Val izbjeglica trajno će promijeniti njemačko društvo, prognozirali su i oni koji su migrante dočekivali ljubaznim i oni koji su ih dočekivali pogrdnim riječima. To se već dogodilo, a da se nije počeo ostvarivati niti jedan od crnih scenarija - da nigdje u Njemačkoj nije pukla teroristička bomba nekog IS-ovca koji se u zemlju prošvercao s izbjeglicama, da njemačko tržište rada nije pokleklo pred teretom novih stanovnika i da njemačke ulice nisu postale nesigurnije.
Politički potres. Tektonski poremećaj. Tako se najavljivao uspjeh koji su ankete predskazivale novopečenoj stranci Alternativa za Njemačku uoči izbora za pokrajinske parlamente u tri savezne zemlje. A onda je Alternativa za Njemačku (AfD), stranka koja sebe voli vidjeti kao “nacionalno-konzervativnu”, a koju mnogi uspoređuju s francuskim Front Nationalom klana Le Pen, u svom premijernom nastupu na pokrajinskim izborima ostvarila još veći uspjeh. Ne samo da je u sve tri savezne zemlje - Porajnju-Falačkoj, Baden-Württembergu i Saskoj-Anhaltu - osvojila glasove birača u dvoznamenkastom postotku, nego se u ovoj potonjoj na istoku zemlje može podičiti s doista senzacionalnih 23 posto. Iza sebe je uvjerljivo ostavila jednu od dvije velike njemačke narodne stranke - SPD. Socijaldemokrati su dobili tek nešto više od 15 posto. Dogodilo se to u pokrajini u kojoj je AfD najmanje uvijeno desničario i imao najagresivniju retoriku. Što to sada znači? Skreće li Njemačka opasno udesno? Treba li se bojati da ipak nije naučila lekciju iz povijesti kako smo vjerovali?
Da je mene to netko pitao prije samo godinu dana, ja bih mu bila bez oklijevanja rekla: “Ne, nema straha za Njemačku”. Danas više nisam tako sigurna.
Kada sam prije 17 godina došla u ovu zemlju, puno stvari mi se kao dvadesetpetogodišnjakinji nije sviđalo. Nijemci su mi se činili preracionalnima i prehladnima, pomalo dosadnima, smetalo mi je što nisu skloni velikom hedonizmu, što žive da bi radili, a ne rade da bi živjeli, što su im kafići uglavnom doista mjesta za nešto popiti i prigristi, a ne - kao kod nas - dnevne sobe, uredi i psihoterapeutske ordinacije. Ali, bilo je i stvari koje su mi se odmah svidjele, koje su s vremenom učinile da ovu zemlju počnem doista voljeti.
Kultura komunikacije
Jedna od tih stvari je bila njemačka kultura komunikacije. Na svim razinama. Sviđalo mi se kako stranački kolege i stranački protivnici raspravljaju u javnom prostoru - argumentirano, pristojno i bez napada “ispod pojasa”. Bila sam oduševljena načinom na koji mediji izvještavaju o važnim temama, a još više o onima koje polariziraju javnost. Njemačkim dnevnim novinama u kojima - barem u onima koje se smatraju ozbiljnima - nema “sisa i guzica” ni u kojem obliku, niti naslovnica na kojima su od šarene opreme gori jedino naslovi koji jeftinim senzacionalizmom nastoje privući čitatelje.
Ali najviše me, istraumatiziranu retorikom s naših prostora iz ratnih 90-ih, impresionirala jedna nevidljiva granica u njemačkom društvu - granica koja u jednom zrelom i civiliziranom društvu određuje gdje počinje nešto što se smatra nedoličnim, što se ne radi, ne govori, pa to čak ne bi trebalo niti misliti. Kada govorim o toj nevidljivoj granici općedruštvene pristojnosti, govorim, naravno, uvijek o djelovanju u javnom prostoru. Bilo je i u Njemačkoj koju sam zatekla kad sam u nju došla rasprava na razini krčme, ali one su se onda uglavnom i vodile tamo - u krčmi.
