Nedavno su mediji po cijelom svijetu izvijestili o šokantnom otkriću, da je u Kanadi pronađeno više od tisuću neoznačenih grobova djece "Prvog naroda", u blizini mjesnih školskih internata. Takvih je internata bilo i po Sjedinjenim Državama, gdje su djeca autohtonih Amerikanaca također školovana po dekretu, krajnje agresivno i udaljena od svojih domova. U obje zemlje te državne administrativne odluke provodila je uglavnom Katolička crkva (a nešto manje i protestanti - metodisti i prezbiterijanci). Tako se sada javni gnjev nakon ovih saznanja obrušio na Crkvu, pa je desetak crkvenih zdanja po kanadskih indijanskim rezervatima spaljeno do temelja.
Iako vjerojatno nitko nije osmislio projekt fizičkog uništavanja domorodačkog stanovništva, ipak se željelo uništiti njihovu kulturnu baštinu, prije svega jezik. Kad su indijanska djeca u školama među sobom govorila materinji jezik, za to su ih kažnjavali. (Danas u kanadskoj pokrajini Quebec emigrantsku djecu sile da u školi govore francuski, radi brže asimilacije, ali i da bi francuski jezik preživio agresivno širenje engleskog).
No, ona indijanska djeca po internatima, kad bi umrla od neke zarazne bolesti (a obično su bila lišena adekvatne liječničke njege), nisu ih prenosili kući, nego su ih pokapali uglavnom odmah pored škole koju su pohađali. Njihova imena nisu uklesali na nadgrobne ploče, nego bi ih tek zapisali na nadgrobne križeve, ako je uopće bilo ikakvih oznaka, no i ti su križevi s vremenom istrulili i imena su, baš kao i ta jadna djeca, iščezla ne ostavivši iza sebe nikakva traga.
Pokrivač s orlom
Vjerojatno nitko nije želio da ta djeca baš pomru, već samo da zaborave svoj jezik, svoju vjeru i da postanu dobri katolici i dobri Kanađani. Ili, kako je rekao kapetan Richard Pratt 1892. u obraćanju u jednoj školi, "Pobijte Indijance da spasimo čovjeka!" Nevjerojatno, papa Franjo, koliko god javno simpatizirao pripadnike "Prvog naroda", nikada im se nije ispričao, ni u ime Crkve, niti u Kristovo ime. Ipak, ono za što kanadske vlasti možemo pohvaliti, jest da su financijski pripomogle istragama oko tih pronađenih, neobilježenih grobova i cijelom svijetu objavile što je otkriveno.
Osobno sam se i sam osvjedočio o genocidu nad indijanskim jezicima u Sjedinjenim Državama. Gotovo pune tri godine, od 1988. do 1991., predavao sam engleski jezik i povijest na Indian Community Collegeu, u rezervatu plemena Sijuksa, što se proteže oko rijeke Missouri. Nitko u cijelom tom rezervatu u kojem je živjelo oko 800 ljudi (550 autohtonih Amerikanaca, dok su ostali bili bijelci i tek par crnaca) od kojih nitko nije govorio jezik Dakota, osim jedne starice koja mi je izradila pokrivač s motivom ćelavog orla.
Ta starica je bila darovit pripovjedač i dobro znala jezik Dakota, ali ga nije htjela poučavati. Mladi su ljudi željeli naučiti taj jezik, iako im više nije bio materinji. Njihovi su roditelji već odavna prošli kroz katoličke škole u kojima su ih tukli kad bi ih čuli da govore svojim jezikom. Neki od njih nisu zbog toga htjeli ići u škole, no onda su ih vlasti trpale u popravne domove, kao da su u pitanju bili malodobni delinkventi.
Ovako brutalan pristup "integraciji" trajao je u Sjedinjenim Državama sve do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća (i danas postoje mnoge škole za autohtone Amerikance, ali su pod plemenskim nadzorom), a u Kanadi je to potrajalo sve 1996. - što je doista šokantno, s obzirom na to da se obje zemlje diče svojom kulturalnom različitošću. Naime, radi se o državama u kojima živi i dalje jako puno imigranata. U Sjedinjenim Državama trenutno živi 12 posto stanovništva koje je rođeno u inozemstvu, a u Kanadi više od 20 posto! Kao što vjerojatno u tim državama živi i barem još toliko njihove djece, kao tek prve generacije rođenih na američkom tlu.
