U
Ž
I
V
O
Prošlo je već tjedan dana od razornog potresa u Turskoj i Siriji u kojima su poginul deseci tisuća ljudi. No usred sveg tog očaja, još uvijek se pojavljuju priče o čudesnim preživljavanjima. Ovo je jedna takva, piše BBC.
Kad je Necla Camuz 27. siječnja rodila svojeg drugog sina, nazvala ga je Yagiz što znači ‘hrabar‘.
Samo deset dana kasnije, u 04:17 po lokalnom vremenu, Necla je bila budna i hranila je sina u svom domu u južnoj turskoj pokrajini Hatay. Samo nekoliko trenutaka kasnije, bili su zatrpani ispod hrpe ruševina.
Necla i njezina obitelj stanovali su na drugom katu moderne peterokatnice u gradu Samandagu. Bila je to ‘lijepa zgrada‘, kaže ona, u kojoj su se osjećali sigurno.
Nikako nije mogla znati da će toga jutra čitavo područje biti razoreno potresom, a zgrade na svakom koraku oštećene ili potpuno uništene.
‘Kad se počelo tresti, željela sam otići do svog muža koji je bio u drugoj sobi, a on je želio učiniti isto. No kad je pokušao doći do mene s našim drugim sinom, na njih je pao ormar i nisu se mogli pomaknuti‘, kaže.
‘Kako je potres postajao sve snažniji, srušio se zid, čitava se soba tresla, a zgrada je mijenjala svoj položaj. Kad je prestalo, nisam odmah ni shvatila da smo pali jedan kat niže. Vikala sam njihova imena, ali nije bilo odgovora.‘
33-godišnjakinja se našla ležeći na podu s bebom na prsima. Ormar koji je pao pokraj njih, spasio im je život i spriječio da ih zgnječi velik komad betona.
U ovom su položaju ostali gotovo četiri dana.
Prvi dan
Ležeći u pidžami ispod ruševina, Necla je oko sebe vidjela samo tamu. Morala se osloniti na druga osjetila kako bi shvatila što se događa. S velikim olakšanjem, ustanovila je da Yagiz još uvijek diše.
Zbog silne prašine, mučila se s disanjem, no prašina se kasnije slegla. Među ruševinama joj je bilo toplo.
Osjetila je da se ispod nje nalaze neke dječje igračke, ali nije se mogla pomaknuti da provjeri o čemu se radi, niti se mogla namjestiti mao udobnije.
Osim ormara, meka koža njezina sina i odjeća koju su nosili bilo je sve što je mogla osjetiti. Sve ostalo bili su komadi betona i krhotine.
U daljini je začula glasove. Pokušala je vikati i lupati po ormaru.
‘Ima li koga? Čuje li me itko?, povikala je.
No kad to nije dalo rezultata, uzela je mali komad krhotine i njime počela lupati po ormaru. No bojala se udarati po površini iznad sebe kako se sve skupa ne bi srušilo.
I dalje nije bilo odgovora.
Necla je shvatila da možda nitko neće doći.
‘Bila sam prestravljena‘, kaže.
Život ispod ruševina
U tami pod ruševinama Necla je posve izgubila pojam o vremenu. Život nije trebao biti ovakav.
‘Kad imate maleno dijete, planirate mnoge stvari. A onda se odjednom nađete pod ruševinama‘, kaže.
Znala je da mora paziti na Yagiza i nekako ga je uspjela dojiti u skučenom prostoru u kojem su se našli.
Nije imala nimalo vode za sebe. U očaju, neuspješno je pokušala popiti malo vlastitog mlijeka.
Necla je osjetila brujanje bušilica iznad svoje glave i čula je korake i glasove, ali su se prigušeni zvukovi činili jako dalekima.
Odlučila je štedjeti energiju i ostati tiho dok se zvukovi izvana ne približe.
Stalno je mislila o svojoj obitelji - sinu na grudima i mužu i drugom sinu izgubljenima negdje u ruševinama.
Brinula je i o tome kako su njezini ostali voljeni prošli u potresu.
U jednom je trenutku pomislila da se neće izvući iz ruševina, no Yagizova prisutnost dala joj je razlog da se i dalje nada.
On je većinu vremena spavao, a kad bi se probudio ona ga je u tišini nahranila dok se ne bi smirio.
Spašavanje
Nakon više od 90 sati provedenih ispod ruševina, Necla je začula lavež pasa. Pomislila je da sanja.
Uz lavež, začuli su se i ljudski glasovi.
‘Jeste li dobro? Pokucajte jednom ako jeste‘, netko je povikao u njenom pravcu. ‘U kojem stanu živite?‘
Našli su ih!
Spasioci su pažljivo kopali po ruševinama kako bi je locirali.
Tamu je iznenada razbio snop svjetla.
Kad je spasilački tim iz vatrogasnog društva iz Istanbula pitao koliko je Yagiz star, ona nije bila sigurna. Samo je znala da je bio star deset dana kad se dogodio potres.
Nakon što je Yagiza predala u ruke spasiocima, Neclu su na nosilima iznijeli iz urušene zgrade. Oko njih je bilo mnogo ljudi, ali ona nije prepoznala ni jedno lice.
Prebacili su je u ambulantu gdje je pokušala doznati jesu li spašeni i njezin muž i drugi sin.
Nakon ruševina
Kada je stigla u bolnicu, Neclu su dočekali članovi njezine obitelji koji su joj rekli da su njen suprug Irfan i trogodišnji sin Yigit Kerim spašeni iz ruševina.
No prebačeni su u bolnicu u pokrajini Adana jer su zadobili ozbiljne ozljede nogu i stopala.
Zanimljivo je da Necla i Yagiz nisu pretrpjeli ozbiljne fizičke ozljede. Zadržani su u bolnici 24 sata na promatranju prije nego što su otpušteni.
Necla više nije imala dom u koji bi se vratila, ali ju je član obitelji smjestio u improvizirani plavi šator izrađen od drveta i cerade. Tamo ih je ukupno 13 - svi su ostali bez svojih domova.
U šatoru se članovi obitelji međusobno bodre, kuha se kava na malom štednjaku, igra se šah i razgovara se.
Necla se pokušava pomiriti s onim što joj se dogodilo. Zahvalna je Yagizu što joj je spasio život.
‘Da moja beba nije bila dovoljno jaka da ovo podnese, mislim da ne bih ni ja bila‘, objašnjava Neckla.
Nada se da njezin sin nikada više neće doživjeti nešto slično.
‘Jako sam sretna što je novorođenče i ničega se neće sjećati‘, kaže ona.
Kad joj je zazvonio telefon, Necla se nasmiješila. Preko ekrana, iz bolničkog kreveta, Irfan i Yigit Kerim se smiješe i mašu.
‘Bok ratniče, kako si, sine moj?‘, pita Irfan svoju bebu preko ekrana mobitela.