RIMOVANJE

Koji su zapravo motivi stranaka koje su podržale mandatara za vladu italije

Nova vlada Marija Draghija plod je namjernoga programskog nesporazuma između stranaka koje ga podržavaju, i mandatara za sastav vlade
Mario Draghi
 Alessandra Tarantino/POOL/AFP
Objavljeno: 12. veljača 2021. 08:41

Nova talijanska vlada Marija Draghija plod je namjernoga programskog nesporazuma između stranaka koje ga podržavaju – zapravo svih osim postfašističke Braće Italije – i mandatara za sastav vlade.

Najjasniji je motiv Braće Italije. Kratkoročno, kao jedina oporbena stranka, mora dobiti predsjedanje u parlamentarnim povjerenstvima koja pripadaju opoziciji: nad tajnim službama i nad Raijem (državnom radiotelevizijom zaduženom i plaćenom za javni servis). Dugoročno, ostavši jedina na braniku suverenizma i antievropejstva, Braća Italije računaju da će u njihov obor prijeći barem neki pristaše Lige za Salvinija koja se, makar privremeno, odrekla tih pozicija da bi ušla u vladinu većinu.

To nije raspad desnog centra (koji čine Braća Italije, Liga za Salvinija, te Forza Italia, sve slabija privatna stranka sve oronulijega Silvija Berlusconija, koji je napustio bolnički krevet, suprotno liječničkom mnijenju, jer nije mogao odoljeti reflektorima kvirinalskih konsultacija gdje se stere „red carpet“ političke estrade).

Desni centar i dalje, kao i dosad, ide združenim snagama na općinske, kotarske, odnosno oblasne izbore, te uljudno dijeli vlast gdje je u većini. Jer mu se ondje samo tako isplati. A gdje mu se isplati drukčije, svak za se travu pase. Pa je Salvini ušao 2018 u vladu s PoKretom 5 zvjezdica, okliznuvši se tek kad je pretendirao steći „pune ovlasti“, pa su se Zvjezdice iz računa udružile s Demokratskom strankom.

Savršeno je jasan i motiv Mattea Salvinija, iznesen izrijekom: budući da Italija računa na 209 milijardi eura evropskog Fonda za oporavak i otpor, „bolje je biti u prostoriji u kojoj se o tome odlučuje, nego izvan nje“. Pošteno.

U tome sklopu svi hine, barem djelomično, da prihvaćaju motive i program Marija Draghija. Grillo je opet izronio iz sjene i brutalno pritisnuo Zvjezdice da pristanu uz spasitelja iz omrznutih „elita“, k tome bankarskih.

Pa se dogodilo da nakon tri godine opet uskrsne neki „vaffa day“, skup na kojemu se u onu stvar šalje establishment (odatle verzalno K u našem prijevodu naziva PoKreta, odnosno V u izvorniku: MoVimento). Ali prvi put to nije Grillo organizirao protiv drugih stranaka, nego manjina u PoKretu vjerna njegovu izvornom programu, koja sada šalje „onamo“ samoga Grilla. Kasno ali slasno.

A što snuje Draghi iza osmijeha sfinge koja se naučila uzdržavati od izjava i tako ne otkrivati bokove?

Dio njegove fizionomije otkriven je i time što je prvi mandatar nakon ne znam koliko vremena koji je na konsultacije za sastav vlade, oba puta, zvao i „socijalne partnere“, naime sindikate i poslodavce. Kao i za predsjedanja Središnjom evropskom bankom, pokazao je socijalnu osjetljivost (ili strah od društvenih nemira, u konačnici izlazi na isto). To mu je svojedobno zamjerio i Jutarnji list (naslov komentara o Draghiju je glasio:

„Ovo je čovjek koji je zadržao Grke u eurozoni. A nije trebao“). Da je Grčka pala u kaos i da su se ulicama opet počele koturati grčke glave (a tko da za njih mari u Zagrebu?), to ne bi osobito ugrozilo ni Nizozemsku ni Estoniju, ali bi moglo inficirati balkanske susjede, tim prije što bi sljedeća pala pločica u dominu vjerojatno bila Italija. Odakle je, vidi vraga, Draghi.

On je, i po svome obrazovanju u isusovaca (koji su tvrdi konzervativni nacionalisti samo u Hrvata i donekle Poljaka, vidi Papu) i po utjecaju svoga profesora, keynesijanca Federica Caffèa, korifeja ekonomije blagostanja, ipak socijalno osjetljiv liberal, nešto slabo pojmljivo u Hrvata (vidi parabolu HSLS). A ekonomsku tehniku je usavršio na MIT-u.

Kao bivši evrobankar, Draghi dobro pozna mehanizam u Bruxellesu. I zna da onih 209 milijardi eura ne stiže u Italiju bezuvjetno, nego za njih trebaju, prvo, uvjerljivi projekti o njihovoj utemeljenosti i isplativosti, a zatim, u barem godišnjim razmacima, uvjerljivi dokazi o namjenskom trošenju i o pozitivnim rezultatima. Tako da 209 milijardi mogu ostati izvan dosega, kao i grožđe Ezopovoj lisici. Zato Draghi dobro dođe strankama, jer jedne u druge nemaju povjerenja: ni da će znati, ni da neće maznuti. A Draghi je, s druge strane, nekakvo jamstvo i Bruxellesu.

Draghi je u središte svoga evropeističkog i atlantističkog projekta stavio pet ključnih tema.

Na prvome mjestu je okoliš. Osniva Ministarstvo ekološke tranzicije (Zvjezdice se prave da su to iznudile, ali su kucale na otvorena vrata). Tu se spajaju dosadašnji resori okoliša i razvitka. Tu Draghi računa na relativnu većinu evropskih sredstava i na apsolutan porast društvenoga brutoproizvoda. I to je istodobno najvažnija poruka Italije svojim evropskim partnerima.

Zdravstvo je sljedeće, počev od ubrzanja anticovidske vakcinacije. Slijede rad i zapošljavanje (uz jačanje skrbi za nezaposlene i nezaposlive), pa poduzeća (što je zahtjev i poslodavaca i sindikata, te pritisak s industrijskog Sjevera koji stoji iza Salvinija). Kvintet prioriteta zaključuje škola, kojoj je covid pojeo godinu dana i koja je u krizi pokazala mnoge slabosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. veljača 2021 10:45