2023. Kini prilazi s druge točke, u kontekstu nove utrke za osvajanje svemira, kratkim uvodnim odlomkom koji donosi fragment bliske budućnosti (2061.), kakvu zamišlja kineska, od države kontrolirana filmska industrija: "Zemljina površina je smrznuta. Kako bi izbjegao Sunce koje se širi, planet je odlutao. Tisuće fuzijskih motora pokreću ga našim solarnim sustavom. Što dalje od Sunca putuje to je hladnije. Polovica stanovništva je mrtva, a preživjeli žive u ogromnim podzemnim gradovima. Zemlja mora dosegnuti galaksiju Alpha Centauri, gdje postoji savršeno dobro Sunce koje se ne širi, koje joj može omogućiti povratak u normalu. Putovanje od 4,5 svjetlosnih godina počinje jednim korakom..."
Redatelj filma "Lutajuća zemlja", Frant Gwo, pozivajući se na legendarni filmsko-televizijski serijal "Zvjezdane staze" ("Star Trek"), kaže da američka znanstvena fantastika prikazuje svemir kao "beskrajnu granicu" - novi horizont za koloniziranje ljudi. Nasuprot tome, kineski je narativ poboljšanje života na Zemlji korištenjem svemira kao resursa.
"Kad Zemlja doživi ovakvu krizu u holivudskim filmovima, junak se uvijek odvaži u svemir kako bi pronašao novi dom, što je vrlo američki pristup - avantura, individualizam", ispričao je Gwo tjedniku Hollywood Reporter. "Ali, u mom filmu radimo kao tim kako bismo ponijeli cijelu Zemlju sa sobom. To proizlazi iz kineskih kulturnih vrijednosti - domovine, povijesti i kontinuiteta." Film je toplo prihvatila Komunistička partija Kine. Globalno je dostupan na Netflixu (i u Hrvatskoj), a u marketing se 2019. uključilo i kinesko ministarstvo vanjskih poslova.
"Lutajuća Zemlja" lijepo se slaže s političkim programom Xija Jinpinga. Peking zna da SAD i druge zemlje na njegove rastuće svemirske sposobnosti gledaju kao na prijetnju. Korištenje "meke snage", kao što je kinematografija, Kini omogućava da inozemnoj publici sugerira kako se nema zašto bojati njezinih aktivnosti, dok istodobno potiče domaći nacionalni ponos i interes. Zapravo, ništa drukčije od iskušanog recepta Hollywooda u zlatno doba filmske industrije.
Kineski predsjednik oduvijek zastupa stajalište da kineski svemirski program, u potpunosti i izravno pod kontrolom Narodne oslobodilačke vojske, nije prijetnja nikome, nego nastoji djelovati unutar međunarodnih okvira i za dobrobit čovječanstva. Ali je li to stvarno istina? I kako će kineske zvjezdane ambicije oblikovati budućnost globalne politike? Kina je, barem u vlastitoj povijesti (koja Tibet i Tajvan oduvijek vidi kao sastavnice jedne države) prepoznata kao "zemlja koja ne napada". Ogromna, introspektivna zajednica ljudi posvećenih i podređenih zajedništvu.
Još od Maova vremena kineski lideri svemir predstavljaju kao dio svojih planova. Današnji predsjednik Xi Jinping vjeruje da bi Kina trebala imati veću globalnu ulogu, zato svoj pristup modernizaciji predstavlja kao "tehnološko-nacionalistički". On razumije da danas, želi li postići svoje ciljeve, Kina mora biti tehnološki predvodnik.
Sličan stav današnjem Xijevu imao je Mao Zedong pedesetih godina prošlog stoljeća kada je, potkraj desetljeća, donesena odluka o ulaganju u projektile dugog dometa i svemirsku tehnologiju, unatoč tome što je Kina bila siromašna, prije svega poljoprivredna zemlja. U vrijeme dok je Amerika imala Wernera von Brauna, a Rusija Sergeja Koroljeva, "otac kineskog raketarstva" bio je Qian Xuesen, koji je proveo desetljeća u Sjedinjenim Državama na MIT-u i Caltechu, gdje je (ovo kradem iz Wireda) bio dio tima koji je dobio nadimak "Odred samoubojica" zbog njihove eksplozivne serije pokušaja da naprave raketu u kampusu.
