Ruski čelnik Vladimir Putin ovih dana ima puno razloga za brigu - tako na početku svoje analize za Foreign Policy navodi Christian Caryl, kolumnist magazina i bivši šef moskovskog ureda za Newsweek i U.S. News & World Report.
Ono što je prvotno planirao kao brzu operaciju promjene režima u Ukrajini, kako navodi, sada traje dulje nego što je trajala borba Sovjetskog Saveza protiv nacističke Njemačke, a Kijev sve više prenosi rat na rusko tlo. Također, rusko gospodarstvo, ističe, pokazuje ozbiljne znakove opterećenja, a čak je i Kina, Putinov najvažniji saveznik i pokrovitelj, jasno pokazala da nije spremna Moskvi pružati neograničenu potporu.
No, u pozadini se, kako upozorava autor, razvija još jedan problem, a koji bi mogao izazvati ozbiljnu nestabilnost upravo u trenutku kada si Putin to najmanje može priuštiti. Kremlj se, naime, suočava s potencijalno eksplozivnom krizom nasljeđivanja vlasti u Čečeniji, republici na Sjevernom Kavkazu koja ima dugu povijest kolijevke nemira nesrazmjernih svojoj maloj veličini.
Kako navodi Caryl, tamošnji svemoćni čečenski vođa, 49-godišnji Ramzan Kadirov, boluje od teške, vjerojatno terminalne bolesti koja bi ga u svakom trenutku mogla ukloniti s političke scene - o čemu su, podsjetimo ovdje, više puta izvještavali i nagađali brojni mediji - a Kadirovljev preferirani nasljednik, njegov 18-godišnji sin Adam Kadirov, još je premlad da bi preuzeo vlast, navodi autor.
Putin bi mogao pokušati zadržati obitelj Kadirov na vlasti tako da Adamu omogući formalnu kontrolu pod vodstvom pouzdanog saveznika ili čak regenta iz Moskve, no takvo bi se rješenje, ističe, moglo pokazati mnogo težim nego što izgleda.
Naime, brutalna vladavina Ramzana Kadirova tijekom posljednjih 22 godine - zbog koje ga neki nazivaju "Kim Jong-ilom Kavkaza" - ostavila je za sobom bezbroj neprijateljstava u tamošnjoj kulturi klanova s duboko ukorijenjenom tradicijom krvne osvete. Također, mnoge je svoje suparnike natjerao u egzil, gdje oni strpljivo čekaju priliku za osvetu.
U posljednje četiri godine situaciju dodatno komplicira rat u Ukrajini, gdje čečenskih boraca ima na obje strane. Ukrajinci, koji su 2022. godine službeno priznali čečensku neovisnost od Rusije, čine sve što mogu kako bi ohrabrili protivnike Kadirova, svjesni da bi novi rat u toj ruskoj republici ozbiljno iscrpio kremaljske resurse u trenutku kada se ruski vladar već suočava s opasnom novom fazom rata protiv Ukrajine.
K tome, Ukrajinci pamte nešto što su mnogi na Zapadu zaboravili - Putin je, kako podsjeća autor, došao na vlast zahvaljujući reputaciji nemilosrdnog gušitelja čečenskih pobuna krajem 90-ih. Taj bivši agent KGB-a povećao je popularnost među ruskim biračima obećavajući da će bez milosti progoniti čečenske separatiste. "Ako ih uhvatimo na zahodu, oprostite na izrazu, likvidirat ćemo ih i na zahodskoj školjci", rekao je Putin jednom prilikom.
No, u stvarnosti je taj tvrdi pristup kombinirao s pragmatičnim približavanjem jednom od vođa pokreta otpora – Ahmadu Kadirovu, koji je šest godina bio najviši muslimanski vjerski dužnosnik republike. Kadirov se tijekom Prvog čečenskog ustanka od 1991. do 1994. borio na strani pobunjenika, kada su čečenski nacionalisti iskoristili slabost središnje vlasti pod tadašnjim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom. Čečenski pobunjenici uspjeli su zaustaviti rusku vojsku u brutalnom sukobu i proglasili de facto neovisnost koja je trajala do 1999. godine, kada je izbio Drugi čečenski rat.
Tadašnji premijer Putin zauzeo je tvrd stav prema pobunjenicima na terenu. Neselektivne ruske taktike, u kojima je ubijeno mnoštvo civila, bile su svojevrsna najava brutalnosti kasnije viđene u ratu protiv Ukrajine. Istodobno je Putin pružio ruku Kadirovu, koji se počeo protiviti radikalnim džihadistima koji su sve više dominirali pokretom za neovisnost. Postupno su njih dvojica postigli dogovor - ako Kadirov i njemu odani klanovi uguše pobunu i priznaju suverenitet Kremlja, Putin će novom vladaru republike dopustiti da upravlja njome po svojoj volji, uz autonomiju kakvu nema nijedna druga ruska regija.
A kada je Ahmat Kadirov ubijen u bombaškom napadu 2004. godine, vlast je prešla na njegova sina Ramzana, koji ju od tada čvrsto drži u svojim rukama. Ramzan Kadirov uspio je pacificirati svoje notorno podijeljeno "kraljevstvo" neumoljivom brutalnošću. Organizacije za ljudska prava optužuju ga za mučenja, ubojstva i otmice kritičara - uključujući novinare - kao i za kolektivno kažnjavanje obitelji svojih protivnika, a Sjedinjene Američke Države, Europska unija i Ujedinjena Kraljevina uvele su mu sankcije zbog zlostavljanja i ubojstava LGBTQ+ osoba, podsjeća autor.
