Bila je to jedna od najodlučnijih bitaka u dosadašnjem ratu u Ukrajini - žestoka dvodnevna borba za kontrolu nad gradom Voznesenskom i njegovim strateški važnim mostom, piše BBC.
Pobjeda bi omogućila ruskim snagama da prođu dalje na zapad duž obale Crnog mora prema luci Odesa i velikoj nuklearnoj elektrani.
Umjesto toga, ukrajinske snage, uz pomoć eklektične vojske lokalnih dobrovoljaca, nanijele su težak poraz ruskim planovima. Najprije dizanjem mosta u zrak, a potom tjeranjem ruske vojske na povlačenje do 100 kilometara na istok.
- Teško je objasniti kako smo to učinili. Možemo zahvaliti borbenosti našeg lokalnog stanovništva i ukrajinskoj vojsci, rekao je 32-godišnji gradonačelnik Voznesenska Jevgenij Veličko, dok je stajao u pancirki sa svojim zaštitarima ispred gradske vijećnice.
Gotovo tri tjedna nakon te bitke, gradonačelnik je upozorio da je novi napad ruskih snaga vjerojatno neizbježan i da braniteljima grada nedostaje oružje kako bi Rusi mogli i drugi put natjerati na povlačenje.
- Ovo je strateško mjesto. Ne branimo samo grad, nego i sav teritorij iza njega. Nemamo teško naoružanje koje ima naš neprijatelj, rekao je prvi čovjek gradića čije se gospodarstvo uglavnom oslanja na poljoprivredu.
Kao i na mnogim linijama bojišnice u Ukrajini, protutenkovske rakete koje su Britanci isporučili pokazale su se presudnima za preokret protiv ruskog oklopa u Voznesensku, ostavljajući ulice grada preplavljene tenkovima, oklopnim vozilima pa čaki helikopterima.
- Samo zahvaljujući tom oružju uspjeli smo pobijediti našeg neprijatelja. Zahvaljujemo našim partnerima na podršci. Ali trebamo još. Neprijateljski konvoji i dalje žele dolaziti, rekao je Veličko.
Strateški značaj Voznesenska postao je vrlo brzo jasan nakon što ruske snage nisu uspjele okupirati još veći most, dalje na jugu, preko druge najveće ukrajinske rijeke, Južni Bug.
Danas Voznesensk nije baš grad duhova, redovito se čuju sirene za zračnu uzbunu, no tisuće stanovnika napustilo je grad zadnjih tjedana. Vlakom ili seoskim cestama s rupama koje vijugaju kroz golema, valovita polja pšenice. Čini se da su mnogi koji su otišli spremni i željni govoriti o postignutoj pobjedi.
- Bio je to kolosalan napor cijelog grada, rekao je Aleksander, lokalni trgovac koji je snimao sebe na prvoj crti bojišnice s kalašnjikovim AK47, vičući 'Hajde ljepotice moje', dok je drugi dragovoljac ispalio projektil prema ruskim položajima.
- Koristili smo lovačke puške, ljudi su bacali cigle i ćupove, starije žene su tovarile teške vreće pijeska.
- Rusi su bili potpuno izgubljeni, nisu imali pojma odakle će doći sljedeći napad. Nikada nisam vidio da je zajednica bila tako složna, rekao je.
Tragovi ruskih tenkova još uvijek obilježavaju vrt Svetlane Nikolajevne (59), u selu Rakove, na južnom rubu Voznesenska, gdje su se vodile neke od najtežih borbi.
Pokazuje na skladište alata svog supruga, objašnjavajući da su Rusi tamo držali dva zarobljena ukrajinska vojnika i da ih je od smrti spasio nalet novih borbi.
- Pogledajte mrlje krvi na mojim vratima, rekla je pokazivajući novinarima svoju ruševnu kućicu.
Dok su se ona i njezina obitelj sklonile u obližnji podrum, Rusi su cijeli njezin dom preuredili u improviziranu poljsku bolnicu.
- Vratila sam se po odjeću drugi dan. Posvuda su ležali ranjenici. Mislim da ih je deset, većinu krvi sam počistila. Otišli su jedne noći u žurbi. Ostavili su sve, čizme, pancirke, kacige, samo su natovarili svoje mrtve i ranjene pa pobjegli.
Direktor lokalnog pogrebnog poduzeća Mihail Sokurenko uzeo si je u zadatak da u poljima potraži još ruskih žrtava i utovari ih u vagon vlaka.
- Ne smatram ih ljudskim bićima, nakon onoga što su učinili ovdje. Ali bilo bi pogrešno samo ih ostaviti na terenu, i plašiti ljude čak i nakon njihove smrti, rekao je.
- Ovi Rusi su bolesni u glavu i moramo ostati na oprezu. Ali pobjeda će doći, potisnut ćemo Ruse iz svih naših polja, rekao je.