Ukratko, Amerikanci su Qiana optužili da je komunist, oduzeli su mu pristup povjerljivim dokumentima i strpali ga u kućni pritvor. Kada mu je 1955. napokon dopušteno da napusti SAD, otišao je u Kinu, s obećanjem da se više nikada neće vratiti. Održao je riječ. To se, naravno, pokazalo kao veliki gubitak za Ameriku, ali za Kinu je to bio zgoditak, pogotovo za Narodnu armiju za koju je Qian radio na razvoju balističkih projektila.
Kada je 2007. Kina uništila jedan od svojih meteoroloških satelita u testu svemirskog projektila poznatog kao "kinetic kill vehicle" (KKV), druge zemlje bile su užasnute obiljem svemirskog otpada, ali ih je impresioniralo to što su Kinezi uspjeli postići: putujući brzinom od oko 29.000 kilometara na sat, samo sekundu prije sudara, KKV je tri puta munjevito prilagodio putanju kako bi pogodio kvadrat čija je stranica bila dva metra. Peking je, naravno, zanijekao bilo kakvu povezanost kineske svemirske akcije s razvojem oružja, iako je pokus pokazao upravo to - da Kina ima i znanje i sposobnost da usmjerenu energiju iskoristi kao projektil za obaranje svemirskih meta.
Početkom 2022. Peking je objavio Perspektivu 2021. - pregled svemirskog programa za sljedećih pet godina, počevši citatom predsjednika Xi Jinpinga: "Istraživanje golemog svemira, razvoj svemirske industriju i izgradnja Kine u svemirsku silu naš je vječni san". Predstavljeni su planovi za novu generaciju svemirskih letjelica s ljudskom posadom, ljudsko slijetanje na Mjesec, međunarodnu istraživačku stanicu na Mjesecu, ispitivanje asteroida i istraživanje dubokog svemira.
"Perspektiva" je još po nečemu jedinstven dokument - u vrijeme kada se organizacija Ujedinjenih naroda nalazi pod velikim pritiskom zbog birokracije, korumpiranosti i neučinkovitosti, Kina poziva UN da preuzme središnju ulogu u upravljanju svemirskim poslovima planeta.
Od 2016. do danas Kina je potpisala svemirske sporazume ili memorandume o razumijevanju s devetnaest zemalja i regija i četiri međunarodne organizacije, uključujući Pakistan, Saudijsku Arabiju, Argentinu, Južnoafričku Republiku i Tajland. Ističe suradnju s Europskom svemirskom agencijom, Švedskom, Njemačkom i Nizozemskom. Usto, Kina je danas jedina zemlja na svijetu koja ima vlastitu nacionalnu svemirsku postaju. Čak i Rusi i Amerikanci u svemiru borave zajednički, s Kanadom, EU i Japanom kao suvlasnicima Međunarodne svemirske stanice.
Kina i Rusija potpisale su 2021. memorandum o razumijevanju da će zajedno izgraditi bazu na Mjesecu. Wired podsjeća da je popuštanju napetosti između Amerikanaca i SSSR-a pomoglo "svemirsko rukovanje" Sojuza i Apolla. Nakon završetka hladnog rata, suradnja Rusije i SAD-a na ISS-u bila je most na kojem se izgrađivao bolji odnos. Povratak na Mjesec nudi sličnu priliku za SAD i Kinu. Ali hoće li bilo koja strana moći ili želi li napraviti taj skok u svemiru, moglo bi ovisiti o njihovu odnosu na Zemlji.
