Prihvativši zahtjev protivničkih stranaka da se, umjesto njegova mrtvorođenog “Italicuma”, uvede njemački poluproporcionalni izborni sustav, bivši talijanski premijer Matteo Renzi nije uklonio, nego zaobišao još jednu, zapravo banalnu prepreku svome eventualnom povratku na vlast.
Renzi je ustavnom reformom pokušao Senat, sada dom s identičnim ovlastima koje ima i “donji” Zastupnički dom, pretvoriti u delegatski dom oblasti i metropolitanskih gradova, a izmijenjenim izbornim sustavom omogućiti da stranka koja dosegne 40 posto glasova za “nagradu” dobije stabilnu većinu u Zastupničkom domu.
Bezopasni Gentiloni
On je tu reformu buldožerski progurao kroz Parlament, koji je priveo kraju i kompliciranu proceduru izmjene Ustava (za koju oba doma moraju po dva puta izglasati istovjetan tekst, u razmaku ne manjemu od šest mjeseci). Ipak nije uspio za reformu osigurati dvotrećinsku većinu, bez koje izmjene Ustava idu na dodatnu verifikaciju referendumom. Renzi, majstor južnoevropske omiljene metode iluzija i ucjena, precijenio je stopu svoje omiljenosti. Obećao je da će, u slučaju poraza na referendumu, odstupiti i napustiti politiku. I tako je referendum o izmjeni parlamentarnog ustroja pretvorio u referendum o sebi, izgubivši ga sa zvučnih 40:60, dakle nipošto za dlaku.
Vladu je u prosincu morao prepustiti vjernom i po sebe bezopasnom a diplomatski spretnome Paulu Gentiloniju. Trebao mu je kongres njegove Demokratske stranke da bi imao legitimaciju za nov kurs, pošto se prethodni nasukao poput Coste Concordije, a jedini način za sazivanje kongresa prije statutarnog roka bila je ostavka na dužnost političkog tajnika stranke.
Renzi je tako izgubio i premijerstvo i sekretarstvo, te je morao krenuti ispočetka, prvo po stranku. Nesklon taktiziranju i kompromisima, vičan okršajima va banque, pregazio je unutrašnju oporbu: nekadašnje postkomuniste, predvođene bivšim sekretarima Massimom D’Alemom i Pierom Luigijem Bersanijem, natjerao je da istupe iz stranke koju su osnivali, a ostale je svladao rezultatom 80:13:7. Nisu prihvatili ni mjesta u Tajništvu, eda bi ga mogli lakše nagrizati, ali se pokazalo da je u destrukciji Renzi kudikamo vještiji.
Na vlast bi se mogao vratiti i odmah, maknuvši Gentilonija kao što je, postavši tajnikom, s dužnosti premijera brutalno odstranio Enrica Lettu - ali izbori su ionako najkasnije za deset mjeseci.
Ostale stranke, a prije svih anomalni PoKret 5 zvjezdica (M5S) te sve fašističkija Sjeverna liga (LN) koja se pod Matteom Salvinijem odrekla iluzije o “Padaniji”, insistiraju da se izbori održe čim prije. Predsjednik Republike Sergio Mattarella insistira, s pravom, da se na izbore ne ide dok se ne ujednače izborni sustavi za Senat i Zastupnički dom. Renzijev izborni zakon, koji je on pompozno nazvao “Italicumom”, Ustavni je sud okljaštrio i operušao, svevši ga na puki proporcionalni. Senatu, uskrslome na referendumu, ostao je prethodni sustav koji je sâm njegov tvorac legist Roberto Calderoli umjesno i iskreno nazvao “svinjarijom”.
Renzi je predložio povratak na majoritarni “Mattarellum”, sustav nazvan po svome tadašnjem tvorcu i sadašnjem predsjedniku Republike, na snazi od 1994 do 2006, ali je bilo dovoljno da se on za nešto uhvati pa da svi ostali to puste kao kužno, tolika je njegova snaga rascjepa, nadmašujući čak i Silvija Berlusconija u tome.
Renzi u škripcu
Tako se Renzi našao u škripcu. Kad su M5S, Sjeverna liga, te Forza Italia redimenzioniranoga ali zapravo neuništivoga Silvija Berlusconija optirali za njemački izborni sustav, Renzi je izračunao da mu je pametnije pristati.
U njemačkom sustavu svaki glasač glasa dvaput: prvi put za izravnog zastupnika svoje izborne jedinice (prolazi onaj koji ima većinu glasova, makar relativnu, ne kači ga hoće li njegova stranka preći izborni prag), drugi put za jednu od nacionalnih izbornih (stranačkih) lista, s kojih u dom ulazi onoliko postotaka zastupnika koliko je ta lista dobila postotaka na cijelome nacionalnom teritoriju, pod uvjetom da je ili prešla izborni prag od 5 posto, ili osvojila barem tri izravna zastupnika po izbornim jedinicama.
Taj dogovor omogućuje da zborni zakon bude izglasan u Zastupničkom domu do 7 lipnja, a do kraja mjeseca u Senatu, gdje će mu se ogorčeno suprotstaviti manje stranke, poput formacija Renzijevih postkomunističkih disidenata odnosno nekadašnjega Berlusconijeva disidenta Angelina Alfana, sadašnjeg ministra vanjskih poslova.
Kad će ti izbori?
Tim strančicama bi njemački izborni sustav mogao zadati smrtni udarac: ne bi više mogle biti jezičac na vagi i ucjenjivati “velike”.
Alfano je najavio da više neće biti nikakve suradnje između njegove formacije i Demokratske stranke, ali da neće uskratiti podršku Gentilonijevoj vladi. Pakosni Renzi mu je dobacio da je već bio ministar svega i svačega, pa ne može druge kriviti ako ni s time ne može osvojiti 5 posto.
Budući da je usvajanje istovrsnoga izbornog sustava posljednji uvjet koji je predsjednik Mattarella postavio za raspuštanje Parlamenta prije roka u proljeće 2018, te da od raspuštanja parlamentarnih domova do izborâ mora proći 50-70 dana, pitanje je, zapravo samo: kad će ti izbori napokon biti?
Onima koji tvrde da ne mogu biti dok se birači kupaju za ferragosto, a ni ujesen, jer da je onda nemoguće sastaviti proračun za sljedeću godinu, Renzi odgovara: “Teorijski je moguće glasati u rujnu ili listopadu, pa Njemačka glasa u rujnu, a Austrija u listopadu. Može se glasati u listopadu, ne riskira se provizorni proračun zbog toga, ali se može glasati i na proljeće.”
Renzi i dalje smatra da je bolji bio njegov izborni sustav (nikada iskušan) jer bi osigurao većinu.
Ali u Italiji ni premoćna većina ne znači bogzna što. Imao ju je Berlusconi 2008, pa mu se svejedno tako neumitno tanjila i razjedala da je on morao odstupiti, a Mario Monti nastupiti unutar iste koalicije.
- Očito je da većine može ne biti, kao u Njemačkoj. Nadam se da će dati povjerenje Demokratskoj stranci, a ako tako ne bude, trebat će vidjeti brojeve u Parlamentu - veli Renzi i indirektno odgovara kako postkomunistima tako i Grillovim pristašama u M5S, koji ga optužuju za dosluh s Berlusconijem: “Nije nipošto rečeno da će koaliciju sklapati Demokratska stranka i Forza Italia, možda će se sporazumjeti Berlusconi, Grillo i Salvini”.
A taj sporazum, vjerojatniji, učinio bi od Italije populističku nagaznu minu u zoni eura.