Dok predsjednik Venezuele Nicolás Maduro svijetu s jedne strane proglašava kako i dalje provodi socijalističku revoluciju, s druge strane pokušava stvoriti imperij sazdan na jednom od najplastičnijih primjera kapitalističke dekadencije - kasinima.
Naime, u srijedu je Maduro najavio da će njegova administracija sljedeći tjedan započeti program privatizacije u kojemu će nekoliko državnih kompanija - od kojih je većina nacionalizirana u mandatu njegova prethodnika Huga Cháveza - ponuditi do deset posto svojih dionica na burzi u Caracasu.
"To je jednostavno pragmatizam. Vlada si više ne može priuštiti da kontrolira ekonomiju i pokušava ju 'osloboditi'", kaže za londonski The Times politički konzultant Luis Vicente León.
Znakovi ovakvog opuštenog pristupa socijalizmu su posvuda u zemlji. Od 2019. godine američki dolar je postao neslužbena valuta u zemlji. Donedavno smrtno stroge kontrole cijena su ukinute, porezi su minimalni, na razini onih kakvi se viđaju u Monacu. Jaz između najbogatijih i najsiromašnijih sve je širi.
Novostvorena kasino industrija samo je najnoviji simbol ovog inovativnog pristupa. Chávez ih je gotovo sve zatvorio još 2008. godine. Dijelom jer je slijedio primjer svog uzora, Fidela Castra. Prilično tiho Madurova vlada vratila je stvari na staro prošle godine i počela prodavati licence za upravljanje kasinima. Po cijeni od 350 tisuća dolara kupilo ih je 30 tvrtki širom zemlje. Većina nosi američka imena - The Waldorf, Baywatch.
Najveći broj lociran je na otoku Margarita, tropskom raju koji se nalazi 25 minuta leta od glavnoga grada Caracasa. Otok je bio turistička meka u ranim 2000-im godinama, kada su u međunarodnu zračnu luku slijetali deseci aviona iz SAD-a i Europe svaki dan. Chávez je tada počeo nacionalizirati privatne biznise, a budući da je cijena nafte, koje Venezuela ima napretek, otišla u nebo, država je bila puna novca.
Međutim, zahvaljujući koktelu lošeg upravljanja, korupcije i krađe u državnoj naftnoj kompaniji PDVSA te brojnim socijalnim programima i visokim dugovima, došlo je do najvećeg kolapsa u modernoj povijesti. Kada je umro 2013. godine, Maduru je ostavio recesiju koja je eksplodirala s padom cijene nafte naredne godine. Uslijedila je inflacija od 2,000.000 posto u 2019. godini, koja je uništila živote milijuna građana.
Dolarizacija je donijela određeni nivo stabilnosti. Trgovine opet imaju pune police i ekonomija bi trebala rasti po stopi od 20 posto ove godine. Chávezov zakon po kojemu stranci ne mogu kupovati nekretnine i dalje je na snazi, ali Maduro se pokušava predstaviti kao čovjek koji je spreman surađivati sa svima.
Kada je Bidenova delegacija u ožujku došla u Caracas pregovarati o eventualnom podizanju sankcija koje su i dalje na snazi - što bi omogućilo SAD-u da kupuje naftu od Venezuele - Maduro je poetski pričao kako su zastave dviju zemalja tako lijepe jedna pokraj druge i kazao da im je dolar omogućio da prodišu. Međutim, ovu konverziju prema slobodnijem tržištu pratili su i snažni rezovi u državnoj potrošnji. Liječnici u nekim bolnicama zarađuju 350 kuna mjesečno, prosječna mirovina je 200-tinjak kuna.
Nije puno bolje ni u privatnom sektoru. U baru nedaleko od kasina Tibisay na otoku Margarita konobari rade za 290 kuna mjesečno. Za tu plaću mogli bi si priuštiti točno osam koktela koje svakodnevno poslužuju gostima.