“Hrvatska zasad nije razmatrala pitanje izlaska iz skupine ‘17+1’”, odgovorili su iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova na upit Jutarnjeg lista.
‘17+1’ je platforma u kojoj su s jedne strane zemlje Istočne, Srednje i Jugoistočne Europe, njih 17, a s druge je Narodna Republika Kina. Koja je u subotu doživjela ozbiljan udarac kad je litavski ministar vanjskih poslova Gabrielius Landsbergis objavio da istupaju iz članstva. "Litva se više ne smatra članicom formata ‘17+1’ i ne sudjeluje u ovoj inicijativi", rekao je za AFP.
Ministar je rekao da platforma “izaziva podjele” s perspektive EU te je pozvao članice Unije da slijede "puno učinkovitiji pristup 27+1 u komunikaciji s Kinom. Snaga i utjecaj Europe su u njezinom jedinstvu", rekao je Landsbergis. Litvanski je parlament u četvrtak usvojio rezoluciju kojom definira odnos Kine prema muslimanskoj ujgurskoj manjini "zločinom protiv čovječnosti" i "genocidom". Zatražena je istraga UN-a o logorima za Ujgure. Litva je ranije bila najavila da će ojačati odnose s Republikom Kinom na Tajvanu.
Platforma ‘17+1’ počela se razvijati 2011. godine kad je održan prvi ekonomski i trgovinski forum u Budimpešti. Iduće se godine formalizira skupina ‘16+1’ koja ulaskom Grčke na summitu u Dubrovniku 2019. godine postaje ‘17+1’.
To je, čini se, bio vrhunac inicijative jer sastanka prošle godine nije bilo zbog pandemije, a ove je, 9. veljače, održan u video formatu. Peking je predstavljao osobno čelnik svega u toj zemlji Xi Jinping, ali ni to nije bilo dovoljno da se prikrije manjak entuzijazma s europske strane. Šest članica, Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska i Slovenija, nisu na summit poslale premijere ili predsjednike, nego tek ministre. Što je jasna politička poruka o neinteresu za daljnju suradnju. I neugodan udarac Pekingu. I samoljubivom Xiju.
Narodna Republika Kina je preko modela ‘17+1’ snažno ekonomski ušla u prostor Zapadnog Balkana, a Crna Gora se našla u prijetnji dužničke zamke zbog kredita za izgradnju autoputa od obale do granice za Srbijom. I ova potonja zemlja je snažno izložena kineskim projektima. Indikativno je da je Peking za partnere birao zemlje koje nisu članice EU i gdje ne vrijede pravila transparentnog poslovanja. Svijest o “kineskoj prijetnji” u EU se razvila tek negdje 2018. godine kad je Grčka, koja u jeku dužničke krize, prodala Kini dio luke u Pireju, izazvala skandal. Peking je od Atene tražio da ne podrži izjavu EU o stanju ljudskih prava u Kini zaprijetivši da će prekinuti ulaganja. I Grčka je blokirala izjavu.
Bruxelles je relativno oštru politiku prema Kini definirao nekako upravo u vrijeme summita u Dubrovniku. Što je bio prvi znak da će doći do novih pravila u odnosima. Za što je dijelom odgovorna i Hrvatska jer je dopustila da kineska tvrtka dobije posao izgradnje Pelješkog mosta koji se financira sredstvima iz europskih fondova. Hrvatska nakon toga nije Kini omogućila niti jedan sličan posao. Iako je globalna sila vrlo nasrtljiva.
Ove je godine EU nametnula sankcije nekim osobama i entitetima iz Kine zbog proganjanja Ujgura na što je Peking odgovorio sankcijama zastupnicima u Europskom parlamentu i europskim tijelima. Što se pokazalo pogubnim jer je nakon toga s dnevnog reda uklonjena ratifikacija Sveobuhvatnog sporazuma o investicijama kojim je Peking planirao oslabiti savez SAD-a i EU kad je riječ o ekonomskoj konkurenciji. Rezultat je obrnut jer EU i SAD jačaju savezništvo.
Dio članica EU iz platforme ‘17+1’ brzo je počeo otvoreno iznositi nezadovoljstvo kineskom politikom i ovim vidom suradnje. Što je dovelo do jačanja interesa za Inicijativu tri mora. Koja je nastala kao američki mehanizam za smanjenje ruskog utjecaja u zemljama Istočne Europe, a sada se vidi i kao brana kineskom prodoru u taj prostor.
Snažnim zagovornikom suradnje s Kinom ostala je Mađarska koja je ovog mjeseca blokirala europsku osudu kineskog kršenja demokracije u Hong Kongu. Zbog čega se u Bruxellesu sve otvorenije govori o odustajanju od suglasja u sličnim situacijama te pripremanja izjava većine članica. One koje se ne slažu ostaju izvan.
Za očekivati je da će '17+1' relativno brzo izgubiti većinu europskih članica i ostati ograničena većinom na Zapadni Balkan. Zagreb ne bi smio previše čekati.