Usporedimo to s bizantskim pristupom. Bizantsko se društvo i danas smatra izuzetno okrutnim. Međutim, tada Ćiril i Metod, kad su pokrštavali pogane Slavene, nisu imali potrebu ukinuti slavenske jezike. Upravo suprotno, stvorili su posebno pismo, prilagođeno zvuku slavenskih jezika, tako da su im neki od tih Slavena i danas zahvalni što su im tako pomogli da sačuvaju i razviju svoje jezike. Istina, tim se projektom željelo i Slavene natjerati da se oslobode svoje poganske vjere i da se integriraju među kršćane, tako da se i tu radi o genocidu, ali ne lingvističkom, nego kulturalnom. Da budemo iskreni do kraja, ista se stvar dogodila i s grčkim Panteonom - čisti teocid.
Da se vratimo narodu Sijuksa, u Nebraski. Kod nas je u rezervat dolazio jedan već umirovljeni profesor emeritus, sa Sveučilišta Južne Dakote. Dolazio bi jednom tjedno i držao trosatni blok tečaja jezika Dakota. On je napisao i objavio čak i rječnik tog jezika i poučavao domorodačko stanovništvo jeziku njihovih predaka. Na žalost, stari je čovjek već bio prilično oronuo, imao je i kronični bronhitis, tako da je mnogo tjedana, pa čak i mjeseci, znao izostati. Studenti su se međusobno pozdravljali na jeziku Dakota, a znali su i ponešto riječi koje su povremeno znali koristiti u razgovoru i time se ponosili.
Podsjećali su me na onu već treću generaciju Hrvata doseljenika u Clevelandu koji su znali reći samo dobar dan, hvala i jebi se i ne puno više od toga, a i to s jakim američkim naglaskom. Ta je treća generacija Hrvata zamjerala svojim roditeljima što se kod kuće nije govorilo hrvatski, ali njihovi djedovi i bake, kao i roditelji teškom su mukom morali dokazivati da su Amerikanci, među ostalim i učenjem engleskog jezika. Oni koji nisu uspijevali sasvim savladati jezik, osjećali su se kao građani drugog reda. Nisu htjeli da se isto to dogodi i njihovoj djeci, pa ih nisu ni htjeli učiti hrvatski.
Sve se to promijenilo šezdesetih i sedamdesetih s pojavom osjećaja ponosa o etničkoj pripadnosti, prihvaćanjem miješanih identiteta i osvještenja vlastita podrijetla - tada su nastale sintagme tipa Amerikanci irskog, hrvatskog ili nekog drugog podrijetla. Danas, iako neki ljudi gledaju na autohtone Amerikance, odnosno Indijance, kao na građane drugog reda, mnogi im se i dive. Koliko sam ja vidio, čini mi se da ima i mnogih koji tvrde da su indijanskog podrijetla, iako nisu, no željeli bi da jesu. Elizabeth Warren, američka demokratska političarka i senatorica, tvrdila je da je dijelom indijanskog podrijetla. Kad je krenula u predsjedničku utrku, Trump je od toga napravio sprdnju i zvao ju je Pocahontas, (imenom stvarne indijanske princeze iz 16. st. koja se udala za bijelog doseljenika, op. prev.).
Ona je kasnije DNK testom ustanovila da ipak nije indijanskog podrijetla i to ju je razočaralo. Slično je i u Kanadi. Ovih dana, kanadske vlasti jako se trude biti dobre prema "Prvom narodu", kako Indijance sada valja politički korektno oslovljavati. Ni Eskimi više nisu Eskimi, nego Inuiti, to je njihova riječ. Ta politička korektnost ponekad je apsurdna. Na primjer, Santee Sijuksi su se, kad sam ja živio među njima, smijali terminu "autohtoni Amerikanci" i željeli da ih se oslovljava kao i do tada, kao Indijance.
Uostalom, i njihov koledž se i dalje naziva Nebraska Indian Community College. Mnogo je toga tu apsurdno. Kada autohtoni Amerikanac, (dakle engl. Native American) recimo pripadnik naroda Ojibwe prijeđe američko-kanadsku granicu, dođe iz Minnesote u Winnipeg, tamo postaje pripadnik "Prvog naroda" (engl. First Nation). A i taj termin, Prvi narod je prilično dubiozan, jer je koncept nacije i nacionalnog vezan uz razdoblje romantizma i nije ni postojao prije 18. stoljeća, a pogotovo ne prije nego što je Kolumbo stigao u Sjevernu Ameriku.
Termin Native American, autohtoni, odnosno rođeni Amerikanac, počeo se upotrebljavati u Engleskoj u 18. stoljeću, ali se vjerojatno odnosio na ljude koji su rođeni u američkim kolonijama, za razliku od onih koji su rođeni negdje drugdje i kasnije se tamo doselili. Nije tada označavao američke Indijance. Slavoj Žižek kaže kako njegovi prijatelji, autohtoni Amerikanci, više vole sebe nazivati Indijancima jer ih to stalno podsjeća na to koliko su bijelci glupi, kad su pri prvom iskrcavanju na američko tlo mogli pomisliti da su u Indiji. Dakle, to pitanje naziva je i dalje osjetljivo, a Kanađani, poznati po tome koliko nastoje biti pristojni i pažljivi, u svemu tome biti žele biti još korektniji.
