Zlatna zora (Hrisí Avgí), grčka stranka koju vodi Nikólaos Mihaloliákos, u srijedu je sudski osuđena na kraju procesa dugoga pet i pô godina. Razlog: to je kriminalna organizacija koja je terorizirala strance, imigrante, političke protivnike, osobe koje su njezini pripadnici smatrali neprijateljima jedne cjelovite, nacionalne, etnički i vjerski čiste Grčke. Mihaloliákos se na početku procesa čudom čudio zašto njegovu partiju nazivaju neonacističkom, kad mrzi Nijemce nekada i sada (pa je na javnim skupovima Angelu Merkel prikazivala s Hitlerovim brčićima). On u svome nacionalfašizmu nije vidio ništa nacističko. Nije razumio kako u crnom meandru na crvenom polju drugi vide stiliziranu repliku kukavnoga kukastoga križa. Nije shvaćao zašto se nacističkim smatra dizanje desne ruke na pozdrav i intoniranje službene nacističke himne (Horst-Wessel-Lied) na stranačkim skupovima.
Sada njemu i drugim prvacima Zlatne zore koji su u srijedu proglašeni krivima (još četrnaestorici od ukupno 17 optuženih) prijeti zatvorska kazna duga do 10 godina. Osude uključuju ubojstvo i pokušaj ubojstva, ilegalno posjedovanje oružja, homofobiju, brutalno nasilje spram protivnika itd. Presudan događaj, koji je i sud - a ne samo centrističku i ljevičarsku javnost - uvjerio da je Zlatna zora i teroristička i kriminalna organizacija, bilo je opet jedno političko ubojstvo. Ubodi nožem Kad je u Solunu na mitingu u svibnju 1963 ubijen Grígoris Lambrákis, parlamentarni zastupnik Ujedinjene demokratske ljevice, nekadašnji partizan, na svjetskom glasu kao pacifist, protivnik tadašnje desničarske vlade Konstantínosa Karamanlísa, grčko javno mnijenje reagiralo je prilično žestoko (o tom događaju napisan je roman i snimljen film, oba pod naslovom: Z). S pravom se bojalo povratka oružanih sukoba i politički motiviranog ubijanja, iz kojega je Grčka dugo i mučno izlazila nakon drugoga svjetskoga, pa onda građanskog rata do 1949.
Na izborima ujesen te godine pobijedila je Demokratska unija centra, čiji je vođa Giórgios Papandréou formirao vladu zajedno s Demokratskom ljevicom. Novi kralj Konstantínos II sukobljavao se s tom vladom, pa je podržao vojni "pukovnički" državni udar u travnju 1967, što ga je naknadno stajalo prijestolja, a Grčku muka, uključujući i krvavo gušenje prosvjeda na atenskome Politehnikumu 1973. Nije dakle čudno što se grčka javnost snažno uznemirila kad je u rujnu 2013 nožem izboden 34-godišnji Pávlos Fýssas, poznat pod raperskim imenom Killah P ("ubojica prošlosti"), a za njegovo ubojstvo okrivljen Giórgios Roupakías, pripadnik Zlatne zore, koga je optužio Fýssas na samrti. Utvrđeno je da je Roupakías u doba ubojstva bio višeput na telefonskoj vezi s Mihaloliákosom. Pritvoreni su Mihaloliákos, njegov nacionalni glasonoša Ilías Kasidiáris (koji je u Parlamentu osudio ubojstvo, tvrdeći da Zlatna zora nije umiješana), potpredsjednik stranke Hrístos Páppas, zastupnici Ilías Panagiotáros, Giánnis Lágos i Níkos Míhos, te tajnik atenske sekcije u Nikiji Níkos Patélis, a s njima i dvojica policijskih povjerenika, od kojih jedan nadležan sa središnju atensku četvrt Sv. Pantelejmona.
Kombinacija desničarskih političara, kvartovskih razbijača i nasilnih policajaca signalizirala je da se malo što promijenilo od scenarija filma Z. Za osvetu su u studenome 2013 u motorističkom atentatu ubijeni aktivisti Zlatne zore Manólis Kapellónis i Giórgos Foundoúlis, dok je teško ranjen Alexándros Geróntas. Sljedećih dana su talijanski desničari po zidovima isticali njihova imena. Grčka je odlučila reagirati demokratski: odlukom sudbene vlasti. A to je trajalo. Od proljeća 2015 do jeseni 2020 - najdulje političko suđenje u Grčkoj, izvješćuje u Jutarnjem listu Željko Trkanjec, osobit poznavatelj Grčke i njezine političke pozornice. On podsjeća da je Zlatna zora osnovana 1985, te da je svoj politički vrhunac dostigla 2012, u doba teške ekonomske krize u Grčkoj. Te je godine dobila 12 posto glasova na izborima i postala treća stranka po brojnosti zastupnika u Parlamentu. Stanje u grčkom društvu tada je bilo veoma teško. Iz te krize Grčka se iskobeljala tek 2018.
