One su majke terorista. Žive u predgrađima europskih gradova, skromno i siromašno, nisu vjerski fanatici, a njihova djeca surovo se obračunavaju, u ime islama, s domovinom u kojoj su rođeni.
U posljednjem broju talijanski L’Espresso na naslovnici donosi potresnu sliku starije žene, s užasom i tugom na licu, uz zvučnu najavu: “Mi, majke terorista”. Reporteri tog lista obišli su Molenbeek, jednu od devetnaest dvojezičnih općina u regiji Bruxellesa, mjesto koje je u srednjem vijeku privlačilo hodočasnike zbog čudotvornog zdenca sv. Gertrude. Danas je to za mnoge omraženi kvart koji prijeti temeljima moderne Europe.
Ali, nije to samo Molenbeek, sličnih kvartova ima i u Parizu i drugim europskim gradovima, iz kojih se regrutiraju fanatici islamskog radikalizma. U Molenbeeku i u sličnim kvartovima nakon svakog užasnog krvoprolića širom Europe nije pitanje ima li netko rodbinu ili prijatelje među žrtvama. Pitanje je - tko su majka i otac krvnika?
Jedna od majki iz Molenbeeka, siromašne četvrti u zapadnom Bruxellesu, nedavno je dobila poruku od ISIL-ova zapovjednika: “Čestitam. Budite ponosni na njega. Sada je mučenik, umro je u borbi protiv nevjernika.” Ništa više od toga, ni gdje je poginuo, ni gdje je pokopan, ako je uopće pokopan.
Dobar učenik i svestran sportaš
“Sudbina je htjela da umre tamo”, rekla je novinarima The Guardiana gospođa predstavljena kao Geraldine, koja je prije dvadeset i pet godina prešla na islam udavši se za Marokanca. Njezin sin Anis napustio je Molenbeek godinu dana ranije da bi se borio u Siriji, dok se njegov prijatelj dočepao Europe i sudjelovao u pokolju u Parizu.
“Ljudi me zovu majkom terorista, a ja to nisam”, kaže gospođa Geraldine. Sin joj je tečno govorio flamanski i francuski, u školi je bio “malo svađalica”, ali dobar učenik i svestrani sportaš. Nije se molio pet puta dnevno, ali se njegov život prelomilo preko noći. Odjednom ga je zaokupio islam i govorio je da ga ljudi vide samo kao Marokanca koji je slučajno u Europi. “Tko sam ja”, pitao je majku. Danima je pričao o Palestincima i Izraelu, islamu, Siriji, zaključivši da je dužnost svakog muslimana pomoći ljudima u nevolji. “Svađao se i s mojim mužem o značenju Kur’ana i odlučio otići u Siriju. Nismo ga mogli zadržati.”
Psiholozi, stručnjaci za islam, politolozi, svi su sada ujedinjeni u traganju za odgovorom na pitanje što to tjera mlade ljude odrasle u Europi da počine tako strašne stvari i svoje roditelje zaviju u crno. Ako je suditi po mnogobrojnim tekstovima ovih dana objavljenim širom svijeta, odgovor ne zna nitko, pa ni majke terorista. “Samo mi je jednog dana rekao da ide u Siriju. Pitala sam ‘zašto, sine’. ‘Moram’. Otišao je a da mi pravi odgovor nije dao. Jedini odgovor koji sam dobila bila je potvrda da je poginuo”, priča jedna od nesretnih majki koja dijeli sudbinu mnogih u Molenbeeku.
Slobodan život
Priča za pričom, gotovo sve slične. Mladići koji su lutali ulicama “srca Europe” preko noći su se pretvorili u islamske radikale i kao na neki misteriozni zov otišli u zemlje ili regije odakle su njihovi preci. “Znam da vam je to nezamislivo nakon svega što se dogodilo, ali to nisu bili loši momci”, kaže Jamila Hamdaoui L’Espressu. Ispričala je da je njen sin poput mnogih iz Molenbeeka uživao u životu, odlazio u noćne klubove, pio, družio se s djevojkama. “On, kao i njegovi vršnjaci, samo je trebao pomoć”, rekla je očajna majka koja je ostala bez sina kojeg je oteo vjerski fanatizam i pretvorio ga u stroj za ubijanje.
