Točno za mjesec dana, u petak 18. lipnja, u Iranu će se održati predsjednički izbori, na kojima će se odabrati nasljednik reformskog političara Hasana Rohanija, koji je odradio dva mandata.
Prema svim najavama i analizama, nakon reformista, na vlasti bi mogli ponovno doći konzervativci, koji imaju dvojicu jakih kandidata - Ebrahima Raisija, ministra pravosuđa, bliskog, a neki kažu i najizglednijeg nasljednika vjerskog vođe ajatolaha Ali Hamneija te nešto liberalnijeg Alija Laridžanija, bivšeg pripadnika Revolucionarne garde te predsjednika parlamenta i nekadašnjeg pregovarača o iranskom nuklearnom programu.
Glavni reformski kandidat (kojemu se ne daju velike šanse) Ešak Džahangiri, potpredsjednik vlade, smatra da je povjerenje u institucije opalo i želi razbuditi ljude da se založe za daljnje reforme i poziva glasače da ne budu pasivni i da ne nasjedaju na populističke parole.
Doduše, zbog zakona po kojem se na izborima ne mogu kandidirati mlađi od 40 godina, otpao je jedan od najperspektivnijih mladih reformskih političara, ministra informacija i tehnologije Mohamad Džavad Azari-Jahromi koji uživa veliku popularnost među mladima te ga smatraju da njegovo vrijeme tek dolazi te da bi, uspije li se održati, na sljedećim izborima on mogao biti jedan od favorita.
No, na ove izbore se prijavilo čak 592 kandidata od kojih 40 žena, ali sada će religijsko Vijeće čuvara odrediti tko sve od njih zadovoljava kriterije, pa će se sve vjerojatno svesti na najviše do desetak kandidata koji će se na kraju natjecati za čelno mjesto iranskog predsjednika (na izborima 2017. javilo ih se oko 1200, ali samo ih je šest dobilo završni izborni "certifikat").
Razlog zbog kojeg se smatra da bi konzervativci opet mogli preuzeti vodstvo jest sve lošija ekonomska situacija izazvana sankcijama, zatim pandemija koja je ostavila dosta razoran "učinak" te zaostajanje Irana na međunarodnoj sceni, pa tako primjerice ruski mediji smatraju da se na predstojećim izborima Iran ne "bira samo predsjednika nego i svoje mjesto i ulogu na svjetskoj pozornici".
Raisi, koji je inače na prošlim izborima izgubio od Rohanija, sada najavljuje "borbu protiv siromaštva (smatra se da su mu siromašni i niži socijalni slojevi najveća izborna baza), korupcije i poniženja, to se odnosi na iransku međunarodnu poziciju, a jedna od glavnih agendi je i povratak nuklearnom sporazumu koji najavljuje i nova američka administracije (podsjetimo, bivši američki predsjednik izašao je iz tog sporazuma i uveo Iran u sankcije).
No, kako će se to razvijati, pitanje je važno i za izbornu kampanju jer Iran prvo traži ukidanja sankcija, a potom sporazum, a u Bijeloj kući bi obratno - prvo sporazum, a onda ukidanje sankcija. Pa tako Newsweek pak smatra da pobjeda Raisija može zakomplicirati moguću reanimaciju nuklearnoga sporazuma, nazivajući ga "tvrdolinijašem". Kako pišu pak britanski mediji, postoji strah, ne samo u Iranu, od moguće pobjede Raisija, jer je on krajem 80-ih sudjelovao u "masovnim pogubljenjima" političkih oponenata režimu, iako se to sada opravdava fetvom koju je tada izdao ajatolah Homeini, ali mnogi smatraju da je, takav čovjek, prava osoba za borbu protiv rak-rane iranskog društva - korupcije koja izjeda tkivo Islamske Republike.
Ali Laridžani se pak također obraća socijalno ugroženima, poručujući da neki kandidati populistički stavljaju pitanja ideološke čistoće ispred "egzistencijalnih problema koje muče običan puk", a to je izvan potreba i briga iranskih ljudi.
Osim toga, iznenađuje i veliki broj "vojnika" i pripadnika Revolucionarne garde koji su se prijavili, poput Houseina Dehgana, bivšeg ministra obrane i sadašnjeg vojnog savjetnika vrhovnog vjerskog vođe Ali Hamneija ili pak Rostama Hasemija, bivšeg ministra nafte te zapovjednika zrakoplovstva Revolucionarne garde. Zanimljivo da se ponovno kandidirao i bivši kontroverzni radikalno konzervativni predsjednik Mahmud Ahmadinedžad, ali teško da će ga Vijeće propustiti u izbornu trku.