Pogledajte, za svaki slučaj, u onaj svežnjić eura koji čuvate u stanu za crne dane, povirite je li među novčanicama i barem jedna od 300 eura. Ako ste je našli, dvije činjenice su sigurne: prvo, ta je novčanica bezvrijedna. Drugo, proizvedena je u Napulju. Naravno, zapitat će se upućeniji, pa gdje su budale kojima se može podvaliti novčanica koja ne postoji? Negdje daleko od Evrope, u zemlji gdje se euro vidi s mijene na uštap? Jok, plasirana je u zemlji Wolfganga Schäublea i Angele Merkel, u Njemačkoj, nekim pedantnim Nijemcima, koji vjeruju u banku više no u Boga.
Kad je priča, ovih dana, izbila na vidjelo – naravno da su i u Italiji i u Njemačkoj izronili na površinu nacionalistički stereotipi: u Italiji se cerekaju kako su njihovi spretni a Švabe nasjeli, u Njemačkoj pak kako su oni pošteni a Digići lupeži.
Dopre li priča do Karduma, taj će čupati kose: ona je djelotvoran i učinkovit (u prijevodu: efikasan i efektan) dokaz kako Evropska unija nudi odličan okvir za rasplamsaj privatne inicijative kroz spoj invencije i međunarodne suradnje. Upravo ono što antiglobalistički proroci ne bi ni na mukama priznali.
Evropskim policijama trebale su dvije godine istrage (u kojima su, usput da spomenemo, zaplijenile krivotvorenih novčanica za više od milijun eura), pa da raspletu niti, prikupe dokaze, i omoguće napuljskom tužiocu Giovanniju Colangelu da izda uhidbene naloge a talijanskim karabinijerima da pohvataju 56 članova bande (29 ih je u zatvoru, 10 u kućnom pritvoru, ostali imaju zabranu ostati u svojoj općini i obavezu svakodnevno svratiti u policiju i ostaviti potpis da su gdje jesu).
Pitanje je, zapravo, može li se govoriti o bandi, jer posrijedi je (bio?) pravi holding, pa su ga evropolicajci tako i nazvali: Napoli Group. Glavni biznis se sastojao u tiskanju novčanica od 50 i 20 eura (dovoljno malih da su prilično u opticaju, dovoljno velikih da osiguraju marginu zarade i pusherima i dealerima), pa su zato imali dvije ilegalne tiskare: jednu u Arzanu kod Napulja, drugu u Gallicanu kod Rima (poznati sustav „nultog kilometra“: najbolja je zarada ako se roba na tržnicu dovozi iz okolice, a Napulj i Rim, sa svojim turistima, izvrsni su punktovi za plasiranje krivotvorenih novčanica).
Tiskali su i krivotvorene taksene marke (to jest: biljege, za one koji to smatraju metom), a i krivotvorene srećke instant lutrije (sretan kupac je mogao grepsti i sto njih za redom, svejedno nije bilo šanse da izgrebe dobitnu kombinaciju – ali ni s državnom lutrijom najčešće nije drukčije, kupcu je važan adrenalin, a lutriji porez na budale). Ukratko: napuljski poduzetnici bili su i te kako svjesni da je diversifikacija, širenje asortimana, ključ poduzetničkog uspjeha. I da je uspjeh veći ako se ne plaća porez.
Napoli Group je imala i svoju privatnu specijalističku školu: za umjerenu naknadu davali su lekcije krivotvorenja pripadnicima organiziranog kriminala u bratskim zemljama Evropske unije. Postigli su znatne uspjehe u međunarodnoj suradnji, granajući djelatnost na primjer po Alžiru, Tunisu i Senegalu. Ipak, glavna područja distribucije, izravno ili, još češće, kroz joint venture s domaćim kriminalom, bila su: Francuska, Španjolska, Njemačka, Rumunjska i Bugarska u Uniji, te Albanija. O perspektivama Slovenije i Hrvatske možda najviše govori posljednji podatak: Albanija je perspektivnije tržište, s većim protokom novca. Toliko vide i u napuljskom podzemlju, što ćemo.
Procjenjuju talijanski karabinijeri da je Napoli Group proizvodila sama oko 90 posto svih krivotvorenih eura. Na talijanskoj televiziji bilo je onih koji su to pohvalili kao još jedan dokaz tradicionalne kvalitete talijanskih zanatskih manufaktura, od humanizma i renesanse do postmoderne. A bilo je i onih koji su se pitali: a gdje se proizvodi ostalih 10 posto? U Caserti?
A novčanica od 300 eura? Bio je to pokus – uostalom uspio – a navodno je akcija imala biti protegnuta na skandinavske zemlje, među poštene protestante, ne baš sposobne shvatiti mediteranski duh opjevan još u liku Odiseja. Prilagođenoga našem dobu: umjesto lažnog konja partenopejski uliksi ubacuju lažni novac. Njih teško da bi orisao Homer. Možda čak ni nobelovac André Gide, koji je svojim Krivotvoriteljima barem dodao homoerotske motive, dok u Napulju ne postoji čak ni erotski poriv ka novcu, kojim treperi jedan Zagreb, nego samo ono što se ovdje zove umijećem snalaženja: arte d'arrangiarsi.