Kad je ljevičarski čileanski predsjednik Gabriel Borić 20. travnja u izravnom TV prijenosu najavio nacionalizaciju industrije litija - ključnog metala za izradu baterija za električne automobile - Reuters je to nazvao “šokantnim potezom”, ističući da je Čile drugi najveći proizvođač litija na svijetu, iza Australije. Borić je, pak, svoj potez obrazložio željom da oživi gospodarstvo zemlje i zaštiti njezin okoliš, piše Slobodna Dalmacija.
- Ovo je šansa za gospodarski rast (...). Ovo je najbolja prilika koju imamo za tranziciju prema održivom i razvijenom gospodarstvu.
Ne možemo sebi priuštiti da je propustimo - rekao je u svom obraćanju Borić, čiji su preci krajem 19. stoljeća u Čile došli s otoka Ugljana.
Čileanski predsjednik pojasnio je da želi zaštititi bioraznolikost te dijeliti dobrobiti rudarenja s autohtonim narodima i okolnim zajednicama. Da bi to postigao, njegova će vlada osnovati zasebnu tvrtku u državnom vlasništvu koja će preuzeti proizvodnju litija - potporu za njezino osnivanje Borić će zatražiti od čileanskog Kongresa u drugoj polovici godine - te će se ubuduće ugovori za rudarenje litija sklapati kao javno-privatno partnerstvo s državnom kontrolom.
Pritom će ta nova državna tvrtka koristiti iskustva čileanske državne kompanije Codelco, najvećeg svjetskog proizvođača bakra, kao i državne rudarske tvrtke Enami: te su dvije državne tvrtke dobile zadatak da osmisle kako će to javno-privatno partnerstvo funkcionirati.
Trenutno proizvodnju litija u Čileu kontroliraju američka kompanija Albemarle Corporation – koja je najveći svjetski proizvođač tog dragocjenog metala – i domaća tvrtka SQM. Obje tvrtke opskrbljuju Teslu, LG Energy Solution i druge proizvođače električnih vozila i baterija.
Prema Borićevim riječima, čileanska vlada neće prekinuti postojeće ugovore, ali se nada da će spomenute tvrtke biti otvorene za sudjelovanje države i prije nego oni isteknu. Ugovor SQM-a istječe 2030., a Albemarle 2043. godine. Uprava američke korporacije poručila je za Reuters da Borićeva objava neće imati “nikakav materijalni utjecaj na naše poslovanje”, dok su iz SQM-a objavili da “analiziraju strategiju koju je dostavila vlada”.
Nova pravila igre
Tu strategiju analiziraju i svjetski mediji, s obzirom na sve veću ulogu koju će u eri prelaska na obnovljivu energiju imati litij, koji se zbog svoje važnosti i analogije s naftom – kao pokretačem svjetske ekonomije - naziva “bijelim zlatom”.
”Ovim bi se potezom Čile, drugi najveći svjetski proizvođač litija, prebacio na model s državnim vlasništvom nad svim novim litijskim projektima, putem javne tvrtke koja bi bila partner s privatnim rudarskim tvrtkama”, sumira kanadski portal The Globe and Mail, navodeći da Čile nije usamljeni primjer “litijskog nacionalizma” u Latinskoj Americi.
Naime, i druge dvije zemlje na kontinentu koje posjeduju velike zalihe litija i s Čileom čine “litijski trokut”, Argentina i Bolivija, također imaju ljevičarske vlade koje žele veći udio javnog sektora u iskopavanju metala, kako bi prihodi od eksploatacije tih nacionalnih resursa pripadali zajednici – uključujući i autohtone narode koji žive na tom području - a ne privatnim korporacijama. Tako je Bolivija potpuno nacionalizirala svoju litijsku industriju, dok je i u Argentini odnedavno u posao s litijem ušla državna energetska tvrtka YPF.
”Napori za državnom kontrolom u Čileu odražavaju širi val litijskog nacionalizma diljem Latinske Amerike, domovine takozvanog ‘litijskog trokuta’, koji drži najveću svjetsku riznicu metala neophodnog za baterije električnih vozila”, zaključuje kanadski portal.
Reuters, pak, navodi da odluka čileanskog predsjednika predstavlja “novi izazov za proizvođače električnih vozila, koji se muče osigurati materijale za baterije jer sve više zemalja ide u smjeru zaštite svojih prirodnih resursa, a potražnja za litijem je sve veća”.
”Meksiko je svoje zalihe litija nacionalizirao lani, a Indonezija je 2020. zabranila izvoz nikla, također jednog od ključnih materijala za baterije za električna vozila”, ističe Reuters, te podsjeća da su meksički predsjednik Andres Manuel Lopez Obrador i predsjednik Bolivije Luis Arce nedavno “hvalili ideju regionalnog litijskog ‘OPEC-a’ za koordinaciju politike litija i dobrobiti za lokalna gospodarstva”.