Proces restitucije odvija se već neko vrijeme i sada će se još sigurno još više intenzivirati, ako ne zbog osjećaja krivnje i neugode, onda radi čiste pravde. Pravno gledano, napravljeno je puno toga. Rezervati, zemlja koja pripada starosjediocima, gotovo imaju status autonomnih pokrajina. Tamo nema poreza na cigarete, ni na benzin, pa je tako, na primjer, moja kćer, dok je pušila, znala sa svojim prijateljima Indijancima prevaliti 150 kilometara samo da bi tamo nakupovala jeftinih cigareta, kao i da njeni prijatelji natoče benzina.
Jedno sam ljeto proveo na Aljaski i tamo su me Inuiti ponudili kitovim mesom. Nitko drugi ne smije loviti kitove, ali kako je to njihov stari običaj, vlada Sjedinjenih Država dopustila im je da se time i dalje bave, tako da domorodačko stanovništvo uživa puno veća prava kad se radi o lovu i ribolovu.
Međutim, ta izuzeća od restrikcija ne dovode uvijek do dobrih ishoda. Na primjer, nakon što sam se odselio iz Nebraske, nakon nekog vremena došao sam u posjet u Santee Village i u Niobraru i zaprepastio se. Tamo je otvoren ogroman, blještavi kazino, odmah uz rijeku Missouri, koji izgleda kao da se nalazi usred Las Vegasa.
Umjesto da potaknu ljude s tog područja da razviju vlastitu ekonomiju - možda tekstilnu industriju, pri čemu bi mogli njegovati i očuvati tradicionalne motive i stil, ili da otvore restorane u kojima bi nudili tradicionalne indijanske specijalitete, ili da, recimo, pokrenu pogone za proizvodnju računala, neku malu silicijsku dolinu, bilo što - vlasti su omogućile razvoj industrije grijeha koja samo navodi ljude da tamo potroše sav svoj novac.
Zbog kronične depresije, uzrokovane time što se cijeli niz generacija nije mogao nigdje zaposliti, učestalog alkoholizma i dijabetesa, ljudi iz rezervata jako su podložni ovisničkom ponašanju i sada je kocka jedan od njihovih najvećih problema. Izvana gledano, to sve izgleda kao dobro osmišljeni plan, poput opijumskih ratova u Kini koje su poticali Britanci, ali ne radi se o tome. I sami Indijanci sudjelovali su u donošenju odluke o otvaranju kazina.
Čuvanje jezika
Što su manja plemena, to su veći njihovi problemi. Veća plemena uspješnije čuvaju vlastiti jezik i običaje, kao na primjer Navaho Indijanci. Iako, ne bih smio upotrebljavati riječ pleme. Većim narodima je lakše. Što su rezervati manji, to su veći njihovi problemi, upravo zato što nemaju nikakvu ekonomsku, ni obrazovnu autonomiju. Bilo mi je tužno gledati koliko je oko mene u rezervatu Sijuksa bilo bolesti, kako su ljudi tamo rano umirali. I koliko je puno bilo alkoholičara.
Jedan moj tamošnji, vrlo šarmantni student jednom je prilikom osuđen na mjesec dana pritvora i kaznu je morao odslužiti izvan rezervata. Usto je ostao i bez vozačke dozvole, jer mu je to bilo treći put da su ga uhvatili kako vozi pijan. Na putu kući stao bih i posjetio ga u zatvoru i donio mu knjiga na čitanje, pa smo znali razgovarati o povijesti. On je, recimo, pročitao veliki dio Gibbonova "Raspada i propasti Rimskog Carstva". Bilo mi je uvijek drago vidjeti koliko toga zna i koliko je pametan.
Do moje kuće, tamo gdje sam živio, sa ženom, u blizini rezervata, bila je jedna napuštena farma, nadomak malog mjesta koje se zove Winnetou, u državi Nebraska. Tamo bih svako malo došao autobus pun Nijemaca zbog Winnetoua Karla Maya. Mi u Europi smo nekoć odrastali s romantičnim predodžbama o Indijancima.
No, danas je cijelim svijetom odjeknuo skandal zbog odnosa prema pripadnicima Prvog naroda. Posebno je bio glasan kineski predsjednik kojega su više puta upozoravali zbog lošeg odnosa prema muslimanskim Ujgurima koji su zatvoreni u velikim radnim ili koncentracijskim logorima. Sada Xi-Jinping traži od Ujedinjenih naroda da se istraže navodni kanadski zločini protiv čovječnosti. Iako je posve jasno da samo želi preusmjeriti pažnju sa sebe na druge.