Takav, zainteresiran za život poput svakog mladog čovjeka, bio je navodno i Salah Abdeslam, jedan od glavnih operativaca pariškog napada. “Nikada nisam srela nekog tko je tako volio život i živio tako slobodno”, rekla je novinarima gospođa Hamdaoui. Ubrzo je postao neprijatelj broj 1 cijele Europe i svijeta i najtraženiji zločinac za kojim su tragale sve obavještajne službe. Salah je rođen 1989. godine u Bruxellesu, a njegovi su roditelji iz malog mjesta na sjeveru Maroka. Svi su prvo stekli francusko državljanstvo, a onda se doselili u Molenbeek. Salahovi prijatelji su rekli da je volio nogomet i motocikle, a radio je kao mehaničar. Ne dugo, jer je dobio otkaz zbog stalnog izostajanja s posla, a upleo se i u kriminal i završio u zatvoru. Prije tri godine dobio je posao u jednom baru, ali je vlast otkrila da se tamo prodaje droga. Zajedno s bratom pokupio se i otišao u Irak.
Prestao je pušiti i piti alkohol, počeo se moliti, kupio je detonatore, 15 litara peroksida i unatoč tome što je bio na popisu sumnjivih, obavještajna služba Belgije nije ništa poduzimala. Njima pred nosom pripremao je jedan od najstrašnijih napada u Europi.
To je samo jedna od priča iz Molenbeeka. “Morate nas rasdzumjeti, i mi smo u šoku. Kada su nam djeca prije nekoliko godina počela dolaziti s molbom da bi išla u ‘sveti rat’ u Irak i Siriju, nismo znali ni o čemu se radi. Neki od nas rekli su ‘idite’, a tek smo kasnije u novinama čitali što se događa, i kad su nam počeli zvoniti telefoni da bismo čuli ‘poginuo je’, govori jedna od majki iz Molenbeeka.
Osnovale su organizaciju “Zabrinuti roditelji”, jer mnoge od majki nisu mogle mjesecima stupiti u kontakt s djecom. Kada bi se dogodio neki užas, samo su sa zebnjom čekale policijski poziv i objavu imena terorista. Malika, jedna od nesretnih majki iz Molenbeeka, kaže da je već izgubila jednog sina u Siriji i da joj je sada jedini cilj spriječiti ekstremizam kod druge svoje djece. “To me drži na životu.”
U Molenbeeku, kao uostalom i u drugim četvrtima u gradovima gdje žive muslimani, većina se poznaje, svatko zna svakog. Tako je i s djecom koja su postali ubojice, ako ih netko nije izravno poznavao, sigurno zna njihove roditelje ili prijatelje.
Odlazak u džihad
“Meni je sin došao jednog dana i pitao me može li se oženiti uz poštivanje islamskih pravila. Nisam mogla vjerovati da će to biti ulaznica za odlazak u džihad”, govori jedna od majki koju je već drugi dan dočekao prazni sinovljev krevet. Otišao je u Siriju i još uvijek ne zna njegovu sudbinu. Sličnih je priča napretek. Reporter New York Timesa iz Pariza ispričao je razgovor s jednom majkom čiji je sin naprosto nestao. Otišla je na policiju prijaviti njegov nestanak i tamo saznala da je na popisu opasnih terorista. Kaže, ništa nije primijetila da se događalo, do dana kada je misteriozno otputovao u nepoznatom smjeru.
“Institucije ne čine dovoljno da nas razumiju, da spriječe ovo što se događa”, kaže jedna od majki, dok vlasti u Belgiji naglašavaju da to nije potpuna istina. Za posebne programe edukacije u Belgiji su osigurani milijuni eura kako bi se spriječio radikalizam u rizičnim gradskim četvrtima. Nastoji se pojačati i policijske ophodnje u Molenbeeku, mjestu gdje policija noću ne voli hodati ulicama. Nedostaje najmanje 70 policajaca u četvrti koja podsjeća na Harlem od prije dvadesetak i više godina.