Analitičari, pak, ističu kako se čini da Borićev prijedlog pokušava pronaći sredinu između konkurentskih interesa države i privatnog sektora.
- Nisam previše iznenađen, što ne znači da to nije vrlo važna promjena u modelu - ocjenjuje Mariano Machado, glavni analitičar za Ameriku u britanskoj kompaniji Verisk Maplecroft, koja se bavi analizom rizika i strateškim savjetovanjem.
Machado tumači da je Čile odabrao “srednji model”, u kojem “država ima određenu prednost, s obzirom da se radi o resursu koji se smatra strateškim”.
- To je drugačiji model od susjedne Bolivije, u kojoj država ima punu kontrolu nad sektorom, i Argentine, u kojoj država jednostavno daje koncesije tvrtkama za rad - kaže Machado.
Štoviše, pojedini analitičari drže da se u Čileu ne može ni govoriti o nacionalizaciji u punom smislu te riječi:
- Nazvati to ‘nacionalizacijom’ je prejako (...). To je kvazi-nacionalizacija, u smislu da su pravila igre sada pomaknuta u korist države - smatra Nicolás Saldías, viši analitičar tvrtke Economist Intelligence Unit za Latinsku Ameriku i Karibe.
Saldías čak tvrdi da Borićev prijedlog “zapravo privatnom sektoru pruža više mogućnosti od postojećeg okvira, jer (...) nudi više opcija za sudjelovanje u projektima nego što ih trenutno postoji”. Spomenuti stručnjak upozorava, međutim, da bi ekološka ograničenja u načinu proizvodnje litija i obaveza konzultacija s lokalnim zajednicama mogli dovesti do “povećanja troškova poslovanja” u Čileu.
Emily Hersh, izvršna direktorica američke tvrtke za istraživanje litija Luna Lithium, također smatra da ovaj potez čileanskog predsjednika ne predstavlja kršenje poslovnih praksi:
”To nije krađa koncesija, to je promjena pravila, a ne njihovo naglo kršenje”, rekla je Hersh, koja je komentirala i Borićev plan da se čileanska država aktivnije uključi ne samo u rudarenje litija, nego i u razvoj litijskih proizvoda s dodanom vrijednošću, poput samih litijskih baterija:
- To je u skladu sa smjerom u kojem svijet ide. Težnja ka većoj dodanoj vrijednosti tamo gdje se minerali proizvode i većem udjelu prihoda od rudarskih aktivnosti razumljivi su dugoročni trendovi - kaže američka direktorica.
Burze u panici
Kako bilo, burze su na ovu Borićevu inicijativu reagirale s refleksnim strahom: tržišna vrijednost obiju kompanija koje rudare čileanski litij odmah se smanjila: dionice SQM-a pale su za oko deset posto, a dionice tvrtke Albermarle za više od šest posto. Zabrinutost je izrazio i čileanski poslovni sektor:
- Bili smo prilično zbunjeni – komentirao je Borićevu objavu Ricardo Mewes, čelnik Konfederacije proizvodnje i trgovine, udruge koja predstavlja čileansku poslovnu zajednicu. Mewes je dodao kako su poslovni čelnici očekivali da će u industriji litija biti “velikog sudjelovanja privatnog sektora”, a sada će “država biti ta koja će kontrolirati” tu industriju.
Čileanski ministar financija Mario Marcel poručio je da poslovna zajednica nema razloga za strah. Rekao je kako vladin plan predviđa da privatne tvrtke doprinose kapitalom, tehnološkim znanjem i iskustvom, dok država osigurava “financiranje” te istovremeno čuva ekološke uvjete rudarenja i “odnos s autohtonim narodima” na rudarskim područjima.
No, unatoč ministrovim utješnim riječima, zabrinutost se prelila i na druge kontinente, pa je južnokorejska tvrtka SK On - veliki proizvođač litijskih baterija, koji ima dugoročni ugovor o nabavi litija s čileanskom tvrtkom SQM – poručio da će “pratiti razvoj situacije i odgovoriti s dugoročnim uvidom”.
- Kada ili ako proizvođači baterija obnove svoje ugovore s litijskim tvrtkama u Čileu, uvjeti ugovora vjerojatno će postati teži od onoga što su imali u prošlosti kada nije bilo uplitanja države – smatra analitičar Cho Hyun-ryul iz južnokorejske tvrtke Samsung Securities.
Pojedini analitičari drže da će ovaj potez čileanskog predsjednika vjerojatno potaknuti preusmjeravanje budućih ulaganja u litij u druge zemlje, čime bi se najviše mogla okoristiti Australija kao najveći svjetski proizvođač litija.
- Stabilnost politike vrlo je važna za svaki rudarski projekt... Jurisdikcije koje su pogodne za rudarstvo, poput Australije, bile bi pogodna mjesta u koja se ulažu sredstva – kaže u tom smislu Harsh Bardia, analitičar Nacionalne australske banke JBWere.
