Dvoje vodećih oporbenih srbijanskih političara, Marinika Tepić i Miroslav Aleksić iz koalicije Srbija protiv nasilja, vodeći ljudi stranke Slobode i pravde Dragana Đilasa, započeli su prosvjedni štrajk glađu dok se ne ponište izboru u Beogradu.
Naime, iz te koalicije navode da su u Beogradu "pokradeni izbori", donose dokaze o neregularnostima, varanju, plaćanju glasača, dovoženju fantomskih birača iz srpskog entiteta u BiH Republike Srpske (navodno čak 40 tisuća), ali ni Izborna komisija ni državna vlast, odnosno Aleksandar Vučić, koji je ostvario veliku izbornu pobjedu, ne obaziru se na takve "prijetnje", a o eventualnim novim izborima govori se samo za slučaj da se ne formira vlast u glavnom gradu, na temelju sadašnjih spornih rezultata. A prema njima je pobjedu održala lista Aleksandra Vučića.
Prema svemu viđenom, vjerojatno se radi o brojnim neregularnostima, ali je oporba napravila grešku u koracima, koju sada koriste prorežimski mediji. Naime, Srbija protiv nasilja kasnila je, kada su izborni rezultati, praktički, već bili očiti, sa zahtjevom da ih se ne prizna te da se zbog brojnih nepravilnosti organiziraju novi izbori umjesto da je to, kako sada priznaje i Marinika Tepić, učinila odmah nakon zatvaranja birališta. Na beogradske je ulice, pred Izbornu komisiju, zbog toga izašlo nekoliko tisuća ljudi, ali je, kako piše beogradsko Vreme, na trenutke djelovalo da oporba nema plan što učiniti, a onda je, uz prosvjede, lansirala štrajk glađu, na koji se odlučilo dvoje popularnih, najpoznatijih srbijanskih oporbenjaka.
Bivša novinarka Marinika Tepić (49) iz Pančeva, etnički Rumunjka (djevojačko prezime joj je Çobanu), upravo je zbog svoje nacionalne pripadnosti bila meta brutalnih napada iz ultranacionalističkih srbijanskih krugova, a u njima je prednjačio vođa paravojnih postrojbi Belih orlova Dragoslava Bokan, danas stalni "analitičar" provučićevskim medija. Napadi su bili tako divljački da su čak utjecali na srpsko-rumunjske odnose, pa je Vučić zabranio da se Mariniku Tepić napada s tih pozicija. No, kako god, upravo je ta činjenica i njezina najveća otežavajuća okolnost u politici. Napadi na nju nastavljeni su s drugih "pozicija", pa je čak bila žrtva bizarne optužbe, da "posjeduje stan od jednog hektara" (deset tisuća četvornih metara) u Novom Sadu te se od nje tražilo da dokaže odakle joj novac za to. Marinika Tepić, potpredsjednica Đilasove stranke, jedan je od najžešćih kritičara Aleksandra Vučića, a bolje upućeni tvrde da je Vučić baš na nju strahovito alergičan.
Miroslav Aleksić uspješan je poljoprivrednik, svojedobno najveći izvoznik šljiva. Dva je puta bio gradonačelnik Trstenika, gradića u središnjoj Srbiji, i to u koaliciji upravo s Vučićevim SNS-om i Dačićevim SPS-om, što mu provučićevski mediji ne zaboravljaju napomenuti. Bio je uz Vuka Jeremića, ali je napustio njegovu Narodnu stranku i priključio se Đilasu. Zanimljivo da je u Skupštini Srbije član "grupe prijateljstva" za Bjelorusiju, Rusiju, Kinu, ali i Hrvatsku, Sloveniju, Njemačku i SAD. Aleksić je inače protiv priznanja neovisnosti Kosova, a EU prozizva da bude jednako glasna u pitanjima značajnim za život građana Srbije, kao što su borba protiv kriminala i korupcije te sloboda medija, i to jednako "kao kad ukazuje na potrebu usuglašavanja Srbije s vanjskom i sigurnosnom politikom EU".
"Štrajk glađu jest ekstremno sredstvo političke borbe, ali toliko smo ga puta imali u Srbiji da je besmislen, pretvoren u farsu", izjavio je za Vreme politolog Dejan Bursać. Prema njemu, štrajk glađu treba šokirati javnost i dovesti vlast pred moralnu dilemu odgovornosti za nečiju smrt, a ovdje su svi svjesni da se dvoje oporbenih lidera neće ubiti glađu, kakva god bila odluka Republičke izborne komisije, kaže Bursać. Smatra da štrajkovi glađu nijednom nisu rezultirali velikim uspjehom, a gotovo su uvijek brzo napuštani i vlast ih ne doživljava kao prijetnju, tvrdi Bursać. Usto navodi nekoliko takvih pokušaja - među najpoznatijim političkim štrajkovima glađu bio je onaj Vojislava Šešelja u haaškom zatvoru, kada je tražio da se brani sam. Potom je 2011. Tomislav Nikolić, tadašnji šef SNS-a, tako pokušavao iznuditi izbore, a od toga je napravljena "predstava" jer mu je u stan dolazio i patrijarh Irinej, koji ga je odgovarao od štrajka. Bilo je još nekoliko tragikomičnih štrajkaških kalambura poput štrajkova ultranacionalista Boška Obradovića ili čak vladajućih političara Aleksandra Martinovića i Sandre Božić sa zahtjevom da tužiteljstvo pokrene istragu protiv Boška Obradovića ili glavnog urednika opskurnog prorežimskog tabloida Informer, koji je izveo šou jer je zbog uvrede i zato što nije htio platiti novčanu kaznu trebao ići u zatvor. Kazna je u konačnici plaćena, pa je to bio, vjerojatno, najkraći štrajk glađu u povijesti.
"Dakle, bilanca političkih štrajkova glađu u novijoj povijesti u Srbiji je prilično mršava. Rijetko se išta postizalo, a nitko nije ni umro", zaključuje Vreme. "Neka bolje planirana i efikasnija metoda borbe za izborne rezultate mogla bi, siguran sam, mobilizirati više građana, a možda i postići bolje rezultate", dodaje Bursać.