Naime, u Kanadi više ne postoje internati nalik na zatvore za domorodačko stanovništvo, a u Kini i dalje postoje spomenuti logori. No, dok Kanada čini puno da olakša i poboljša život pripadnika Prvog naroda u rezervatima, uvjeti života u tim ledenim pejzažima teški su i u idealnim okolnostima. Po Montrealu viđam puno domorodačkog stanovništva koje se izgubilo, ti ljudi spavaju po ulicama, na ventilacijskim otvorima iznad podzemne željeznice, gdje je toplo, da se ne smrznu, a i mnogi od njih budu vidljivo pijani.
No, uspiju li propisno ispuniti potrebne obrasce, ti ljudi mogu od države dobiti i novčanu pomoć i smještaj. Međutim, u Kanadi je to tako, ako ne znate dobro ispuniti te obrasce, od svega toga neće biti ništa. Mene čudi kako socijalni radnici tim beskućnicima, posebno domorodačkom stanovništvu, ipak ne ponude neki smještaj. Trenutno postoji veliki broj gotovo praznih velikih zgrada po kojima stanove kupuju Kinezi, Francuzi i špekulanti iz Ontarija, kao neku vrstu ulaganja, da ih kasnije preprodaju, iznajme ili tko zna što. A za to vrijeme to raseljeno domorodačko stanovništvo je na ulici, izloženo i najtežim vremenskim prilikama.
No, isto tako, otkako je krenula lavina vijesti o neoznačenim grobovima i paležu crkava, više po ulicama više ne viđam domorodačko stanovništvo. Na primjer, danas sam vozio bicikl po gradu i nigdje nisam vidio niti jednoga od njih. No, možda su po parkovima, jer je sada vrijeme lijepo. Ili su im vlasti odlučile pomoći, bez obzira na to koliko su u stanju ispuniti administrativne obrasce. Jer upravo bi to trebalo napraviti. Iako je to, naravno, vrlo složena priča i trebalo bi više prostora da se ispriča do kraja.
Odricanje od kršćanstva
Sada se jako puno pripadnika Prvog naroda želi odreći kršćanstva, no kako da se vrate svojim izvornim vjerovanjima? Sijuksima je na neki način lakše, jer je Neihardt uspio snimiti indijanskog proroka i vrača Crnog Losa koji je opisao njihove rituale i sustav vjerovanja. Crni Los je govorio na Lakoti, (dijalektu jezika Dakota), njegov je sin to preveo na engleski i onda je sve to John Neihardt zapisao i napravio knjigu. Štoviše, postoji i nastavak, Sveta lula, interpretacija gotovo talmudske kakvoće, knjiga koju je napisao Joseph Epes Brown.
Ja sam bio svjedok povratka religiji Sijuksa, gledao sam ljude koji su ulazili u komore u kojima su se preznojavali i iščekivali vizije, festival Plesa Suncu koji je vodio u trans, kao i rituale pušenja. Kako se ta religija oslanja na govornu tradiciju, nakon što su katolici i vlada Sjedinjenih Država učinili sve što su mogli da zatru indijanske jezike, ta je religija mogla preživjeti jedino preko pisane riječi, a to su napravili jedan Englez i jedan Nijemac. Zahvaljujući tim dvjema knjigama, kulturocid nad Sijuksima je zaustavljen.
S jednom svojim studentom tamo sam doživio nešto vrlo neobično. Izgledao je kao Winnetou, kao onaj francuski glumac Pierre Brice, koji ga je glumio na filmu, imao je istu takvu dugu, crnu kosu. Nakon što sam mu zadao da napiše esej o religijskim ritualima u knjizi Crni Los govori, on mi je donio izvrstan sastavak, no na koncu sam shvatio da je on sve to prepisao iz one Svete Lule.
"Zašto si napravio ovaj plagijat?", upitao sam ga.
"Kako to mislite?", odgovori mi on.
"Pa, sve si, od riječi do riječi, prepisao."
"Nije istina", na to će mi on. "Bijeli je čovjek ukrao naše riječi, naš duh i naše ideje. Ja sam samo sve to vratio tamo gdje i treba. Sve to pripada meni, a ne bijelom čovjeku."
Nasmijao sam se. "Oko toga se doista nemamo što prepirati! Ti si bistar dečko. Ali, kad si već tako bistar, molim te, mogao bi napraviti sjajan tekst i da ga sam napišeš."
"Znam da bih", reče. "I hoću."
(Preveo: Saša Drach)