ILUZIJA IZ BEOGRADA

Mesić: ‘Srbija nije prošla katarzu. Kakva to budaletina promišlja da sada može mijenjati granice‘

Smatra da problemi regije počivaju na činjenici da Srbija, kao društvo, nije uspjela ono što su Nijemci shvatili iza 2. svjetskog rata
Stjepan Mesić
 Tomislav Kristo/Cropix

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić ocijenio je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa da se u unutarnje stvari Crne Gore, preko Srpske pravoslavne crkve (SPC) umiješala politika za koju se očekivalo da je nestala s ovih prostora, a koja se promovira kroz poruku takozvanog 'srpskog svijeta'.

Poručio je da u regiji postoje velikodržavni projekti, te da nisu svi shvatili da se granice ne mogu mijenjati.

Nedavni posjet Mila Đukanovića Hrvatskoj na poziv predsjednika Zorana Milanovića, neposredno nakon sukoba u Cetinju, Mesić vidi kao potvrdu dobrih odnosa dviju država.

Zbivanja u Crnoj Gori pojasnio je kao miješanje crkve u državne poslove.

- To nije dobro. Konkretno, riječ je o miješanju Srpske pravoslavne crkve, vrha pravoslavne crkve iz Beograda u vjerska pitanja ali i državne poslove Crne Gore. U Crnoj Gori, kao i kod svih nas, crkva je odvojena od države ali u Crnoj Gori je specifično. Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna i to bi svi trebali znati u smislu odnosa te dvije crkve, koje egzistiraju na prostoru Crne Gore, rekao je Mesić

'Iluzija SPC-a'

Istaknuo je kako ima onih krugova u Srbiji koji žive u iluziji da se putem SPC-a može promijeniti pozicija Crne Gore u svijetu, da se na neki način kroz crkvenu politiku Crna Gora može promovirati u krug „srpskog sveta“.

- To su priče iluzionista. Od toga nema ništa. Dobro bi bilo da dođe do otrježnjenja i da se shvati. Crkva neka se bavi crkvenim pitanjima. Gdje gdje god se crkva miješala u državne poslove bilo je na štetu crkve i na štetu države, a najviše na štetu građana. Nužno je da se to shvati, rekao je.

Stjepan Mesić je komentirao aktualnu politiku Srbije u regiji.

- Na tu politiku gledam kritički, iz više razloga. Svi koji se bave politikom znaju da smo mogli proći bez rata. Sasvim je jasno da je Titova Jugoslavija imala tri glavna integrativna faktora. Jedan je bio Tito i njegova karizma, kao ratni pobjednik nakon Drugog svjetskog rata. Drugo, kao jedan od najvećih političara samim formiranjem Pokreta nesvrstanih svrstao se u velike ili najveće državnike jer je okupio više od 150 država i preko tog Pokreta komunicirao sa sukobljenim stranama u Hladnom ratu. Drugi faktor je bila Komunistička partija saveza komunista koji je razbijen voljom Slobodana Miloševića i Saveza komunista Srbije, a treći faktor bila je Jugoslovenska vojska koja je prestala praktično biti Jugoslovenska jer su iz nje izašli Slovenci, Albanci, Hrvati i Bošnjaci.

Ona se pretvarala u Srpsku vojsku i Slobodan Milošević je bio uvjeren da s tom vojskom može ostvariti političke ciljeve. A njegov politički cilj nije bila federacija niti konfederacija, on je bio protiv toga. Milošević je varao svijet da se bori za Jugoslaviju. Svijet je bio sentimentalan prema Jugoslaviji zbog njenih zasluga u ratu, a i nakon njega.

'Milošević je varao Srbe'

Drugo, Milošević je varao i Srbe. Varao ih je jer je tvrdio „živjeli ste u jednoj državi, živjet ćete i dalje u jednoj državi“. On tu nije mislio na Jugoslaviju jer je nju razarao svim sredstvima. On je njima poručio „morate donijeti miraz Velikoj Srbiji u teritoriju“. To je bila njegova politika. 65 posto Bosne i Hercegovine, a od drugih što se otme. Na Sloveniju nije računao. U Sloveniji nema autohtonog srpskog stanovništva, rekao je Mesić te nastavio:

- Zbog toga što su nestali integrativni faktori trebalo je ići na novi politički dogovor. To je ono što nismo uspjeli. Ja, kao član Predsjedništva Jugoslavije, a kasnije i predsjednik Predsjedništva pokušavao sam na sve načine da nađemo novi politički dogovor. A to je konfederacija. Da smo to uspjeli izbjegli bismo rat jer bismo se dogovorili. Oročili bismo konfederaciju na tri, pet ili osam godina, koliko se dogovorimo. Da se dogovorimo koji će biti konfederalni poslovi, a koji poslovi se prenose na novoosnovane države. Konstitutivni elementi bi se osamostalili i potpisali bismo konfederalni sporazum.