U međuvremenu, valja uočiti da je ovim socijalističkim potezom Gabriel Borić prizvao sjećanja na jednog drugog ljevičarskog predsjednika Čilea, Salvadora Allendea, koji je prije točno 50 godina ubijen u proameričkom vojnom udaru, i to nakon što je nacionalizirao industriju bakra koju su držale američke kompanije, baš kao što američka kompanija Albermarle sada drži dobar dio čileanske industrije litija.
Podsjetimo, Allende je 1970. izbornom pobjedom postao prvi legalno izabrani marksistički lider neke države na zapadnoj hemisferi, te je njegova vlada odmah započela opsežne socijalne programe kako bi popravila položaj siromašnih slojeva čileanskog društva. Kako bi financirao te programe, Allende je posegnuo za nacionalizacijom čileanskog bogatstva - od banaka do rudnika bakra - koncentriranog u rukama proameričke elite i multinacionalnih kompanija.
U tom smislu, mnogi drže da je Allendeovu sudbinu zapečatilo nacionaliziranje rudnika bakra, u vlasništvu velikih američkih korporacija Kennecot i Anaconda, koje su od Bijele kuće zatražile intervenciju.
Washington se nije oglušio na apele svog krupnog kapitala: uskoro su Čile potresali štrajkovi, protestni mitinzi, diverzije i sabotaže protiv Allendeove vlade, što je dobrim dijelom bilo financirano iz SAD-a: kasnije se otkrilo da je CIA u tom razdoblju uložila osam milijuna dolara za svrgavanje Allendea, a 2001. je tadašnji državni tajnik SAD-a Colin Powell, upitan za angažman CIA-e u Allendeovom rušenju, priznao da “to nije dio američke povijesti na koji možemo biti ponosni”.
Nakon što na izborima u ožujku 1973. desnica nije uspjela srušiti Allendea – koji je imao snažnu podršku čileanskih radnika i ruralnih slojeva – CIA je izvukla posljednji adut: 11. rujna 1973. desničarska vojna hunta na čelu s generalom Augustom Pinochetom bombardirala je predsjedničku palaču La Monedu, ubila Allendea i pučem preuzela vlast. Isti dan pomorski vojni ataše SAD-a u Čileu Patrick Ryan šalje depešu Pentagonu: “Naš Dan D uspio je skoro savršeno.”
‘Crvena faza‘ Latinske Amerike
I ostatak priče je poznat: Pinochet je odmah poništio Allendeovu nacionalizaciju, pobio tisuće komunista i ostao na vlasti sve do 1990. godine. Da bi “vratio dug” američkim saveznicima koji su mu pomogli da svrgne Allendea i dođe na vlast, početkom 80-ih dopustio je Washingtonu da Čile postane prva zemlja na svijetu u kojoj će se eksperimentalno instalirati novi društveno-ekonomski model razrađen na Sveučilištu u Chicagu, temeljen na totalnoj privatizaciji svega postojećeg – uključujući i socijalne usluge – i poznat po imenu “neoliberalni kapitalizam”.
Idućih desetljeća Čile je zahvaljujući tom modelu postao dvostruki šampion Latinske Amerike: i po rastu BDP-a po glavi stanovnika, ali i po socijalnoj nejednakosti u društvu. Stoga su 2019. širom zemlje izbili masovni prosvjedi na kojima se tražilo ukidanje Pinochetova neoliberalnog Ustava, što je u listopadu 2020. konačno i ostvareno na referendumu: čak 80 posto građana Čilea glasalo je za rušenje tog Ustava i tog ekonomskog modela.
Upravo na krilima tog antikapitalističkog sentimenta ljevičar Gabriel Borić je 2021. pobijedio na izborima i obećao “promjenu smjera”, što sada i provodi ovom najavom o nacionalizaciji industrije litija.
Nadu da Borić ipak neće proći kao Allende podgrijava značajna kontekstualna razlika: tadašnjom Latinskom Amerikom mahom su – s iznimkom Castrove Kube - vladale desne vlade i vojne hunte, pa Allende nije mogao računati na podršku susjeda. A danas je situacija posve oprečna: svih sedam najmnogoljudnijih zemalja Latinske Amerike sada ima ljevičarsku vlast: Brazil, Meksiko, Kolumbija, Argentina, Peru, Venezuela i Čile.
Te zemlje obuhvaćaju preko 90 posto stanovništva Latinske Amerike, a to je ujedno i sedam zemalja s najvećim BDP-om na kontinentu, pa ih se naziva “latinskoameričkim G7”. Uz stare ljevičarske bastione – Kubu, Nikaragvu i Boliviju – može se reći da Latinska Amerika danas proživljava svoju “crvenu fazu”, koja Gabriela Borića može zaštititi od sudbine Salvadora Allendea. Iako, naravno, CIA-u nikad ne treba podcjenjivati.