I tada je bilo desničarenja i desničara. Stranke poput NPD-a i Republikanaca ulazile su povremeno (uglavnom na istoku zemlje) u pokrajinske parlamente i rijetko podizale prašinu približivši se dvoznamenkastom rezultatu na pokrajinskim izborima. Na saveznoj razini te deklarirano desničarske stranke nikada nisu igrale nikakvu ulogu. Ostale su prepoznatljive kao “smeđi šljam” na rubu društva s kojim se nitko tko je držao do sebe nije usudio imati posla. Čak i da je htio.
A sigurno je i u Njemačkoj na kraju prošlog i početku ovog našeg tisućljeća bilo i finih pravnika, uspješnih menadžera i umirovljenika iz srednje klase - poput onih koji su na netom održanim pokrajinskim izborima pohrlili dati svoj glas AfD-u - koji su simpatizirali s patriotizmom i neprijateljstvom prema strancima, proklamiranom u programu stranaka s ruba desnog spektra. Ali, to se nije doličilo glasno izgovoriti. Niti dati glas “smeđem šljamu” na izborima. Ne u Njemačkoj.
Ti tajni simpatizeri krajnje desnice svoje su desničarske simpatije te kseno- i razne druge fobije iskazivali tako što su radije iznajmljivali stanove Nijemcima nego strancima ili što bi tu i tamo u nekoj svađi na nogometnom terenu protivniku s migrantskom pozadinom “otresli” pokoju politički nekorektnu opasku tipa “Vrati se odakle si došao!”
Za vladavine crveno-zelene koalicije s Gerhardom Schröderom i Joschkom Fischerom početkom 2000-ih nacionalizam je u Njemačkoj postao još više “out”. Kršćansko-demokratska unija (CDU) se s Angelom Merkel toliko pomakla prema sredini da je u mnogim područjima sada ljevije pozicionirana od socijaldemokrata. Merkel je iz svoje stranke sustavno čistila i na kraju počistila sve koji su pokušali glasove loviti po mutnim vodama desničarske bare. U predizbornim kampanjama Merkeličina CDU više nema huškanja protiv stranaca i jeftinog desničarenja. A kada popularna “majčica nacije” kaže da se to ne doliči, tko je ne bi poslušao?
Siva poslovna odijela
Odnedavno se, međutim, “majčicu nacije” više ne sluša bespogovorno. Otkako ju je šef njezine sestrinske stranke iz Bavarske, CSU, optužio da svojom izbjegličkom politikom uništava Njemačku, osokolili su se svi oni kojima je Njemačka odavno prešarena. Nekadašnji glavni tajnik CDU Heiner Geissler je ovih dana rekao da je šef CSU Horst Seehofer “dao štihvorte” Alternativi za Njemačku. AfD se, kao prva stranka koja se ne smatra “smeđim šljamom”, usudio izgovoriti stvari koje su u Njemačkoj do prije nepunih godinu dana smatrane neizgovorivima. Recimo, da po izbjeglicama na granici treba pucati. Desnica u Njemačkoj ovih dana ne nosi crne čizme i spitfajerice, nego siva poslovna odijelca poput šefice stranke Frauke Petry. Nova njemačka desnica je kameleon koji mijenja boju kako to političko i društveno okruženje zahtijeva. Tako je u Saskoj-Anhaltu on imao boju radikalnog NPD-a, a u Porajnju liberalnog FDP-a. I to je ono što ja, osobno, smatram najopasnijim u ovom njemačkom političkom skretanju udesno. Desničariti u zemlji u kojoj se u ozbiljnim političkim talk showima svakodnevno desničari više nije nedolično.
Slučaj je htio da je otprije otprilike dva mjeseca Njemačka i sasvim službeno moja zemlja. Osim hrvatskog, sada imam i njemačko državljanstvo. Ono mi, zapravo, nije trebalo. Svoj zahtjev za njega sam, međutim, vidjela kao svojevrsni izraz poštovanja, pa da, čak i ljubavi prema zemlji u kojoj živim već 17 godina. Ironija je sudbine, pak, da ovih dana gledam kako polako nestaje ono zbog čega sam bila ponosna što sam upravo nju i niti jednu drugu na svijetu izabrala da bude moja.