Do te je godine ljevičarski premijer Aléxis Tsípras proveo što je obećao. I što mu je malo tko vjerovao. Pa je grčki narod na izborima ponovo mogao izabrati desničarsku Novu demokraciju, koja ga je rasipnim trošenjem što na faraonske programe, a još više na krpanje dubokih jama iskopanih korupcijom i utajom poreza, dovela na rub ekonomske propasti. Za razliku od Grčke, Grci stoje nešto gore. "Podcijenili smo negativan učinak", tek je 2018 priznao Međunarodni monetarni fond. Nezaposlenost je spuznula sa 27,9 na 21,7 posto, što je samo manje strašno, osobito zna li se da je 2010, u momentu kada je kriza na vrata ne pokucala nego ih razvalila, nezaposlenost iznosila 12,7 posto. Mirovine su u prosjeku smanjene za 14 posto. U zoni "apsolutnog siromaštva" (po grčkim standardima, ne po hrvatskima) bilo je 11,6 posto stanovnika 2012, a 2018 čak 22,4 posto Više na kamatu no glavnicu Bi li im bilo gore da nije bilo spašavanja?
Mišljenja se dramatično razlikuju, tim više što je spašavanje bilo uistinu skupo. Zapalo je ukupno - precizno su zbrojili u Bruxellesu - 326 milijardi eura. Zna li se da je grčki dug - kad je pukla palača laži prethodnih vlada koje su doslovce krivotvorile zaključne račune (!) - procijenjen u travnju 2010 na 350 milijardi eura, netko naivan bi povjerovao da je Grčkoj 2018 ostalo još 24 milijarde duga, takoreći bagatela. Taman posla: kao i u bankama, ode više na kamate negoli na glavnicu. Od odobrenih 326 milijardi lavlji dio je samo virtualno prošao kroz grčke bilance i smjesta bivao utočen u ralje banaka koje su Grčku kreditirale, ne mareći provjeriti koliko je zaista solventna. Tadašnja ravnateljica Međunarodnoga monetarnog fonda Christine Lagarde i njemačka kancelarica Angela Merkel bile su 2009 suglasne da se uzme u obzir izlazak Grčke iz zone eura, tzv. Grexit, što bi Grčkoj omogućilo devalvaciju i, eventualno, stečaj državne blagajne. Ispriječili su se tadašnji predsjednik Evropske središnje banke Jean-Claude Trichet i njemački ministar financija Wolfgang Schäuble, bojeći se reperkusija po njemačke, francuske i nizozemske banke, pune grčkih državnih obveznica koje bi postale bezvrednije od papira na kojemu su tiskane.
Njemačka i Francuska su oštro odbacile zahtjev Međunarodnoga monetarnog fonda da se sreže grčki dug (tzv. "haircut", šišanje), da ne bi onda iz svog budžeta spašavale svoje banke (koje su moralno hazardirale na činjenici da je valuta zajednička, premda je dužnik insolventan). Spašavanje banaka Megaoperacija spašavanja Grčke je zapravo bila operacija spašavanja ponajprije njemačkih, pa francuskih, nizozemskih i, u bitno manjoj mjeri, trećih banaka, koje su bezočno igrale na kartu pretpostavke da njihove vlade neće pustiti da Grčka bankrotira (kako je, njima uz dlaku, htio prvi Tsíprasov ministar ekonomije Iánnis Varoufákis), jer bi se onda glavnina ceha za bezobraznu spekulaciju survala na kreditore, onespokojivši birače u Njemačkoj, Francuskoj itd.
Rješenje je bilo da Evropska središnja banka od komercijalnih banaka otkupi grčke obveznice i tako privatni dug bankarskih baraba pretvori u zajednički dug evropskih nacija. Pritom su odlučili i dati po njonji Grčkoj - ne tamošnjim barabama koji su lagali i varali, nego pučanstvu krivome utoliko što ih je biralo. Dvije godine kasnije, 2012, stavovi su stubokom obrnuti. Grčki dug više nije bio u rukama privatnih kreditora, nego je navaljen na grčke male štediše (veliki su pravodobno svoj kapital dali petama vjetru) i umirovljenike, dakle one koji su ovisili o grčkim fondovima.
Tada jest uslijedio "haircut" od 200 milijardi, ali na njihovu štetu. Operacija spašavanja je istodobno bila i operacija nametanja ozbiljnih, katkada i drastičnih reformi. Zlatna zora je tada politički profitirala ne na svojoj paranacističkoj scenografiji i koreografiji, nego na radikalnome evroskepticizmu i antiglobalizmu.
Ali taj uspjeh nije bio trajan - a odgovornost za zločine je opstala. Znači li to kraj grčke ekstremne desnice? Naravno da ne. Prvo, njezin fiziološki bazen u evropskim državama iznosi 5-15 posto (raste ili u krizi, ili kad se ta desnica pomiče prema centru). Koja god da je zabranjena, uskrsnula bi pod novim imenom. Kad su talijanski neofašisti prihvatili uklapanje u širu platformu Nacionalne alijanse njihov tadašnji prvak Gianfranco Fini avancirao je do predsjednika Zastupničkog doma. U Turskoj je Adnana Menderesa vojska objesila poslije niza lopovluka i nasilja, stranka mu je još triput zabranjivana i mijenjala ime, pa je sada na vlasti s predsjednikom Erdoğanom. Tradicija grčke krvoločne ekstremne desnice nije iskorijenjena - ali je dobila težak udarac.