To bi spasilo zemlju u svakom slučaju, nastavili bi put prema Europi svi konstitutivni elementi, sve republike, samostalno. Ovako smo dobili „komadanje“ Jugoslavije na izazvanom ratu što je Milošević priželjkivao. Tu je našao suradnika, predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana, jer je i on pomislio da bi malo mogao proširiti hrvatske granice. Dakle, pokušaj dogovora o podjeli Bosne je pravi uzrok rata.

Imali smo 100.000 mrtvih, a granica se nije promijenila ni milimetar. Vraćamo se na one poruke “srpskog sveta“ koje je Ilija Garašanin slao poput „ujedinjenje zemalja gdje god žive Srbi“, potom Stevana Moljevića, člana štaba Draže Mihailovića, koji je plasirao ideje proširenju srpskih granica. Imamo opet te pokušaje jer neki nikako ne mogu shvatiti da se granice ne mogu mijenjati, da su granice zadane, arhitektura Europe je završena i prema tome i arhitektura granica Srbije i prema Crnoj Gori i prema Kosovu, poručio je.

Promjene granica su nemoguće

Također je govorio o velikodržavnim aspiracijama u današnjim procesima u regiji.

- Umjesto da se bori u svojoj zemlji za što veća građanska prava, za što veći životni standard, za što veće zapošljavanje, što veću suradnju između zemalja u regiji, opet se sanjaju veliki zahvati na granicama. Ali zahvata na granicama nema. Ako nisu mogle biti moguće promjene granica u našoj regiji uz 100.000 žrtava, toliko oružja i vojske, pa kakva mora biti ta budaletina koja pomišlja da sada može to ostvariti? Cijeli svijet, a prije svega Europa, je protiv bilo kakvog zadiranja u granice koje danas postoje, poručio je.

Ocijenio je da se zbivanja u Crnoj Gori ne mogu odraziti na regiju, ali da bi bilo dobro da se u Crnoj Gori ljudi osvijeste i da shvate da nema promjene granica.

- Ovo je pokušaj Srbije da preko religije napravi ono što nije mogla učiniti državnom politikom. To je posljednji pokušaj nekih krugova, ne optužujem sve, da misle da se može ostvariti. To su iluzije i to se neće dogoditi, rekao je.

Smatra da problemi regije počivaju na činjenici da Srbija, kao društvo, nije uspjela ono što su Nijemci shvatili poslije Drugog svjetskog rata.

- Nisu shvatili da su krenuli za idejama koje su neostvarive. Nijemci su doživjeli katarzu. Išli za Hitlerom, najveći dio njih je podržavao Hitlera iza kojeg su ostale milijunske žrtve. Srbija, nažalost, nije doživjela katarzu. Ona optužuje Miloševića, ne zato što je išao u rat već zato što nije u ratu pobijedio i sad se neki ne mogu složiti s tim da shvate da su išli pogrešnim putem i da trebaju otvoriti suradnju sa susjedima, objasnio je.

'Kosovo je tehničko pitanje'

- U Srbiji se nitko ne usuđuje reći da je Kosovo tehničko pitanje za Srbiju. Niti Srbija Vojskom može okupirati Kosovo niti na bilo koji način može nametnuti svoje rješenje Kosovu. Priče o tome kako je to „srce Srbije“ ili „njena duša“ može stvarati neke reminiscencije ali treba stvari gledati u sadašnjem kontekstu. Nema više mogućnosti da se bilo što promijeni u odnosu Srbije i Kosova.

Kosovo je uglavnom priznato. Drugi koji ga nisu priznali to će učiniti. Dobro bi bilo kada bi srpsko društvo moglo shvatiti da je politika Slobodana Miloševića bila pogrešna i da je pogrešno bilo ići za njom, i sada treba prihvatiti stvarnost. A stvarnost je samostalnost Crne Gore, samostalnost drugih republika koje su se osamostalile nakon nestanka Jugoslavije ali je realnost i postojanje Kosova, rekao je pa dodao:

- Ako Srbija ne može priznati Kosovo može nešto drugo. Može dopustiti da na granici Srbije i Kosova prolazi kapital, da prolaze građani, firme, da se ekonomski surađuje, da ljudi nemaju problema kod prelaska granice, pa će onda i rješenja biti bolja, rekao je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 08:29