Povijest pokazuje kako ti odnosi podliježu brzim promjenama. Ne tako davno, Kina je bila tek tvornica potrošne robe za sve zahtjevniju srednju klasu Zapada. Još 2007., kada je Apple prvi put počeo proizvoditi iPhone u Kini, zemlja je bila poznatija po jeftinoj radnoj snazi nego po tehnološkoj sofisticiranosti. U to vrijeme kineske tvrtke nisu ni mogle ni znale proizvesti gotovo ništa od unutarnjih komponenti iPhonea, koje su bile uvezene iz Njemačke, Japana i SAD-a. Sveukupni kineski doprinos uređajima bio je ograničen na sastavljanje komponenti u Foxconnovim tvornicama u Shenzhenu - čime su kineski proizvođači u dodanoj vrijednosti "američkog originalnog proizvoda" (Designed in California, assembled in China, piše i danas na Appleovim proizvodima) sudjelovali tek s malo manje od četiri posto.
Unutar jednog desetljeća situacija se promijenila dramatično. Ne samo da su kineski radnici nastavili sastavljati većinu iPhonea (i većinu ostalog visoko-tehnološkog hardvera), već su kineske tvrtke proizvodile mnoge sofisticirane komponente unutar njih. Ovladavši tehnologijama, te tvrtke danas mogu proizvoditi bolje proizvode od svojih azijskih i europskih konkurenata i sudjeluju u stvaranju više od 25 posto dodane vrijednosti uređaja.
Kada se singapurski biznismen Shou Zi Chew, predsjednik Uprave TikToka, prošlog tjedna pojavio pred američkim Kongresom, ispitivali su ga o gotovo svakom aspektu poslovanja "tvrtke za dijeljenje videoisječaka", od njegovih veza s kineskom vladom do utjecaja aplikacije na porast depresije među tinejdžerima. Jedna je tema, međutim, bila jedva spomenuta: tko je, zapravo, vlasnik TikToka, odnosno ByteDancea, kompanije u čijem je TikTok vlasništvu? A tu možda leži ključ današnje komplicirane situacije.
TikTok danas pokreće novac velikih ulagača, među kojima su japanski investitorski konglomerat SoftBank, američki fond za upravljanje privatnim kapitalom KKR, američki tehno-investitor Coatue, General Atlantic, njujorška kompanija za ulaganje u razvoj rastućih kompanija, kao i veliki investicijski fondovi Sequoia, Susquehanna, Black Rock i Fidelity. Četiri od njih imaju predstavnike u Nadzornom odboru ByteDancea.
To znači da, usprkos percepciji kako je ByteDance kineski, globalna financijska zajednica u njemu značajne udjele. Kineska država, naravno, ima značajan dio kontrole preostalih 40 posto i značajan utjecaj na poslovnu politiku. A to je "samo TikTok".
Kada su u četvrtak odletjeli za Peking, Ursula Von der Leyen i Emmanuel Macron spremali su se na teške razgovore o tri ključne točke globalne budućnosti. Prva je, naravno, moguća presudna uloga Kine u smirivanju rata u Ukrajini i odmaku od "ruske" nuklearne opasnosti (dobar je znak što je i Volodimir Zelenski u četvrtak izašao s prvom naznakom spremnosti za pregovore). Druga, vjerojatno teža i kompliciranija, pitanje Tajvana i mogućnost pronalaženja modela prema kojemu bi otok, na kojemu se danas proizvodi 80 posto čipova za najsloženija računala, zadržao neki oblik autonomije (ovaj tjedan predsjednica Tsai Ing-wen bila je u Washingtonu). Treća, izrazito važna, ali ujedno i besmislena ne riješe li se prve dvije, odnosi se na razvoj važnog ekonomskog partnerstva EU i Kine.
Pokuša li Kina silom preuzeti Tajvan, vlasti otoka najavile su uništenje pogona za proizvodnju čipova. Dođe li do toga, svijet čeka paraliza teško procjenjivih razmjera. Čak i za izmještanje proizvodnje čipova, potrebni su čipovi, a rezerve su tanke.