Otrcani kvartovi
A u pozadini svega je ipak priča o siromaštvu, ona potresna storija koja se vuče od pariških predgrađa do ruševnih i otrcanih kvartova drugih europskih gradova u kojima žive ljudi koji su pobjegli iz zemalja u kojima je bjesnio rat i uvijek pobjeđivala nestabilnost. Tu dječacima i djevojčicama ne pomažu ni majčini savjeti. Mladi žive na ulicama europskih gradova, okruženi bogatstvom, luksuznim dućanima i za njih nestvarnim svijetom, ne osjećajući ni svoju domovinu ni kraj odakle su došli njihovi roditelji. Fabio Merone, stručnjak za islam na Sveučilištu u Antwerpenu, tvrdi da je socijalna i ekonomska nesreća ključ nasilja mladih koje je islam pretvorio u ljutite i frustrirane ljude.
A majke kao majke. Prestrašene za svoju djecu, uz neograničenu ljubav i zaštitništvo. Ne odlaze na policiju i kada vide nešto sumnjivo bojeći se posljedica. Zatvaraju oči, traže savjete od “starješina”, strahujući da će ih sredina proglasiti doušnicima ako otkriju vlastima radikalizaciju svoje djece. Sve ostaje u četiri zida dok se ne dogodi tragedija.
“Moj mi je sin toliko puta ispričao isto, da je imao problema sa svojim vršnjacima koji ga nisu razumjeli. Uvijek je bio ‘netko drugi’, a kasnije je teško dolazio i do posla. Za razliku od svojih vršnjaka koji su nosili odjeću s potpisom i vozili se u najnovijim modelima automobila, on je bio dijete bez prave domovine”, govori Saliha, jedna od majki.
Kasnije se sve događalo po nekoj uobičajenoj proceduri, otkazi, sitni kriminal i loše društvo. Širile su se među mladima priče o nesreći Palestinaca koji nemaju svoju državu, stradanju u ratovima koji su pustošili Afganistan, osveti i na kraju utjehi u vjeri. Malika pamti kako je preko Facebooka dobila poruku od sina Muhameda koji je nestao.
“Ja sam u Siriji”, samo je napisao. Povremeno su se čuli putem Skypea.
“Nismo ga ni pokušali uvjeriti da se vrati, jer smo znali da bi to bilo uzalud. Pričali smo samo o običnim stvarima, kako je spavao, što je jeo.”
Raspad obitelji
Jedna majka koja nije željela otkriti ime kaže da je shvatila da nešto s njenim sinom nije u redu kada je počeo govoriti o islamskim pravilima, iako su oni bili svjetovna obitelj koja s religijom nije imala ništa. Jedna druga majka, koja je u Europu došla sa suprugom iz Alžira, za Le Monde je iznijela svoju priču o raspadu obitelji koja je životnu sreću potražila u Parizu.
“Živjeli smo skromno, ali nekako je išlo. Kod nas se o politici nikada nije razgovaralo, iako smo i sami imali dovoljno svoje muke. Sin i kći su odrasli baš tu, u Parizu, i njima je život namijenio nešto bolju ulogu od one koju smo imali moj suprug i ja. Ali, sve se promijenilo jedne večeri kada se sin vratio kasno navečer i rekao: ‘Vi ovdje gledate televiziju, a u Iraku Amerikanci ubijaju nedužne ljude. Optužili su Sadama da ima nuklearno oružje, a to nije istina.’”
Mjesec dana poslije najavio je da ide u Irak, a silno mu se željela priključiti i sestra.
“Jedva smo je odgovorili, zapravo smo je jedno vrijeme zaključavali u stanu. Preko interneta su nam djeca komunicirala, pa je i naša kći počela govoriti o islamu, divila se herojskim djelima islamskih boraca, dok nije stigla obavijest da je njen brat i naš sin mrtav.”
Mladi znanstvenik Montasser Alde’emeh, koji živi u Molenbeeku i savjetuje borce koji se vraćaju iz Sirije da se ponovo uključe u normalan život, kaže da je osobno poznavao mnoge koji su kasnije počinili terorističke napade. “Dolazili su u kafiće u koje i ja idem s vremena na vrijeme. Tu su razgovarali, radili planove, razmjenjivali DVD-e. Svi su u pravilu koristili društvene mreže i kontaktirali preko njih.”
