Prema Satu sudnjeg dana, svijet se od siječnja 2023. nalazi 90 sekundi do ponoći. Od 1947. godine, kada je taj "sat" osmislila grupa znanstvenika kako bi na lako razumljiv način predočila koliko je svijet blizu globalnog kataklizmičkog događaja izazvanog ljudskim djelovanjem, nikada bliže kazaljke nisu bile ponoći.
U posljednje dvije godine, od ruske invazije na Ukrajinu, u svjetskim medijima nemalo se puta spominjala mogućnost izbijanja nuklearnog sukoba. I to ne samo eventualnim ruskim udarom u Ukrajini. Sjeverna Koreja svako malo testira balističke projektile sposobne nositi nuklearne glave, a spominje se i mogući novi nuklearni test (Od 1998. godine to je ujedno i jedina država koja je, koliko znamo, izvršila nuklearne testove). Nadalje, SAD je iznimno zabrinut zbog, kako tvrdi Pentagon, velikog rasta kineskog nuklearnog arsenala, na razini koja "nije viđena od 80-ih godina prošlog stoljeća". Konačno, tu je i strah da Iran uskoro postane nuklearna sila, što bi isprovociralo Izrael, koji također ima nuklearno oružje.
Kolika je mogućnost korištenja nuklearnog oružja u doglednoj budućnosti ili čak izbijanja nuklearnog sukoba, koja je nuklearna sila najveća prijetnja globalnoj sigurnosti i jesmo li se približili zapaljivoj situaciji poput Kubanske krize 1962. godine, u novoj epizodi podcasta Prva linija objašnjava vanjskopolitički kolumnist Jutarnjeg lista Željko Trkanjec.
Video podcasta pogledajte ispod
- Ono što gotovo zapanjuje je činjenica je racionalni čimbenik (među nuklearnim silama op.a.) u ovom trenutku Pakistan. To je jedina islamska zemlja koja ima nuklearno oružje, a ujedno jedini djeluju kao država koja to nuklearno oružje neće upotrijebiti. Sve donedavno upravo je Pakistan bio taj "strah svih strahova" zbog bojazni da će tamo neki radikalni islamski pokreti dokopati nuklearnog oružja ili nuklearnog goriva za prljavu bombu. Dakle, one sekunde kad su oni postali racionalan čimbenik moramo se zabrinuti i zapitati što nas zapravo čeka i jesmo li uistinu na korak od armagedona, kaže Trkanjec na početku emisije.
Naš sugovornik spominje da smo od eksplozije prve atomske bombe 1945. godine (testa u New Mexicu pa američkog bacanja bombi na Hirošimu i Nagasaki) pa do kraja Hladnog rata bili u prvom nuklearnom dobu.
- To je doba koje je iznjedrilo egzistencijalizam i globalni strah da će čovječanstvo nestati. Padom Berlinskog zida počinje drugo nuklearno doba, kada slabi ta bojazan da će neka od nuklearnih sila upotrijebiti to oružje, ali javljaju se novi strahovi. Prvenstveno to da će se nedržavni akteri, poput terorističkih skupina, dočepati nuklearne bombe ili goriva za prljave bombe, kaže Trkanjec.
Vrhunac sredinom 80-ih
Kad je u pitanju "nuklearni potencijal" čovječanstva da uništi planet, on je na vrhuncu bio 1986. godine kada je u svijetu ukupno bilo 70.400 nuklearnih bojnih glava, od čega velika većina u rukama SSSR-a ili SAD-a. Nadalje, početkom 80-ih godina prošlog stoljeća udarna snaga bojnih glava koje bi se mogle iskoristiti u takozvanom "prvom udaru" i odgovoru na njega iznosila je više od 15.000 megatona. Usporedbe radi, snaga bombe bačene na Hirošimu iznosila je 15 kilotona. Danas smo spali na globalni arsenal od oko 12.500 nuklearnih bojnih glava i mogućnost prvog udara snage 2.000 megatona - i dalje dovoljno da nepovratno ugrozi čovječanstvo.
- Smanjivanje je počelo još prije drugog nuklearnog doba. Ne treba zaboraviti da je 1962. Kubanska kriza ozbiljno potresla Moskvu i Washington koji su shvatili koliko blizu su došli do sukoba te su uveli izravnu komunikaciju Bijele kuće i Kremlja jer su shvatili kolika je opasnost da ugroze ne samo jedni druge, nego i ljudsku vrstu. Henry Kissinger kao državni tajnik SAD-a potom započinje politiku detanta, a na kraju ga je 80-ih proveo Reagan, zajedno s Gorbačovom. Tu je bilo nekoliko važnih sporazuma kojima se ograničila prvo strateško nuklearno naoružanje, a potom i rakete srednjeg i kratkog dometa.
No, pokazalo se da su 90-ih godina i kasnije svi prerano odahnuli, navodi dalje Trkanjec i govori kako se Rusija ni u jednom trenutku nije odrekla svoje nuklearne prijetnje.