Posebno je upečatljivo što je Kadirov uspostavio ultrakonzervativni režim temeljen na šerijatskom pravu, uključujući i promicanje poligamije, koja je zabranjena u ostatku Ruske Federacije. Putin se mogao osjetiti uvrijeđenim zbog takvog otvorenog kršenja vlastite pažljivo njegovane slike kršćanskog tradicionalista, no umjesto toga je čečenskog diktatora obasuo priznanjima i novcem. Kremlj republici godišnje doznačuje 3,8 milijardi dolara, što čini oko 92 posto njezina ukupnog proračuna.
To zapravo predstavlja golemi fond kojim Kadirov raspolaže prema vlastitom nahođenju i volji. Osim što njime financira svoj raskošni životni stil, tim je novcem izgradio vlastite sigurnosne snage koje broje oko 33.000 ljudi i odane su isključivo njemu. Upravo one bi mogle postati ključan čimbenik u bilo kojoj tranziciji nakon njegova odlaska, piše kolumnist Foreign Policyja.
Mnoge od njih poslao je kao potporu ruskim ratnim naporima u Ukrajini, iako se prema većini procjena pokazalo da su uspješniji u objavljivanju videozapisa o sebi nego u stvarnom sudjelovanju u borbama. Najnoviji statistički podaci pokazuju da Čečenija ima najnižu stopu ratnih gubitaka među svim regijama Ruske Federacije, što, prema profesoru Michaelu P. Dennisu sa Sveučilišta u Teksasu, pokazuje koliko je Putin spreman popuštati svom štićeniku.
Dennis posebno ukazuje na to da se Putin suzdržao od kritiziranja čak i najkontroverznijih Kadirovljevih poteza, poput prošlogodišnjeg imenovanja sina Adama na mjesto predsjednika Vijeća sigurnosti Čečenije. Također, nije započeo s traženjem mogućih nasljednika za Kadirovljevu funkciju. To oboje, kako se navodi, predstavlja značajan nedostatak akcije i nedjelovanja - ruski vođa bez problema javno kritizira ili smjenjuje druge regionalne čelnike kada smatra da je to potrebno, ali očito smatra da se pitanje Kadirova mora rješavati vrlo oprezno.
No, i sam je Ramzan Kadirov, navodi autor, očito zabrinut zbog onoga što slijedi nakon njega. Njegova nastojanja da vlastitu djecu postavi na visoke položaje unatoč njihovoj očitoj nepripremljenosti sugeriraju da žuri učvrstiti moć za svoje nasljednike dok još može. Posljednjih godina sustavno je nastojao udati i oženiti svoju djecu pripadnicima drugih vodećih klanova, što je također potez usmjeren na zaštitu njegova političkog nasljeđa - a da se ne govori, napominje Caryl, o njihovoj osobnoj sigurnosti, budući da čečenski sukobi, kako navodi, znaju vrlo brzo postati nasilni.
Ipak, Kadirov nije stao na tome - tijekom godina izgradio je bliske odnose s brojnim moćnicima iz islamskog svijeta, a najpoznatiji među njima je Mohamed bin Zayed Al Nahyan, predsjednik Ujedinjenih Arapskih Emirata. Pokazalo se da ta diplomatska ofenziva nije služila samo jačanju njegova ugleda kao muslimana u islamskom svijetu, već je Kadirov također sklonio velike količine novca u UAE i poticao članove svojega klana na velika ulaganja u tamošnje tržište nekretnina.
Jedan od njegovih nećaka već je podnio zahtjev za državljanstvo UAE-a, a čini se da će ga i drugi slijediti. Ako bi Kremlj svrgnuo Kadirova s vlasti, on već ima spremno sigurno utočište, a ako umre prije nego što osigura nasljeđivanje vlasti, njegova će obitelj znati kamo otići.
Teško je, smatra autor, zamisliti da itko u Kremlju gaji iluzije da se tranzicija nakon Kadirova može provesti glatko. Treba se, ističe, prisjetiti da je i samom Ramzanu Kadirovu, nakon dugogodišnje neupitne vladavine svojega oca, trebalo najmanje pet godina da slomi svoje protivnike nakon dolaska na vlast - iako mu je otac temeljito pripremio teren.
Godine 2008., četiri godine nakon što je Ramzan Kadirov preuzeo vlast, njegove su se snage sukobile u oružanom okršaju s gerilcima odanim ratnom zapovjedniku Sulimu Jamadajevu, jednom od zakletih neprijatelja obitelji Kadirov. U sukobu je poginulo 18 ljudi, a godinu dana kasnije Jamadajev je ubijen u garaži jednog trgovačkog centra u Dubaiju.
Kremlj tu povijest vrlo dobro poznaje, a tamošnji stručnjaci za Kavkaz nedvojbeno već intenzivno rade na planovima za razdoblje nakon Kadirova - stoga je za sada, zaključuje Caryl, jedno sasvim sigurno, a to je da potencijal za ozbiljnu nestabilnost u Putinovoj Rusiji raste iz dana u dan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....