Janis Varoufakis (1961.), sveučilišni profesor ekonomije i poslovni konzultant, postao je planetarno poznat kao grčki kratkotrajni ministar financija koji je svojim stavovima o grčkoj dužničkoj krizi bacao u očaj svoje kolege ministre u Europskoj uniji i eurozoni.
Otud i zanimanje za njegove knjige i znanstvene radove kojih nije malo: autor je i koautor deset stručnih knjiga na engleskom i pet na grčkom jeziku, te velikog broja studija.
Kao ekonomistu nije ga lako svrstati u neku ladicu: diplomirao je matematičku ekonomiju, a zatim teoriju igara primijenio na različita područja ekonomije i društva, a sam za sebe kaže (prema Wikipediji) da je libertarijanski marksist. Pred hrvatskim čitateljima, međutim, sada je sasvim drukčija njegova knjiga...Grčka izdavačka kuća Patakis naručila mu je da napiše “tekst o ekonomiji koji bi bio namijenjen tinejdžerima”. Prihvatio je to jer je “oduvijek smatrao da ako ne možeš objasniti velika ekonomska pitanja jezikom koji je razumljiv tinejdžerima, to jednostavno znači da ih ni sam ne razumiješ”.
Jednostavna formula
A našao je Varoufakis i zgodnu formu: napisao je knjigu obraćajući se svojoj kćeri Kseniji koja s majkom, njegovom prvom suprugom, živi odvojeno od njega, na drugom kontinentu, u Australiji. Ponadao se da će knjiga biti korisna i drugim mladim čitateljima, posebno djeci njegove druge i aktualne supruge. Varoufakis je knjigu strukturirao pametno, u osam poglavlja koja teku kronološki, od primitivnih oblika do suvremenog gospodarstva, ali i tematski, prema pojavama i problemima koji su dominirali u pojedinom razdoblju. Pokazao je golemu erudiciju i stilom podsjeća na američko-kanadsku autoricu Jane Jacobs, ali razlika u supstanciji je golema.
No, knjiga nije sustavni udžbenički pregled razvoja ekonomije, ona je više zbirka eseja u kojima autor razrađuje ekonomska pitanja prema vlastitom nahođenju, i iznosi vlastite, vrlo osobne i nerijetko krajnje osebujne stavove o ekonomskim pojavama i problemima. Varoufakis se pritom pokazuje kao dobar pripovjedač. Vrlo često kao motivaciju za objašnjavanje složenijih ekonomskih pojava koristi scene iz stvarnog života u kojima je sudjelovala i njegova kći: “Recimo da Mihalis izrađuje bicikle i da od bankara traži kredit od 500.000 eura za kupnju strojeva koji će mu omogućiti proizvodnju rame za bicikle od karbonskih vlakana kako bi bicikli bili lakši i jači...”
Ili, “Zalazak sunca na Egini, Parisovi vicevi i skok u vodu koji si izvela da bi pomogla kapetanu Kostasu, nisu dobra ponuđena na prodaju...”
Da bi kompleksnu građu približio čitateljima, Varoufakis rado poseže i za paralelama iz grčke mitologije. “Unatoč tome što je Agamemnon dobro znao da mu je Ahilova pomoć očajnički potrebna, nije mu padalo na pamet da Ahilu ponudi kompromisno rješenje, na primjer neki novčani iznos kao odštetu za plijen koji mu je tako samovoljno oduzeo.“ Varoufakis voli i filmske i literarne alegorije: “Priča o prodaji Faustove duše Mefistu jedna je od onih koje još nisi pročitala. Riječ je o mračnoj priči za odrasle, a ne za djecu tvoga uzrasta.
Prešućene priče
Nismo je krili od tebe zato što je to priča strave i užasa. Bajke braće Grimm su puno gore. Ne, razlog zbog kojeg se ta priča ne preporučuje djeci zapravo je to što se ona odnosi na jedan pojam koji dječji um teško može shvatiti - odnosi se na dug.”
Ideološki temelji
No, mnogi Varoufakisovi pogledi na ekonomske fenomene i probleme nikako se ne bi mogli nazvati edukativnima. Previše je sklon idealizirati prošlost, nevino doba naturalne obiteljske ekonomije, “vrijeme kada su životne vrijednosti trijumfirale nad razmjenskima”, kad nije bilo duga, zelenaša, kamate. Sklon je generalizirati marksističke bedastoće o djeci koja su u doba industrijske revolucije u Engleskoj “bila vezana lancima za parni stroj kako bi radila 20 sati na dan”. Kao profesor ekonomije morao bi i o bankarstvu znati i podučavati više od toga da su bankari “sjeme zla, profiteri koji ništa ne proizvode a bogate se”, dok je bankarski sustav “kao crna magija”, jedan “mračni razorni vrtlog” koji političari neprekidno spašavaju od propasti “uzimajući novac najsiromašnijima”.
No, nema sumnje da će Varoufakis među odraslima naći mnoge istomišljenike kad je riječ o bankama i bankarima. Nije, međutim, dobro da se takve predrasude i deformirani pogledi nude čitateljima u njihovoj formativnoj dobi, kad sami tek razvijaju vlastito kritičko mišljenje. A pitanje je i kako će profesor Varoufakis proći i kod svojih kolega ekonomista sa stavom da je ekonomija nadriznanost, “više astrologija nego astronomija”.