- Budući da je u to doba ruska konvencionalna vojska silno oslabila, njihovi generali oslanjali su se upravo nuklearno oružje kao ključni čimbenik kojim bi se odvratila bilo kakva prijetnja zemlji. Dolaskom Putina taj se procesa nastavlja. Kada je 2019. godine istekao INF sporazum o ograničavanju raketa srednjeg i kratkog dometa, ulazimo u takozvano "treće nuklearno doba". Mi u ovom trenutku nemamo ni jedan sporazum koji regulira nuklearno naoružanje.
Koliko je opasna Kina?
Danas devet država posjeduje nuklearno oružje - SAD, Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja. Između njih, Kina je ta za koju se smatra da svoj potencijal najviše jača.
- Kineska politika doživjela je glavnu promjenu dolaskom Xi Jinpinga na vlast. On želi vidjeti Kinu moćnu i veliku i to ne samo na ekonomskom, nego i vojnom planu. Želi biti al pari SAD-u, što uključuje i veći broj nuklearnih bojnih glava (sada ih, službeno, imaju 410). Osim toga, želi imati dovoljno jaku vojsku kako bi mogla postavljati pravila igre na Pacifiku, što uključuje i rast mornarice i veći broj raznih projektila. Interesantno je da je Trump svojedobno inzistirao da se i Kina pridruži sporazumu SAD-a i Rusije o kontroli strateškog nuklearnog naoružanja - Kina je rekla "može, ali samo kod i mi budemo imali dovoljno velik broj nuklearnih bojnih glava".
Postavlja se i pitanje koliko je realno da uskoro dobijemo i desetu državu koja posjeduje nuklearno oružje, a tu se ponajprije misli na Iran.
- Ako to postane Iran, postat će i Saudijska Arabija. Naime, u tom slučaju javlja se potencijalni nuklearni sukob Irana i Izraela, a to si Izrael ne može dopustiti jer je malen i u neprijateljskom okruženju. Zbog toga bi čak i Izrael mogao dati tehnologiju Rijadu za razvoj nuklearnog oružja, jer u tom slučaju je Teheran na udaru s dvije strane i u slabijem položaju. Interesantno je da Turska ne pokazuje nikakav interes za nuklearnim oružjem, po čemu je on pravi musliman, na liniji prave islamske misli za razliku od Irana.
Kim kao realna prijetnja
Na pitanje tko bi onda, u najcrnjem scenariju, mogao prvi (danas, ne općenito) iskoristiti nuklearno oružje, Trkanjec ne dvoji.
- Sjeverna Koreja, to jest Demokratska Narodna Republika Koreja. Diktator Kim Jong-un izrazito je iracionalan, a istovremeno svjestan da njegov opstanak na vlast ovisi o vojnoj sili, između ostalog i nuklearnom oružju. On bi u nekom trenutku pritiska na njega, unutarnje prijetnje ili samo ludila, mogao narediti mogući udar na Japan prema kojem je već slao rakete. Zabrinjavajući element u svemu tome je i njegovo novo savezništvo s Rusijom. On Moskvi daje konvencionalno streljivo, a zauzvrat je dobio know-how kako lansirati satelite. Postoji opasnost da je Rusija možda i pristala na pomoć kojom bi se poboljšao sjevernokorejski nuklearni arsenal. Kod Kima govorimo o mogućnosti nuklearnog udara, kod ostalih su to još samo prijetnje. Kina misli da još ima kontrolu nad Sjevernom Korejom, a ja sam duboko uvjeren da nema, kaže Trkanjec.
Za Putina naš sugovornik smatra da mi mogao upotrijebiti nuklearno oružje, vjerojatno taktičko koje ima manji učinak od strateškog, ali samo u slučaju kad bi u opasnost došla ruska vlast nad Krimom. Za Kinu kaže da djeluje racionalno, a ističe i da u Izraelu nuklearnim oružjem upravlja vojska čiji su čelnici također racionalni ljudi koji nemaju namjeru "otvoriti vrata pakla".
Trkanjec napominje i da je stvarni trenutak kad je svijet mogao osjetiti potencijal nuklearnog sukoba bio Kubanska kriza:
- To je bio trenutak u kojem Hruščov bio uvjeren da je Kennedy slab. Godinu dana ranije razgovarali su u Beču u četiri oka i tada je Kennedy priznao da ga nitko nikad nije razbio kao Hruščov. Kennedy je tada bio mlad i Hruščov je mislio da će se povinuti pred pritiskom - na kraju se pokazalo upravo suprotno i tu je bila točka da dvije strane shvate da ne smiju reagirati. A tko je sve odigrao uloge u tome još ne znamo i pitanje je hoćemo li ikada znati. U svakom slučaju to je bio najopasniji trenutak za svijet, zaključuje Trkanjec i dodaje da bi se, nažalost, takva situacija opet mogla replicirati.
Prethodne epizode podcasta Prva linija možete pogledati OVDJE.