Regrutacije mladića
Da su upravo društvene mreže mjesto gdje se regrutiraju islamski ekstremisti potvrdilo je i nedavno istraživanje Sveučilišta u Oxfordu. Tri četvrtine boraca Islamske države na taj je način regrutirano, na poticaj obitelji otišao je svaki peti, a džamije su bile mjesto gdje je svaki dvadeseti mladi čovjek regrutiran.
“Pitate me jesu li za odluku da odu u Irak ili Siriju znali njihovi roditelji. Majke? Nemam odgovor, vjerujte”, tvrdi jedan od znanstvenika s Oxforda koji je sudjelovao u istraživanju. Alde’emeh tvrdi da postoje dva profila militanata. Jedni su naivni idealisti, oni koji su otputovali u Irak i Siriju u prvom valu, i drugi, nasilni ekstremisti koji su otišli svjesni svega i pripremajući se za napad na svoje domovine. Ovi drugi najčešće imaju iza sebe i kriminalni dosje.
Gospođa Geraldine, s početka naše priče, kaže da vjeruje da je njen sin iz “prve kategorije”.
“Bio je sretan tamo u Siriji, živio je svojim životom, želio je živjeti kao dobar musliman.” Ali, priznaje da postoje i dva “različita Anisa”, jedan, majčin sin, i drugi, koji je postao fanatik i zamjerao svom ocu što je ostao u Europi i pretvorio se u “lošeg muslimana”. Njegova se majka sjetila jednog razgovora na društvenim mrežama kada je predložio da mu kupe kartu za povratak u Europu, ali se nakon nekoliko sati predomislio. Ostao je vječno u Siriji, navodno je ubijen u blizini zračne luke u Deir Ezzoru u istočnoj Siriji.
Priča za pričom, jedna teža i surovija od druge. Karolina Dam iz Kopenhagena nije mogla vjerovati kad je njen sin Lukas otišao u Siriju. Dobila je vijest da je ranjen, ali nekako je sumnjala da je prava istina da je ubijen. Slala mu je preko Vibera poruku: “Sine, ja te beskrajno volim, ti si moj ljubljeni, nedostaješ mi. Želim te zagrliti i osjetiti tvoj miris, vidjeti tvoj osmijeh.” Odgovora nije bilo, a nakon mjesec dana netko se javio zabrinutoj majci s mobitela njenog sina. “Vaš sin je u komadićima.”
Saliha Ben Ali bila je na konferenciji o humanitarnoj pomoći kada ju je zabolio trbuh na jedan krajnje neobičan način. “Kao da dijete hoće izaći iz njega.” Sve u danu kada je dobila poziv iz Sirije da je poginuo njezin 19-godišnji sin, koji je volio reggae i vodio duge razgovore s majkom. “Ti bolovi u mojem trbuhu kao da su govorili da mi dijete umire.”
Priče su to samo nekih žena čija su djeca ubijena u Iraku i Siriji ili su sami počinili strašne zločine u bezumnim atentatima širom svijeta. Prave brojke nitko precizno ne zna, a barata se sa 20.000 stranih državljana koji su pristupili radikalnim skupinama u Siriji, više od 3000 njih su iz zapadnih zemalja. Neki su otišli uz blagoslov obitelji, a većina u tajnosti, bez suglasnosti majki i očeva.
Tuga, krivnja i sramota
“Nakon što su im djeca otišla, roditeljima je ostala tuga, ali i krivnja, pa i sramota. Majke se danima moraju suočavati s neprijateljskim pogledima susjeda i prijatelja”, kaže jedan od psihologa koji stalno posjećuje majke iz Molenbeeka.
“Možda vam zvuči užasno, ali ponekad sam, nakon svih ovih vijesti o terorističkim napadima i zločinima po europskim gradovima, sretna što mog sina više nema na životu, što je ubijen u Siriji. Kako bih samo preživjela vijest da je sudjelovao u zločinima u zemlji u kojoj je rođen, Belgiji. Ovako, umro je kao borac, ali ipak ne i kao terorist”, kaže jedna od majki iz Molenbeeka koja nije željela novinarima otkriti identitet. A majke terorista, čiji su sinovi zaista bezumno ubijali po Europi, samo poručuju: “Mi nismo krive, vjerujte. Nismo tako odgajale svoju djecu!”