AMSTERDAM - Kiša je pljuštala, no Miep je svejedno sjela na bicikl i otišla po Margot. Otišla je po Margot zato da se ona osjeća sigurnije, ali ona je bila ta čije je čvrste nasipe provalila bujica straha.
Vozile su se prema centru grada kao da se ništa ne događa, kao da idu na posao. Margot je bila ukočena i bezlična kao voštana figura. Imitirale su običnu svakodnevicu, ili su to pokušavale vozeći se pokraj vojnih ophodnji. Nisu govorile.
Jedna od njih na rukavu je trebala nositi Davidovu zvijezdu, a druga ju je zbog toga propusta trebala prijaviti. Ni jedna ni druga nisu napravile što su trebale. Pogledale su se i shvatile da su obje zapravo postale odmetnice. Kad su konačno došle u prodavaonicu začina, Margot je u hipu otrčala stepenicama i nestala iza police s knjigama. Tamo su je čekali otac i majka. I sestra Anne Frank.
Prvi dan skrivanja
Tako je izgledao ponedjeljak u lipnju 1942. godine. To je prvi dan skrivanja obitelji Anne Frank, čija će tragedija postati amblematska ispovijest o hororu nacističkih zločina, ali i prvi dan u novom životu Miep Gies, referentice koja ju je skrivala gotovo dvije godine pod nosom ljubopitljivih SS-ovaca. Ona je i otkrila njezin dnevnik, sakrila ga pred nacistima i predala Ottu Franku, koji je jedini preživio holokaust.
Pravim imenom Hermine Santruschitz, Miep je rođena 15. veljače 1909. godine u Beču.
U Amsterdam je došla kao djevojčica nakon Prvog svjetskog rata, a 1933. godine javila se za posao tajnice u poduzeću koje se bavilo začinima, u vlasništvu Otta Franka. Svoje je o nacizmu, i to njemu u lice, rekla već 1941. godine, kada je s indignacijom odbila članstvo u Nacionalsocijalističkom savezu žena, unatoč prijetnjama deportacijom. Poslije je o nacizmu više šutjela, ali s valjanim razlogom.
Skrivala je osam ljudi
Ona je, zajedno s kolegama s posla, Victorom Kuglerom, Johannesom Kleimanom i Bep Voskuijl, do kolovoza 1944. godine uspješno skrivala četveročlanu obitelj Frank, tročlanu obitelj Van Pels i zubara dr. Fritza Pffefera. Tih je osam ljudi u nevelikom tavanskom prostoru na adresi Prinsengracht 263 Miep svakodnevno opskrbljivala nadom.
Kazna za to bila je deportacija u koncentracijski logor i sigurna smrt ili samo smrt, odmah, hstrijeljanjem. Veliku podršku u skrivanju Židova davao joj je suprug Jan, koji je od prvog dana bio aktivni član nizozemskog pokreta otpora.
Dok su vlasnik tvrtke i njegova obitelj bili skriveni na tavanu, zaposlenici koji su ih skrivali vodili su tvrtku kao da se ništa ne događa. Svatko je uz poslovne obaveze imao i paralelno, tajno zaduženje. Miep i Bep su vodile računa o namirnicama. Svakoga bi dana Miep odlazila u tajno skrovište iza police s knjigama po popis za kupnju, a nakon povratku iz trgovine svi bi zajedno ručali. Svake subote u skrovište bi im donosila knjige iz knjižnice. O tom je herojskom angažmanu, nekoliko mjeseci prije nego što će njihovo skrovište biti otkriveno, crticu u svoj glasoviti dnevnik zabilježila i Anne Frank.
“Oni se nikada, ni jednom riječju, nisu požalili da smo im teret. Dođu k nama svaki dana i s muškarcima razgovaraju o politici i poslu, sa ženama o hrani i problemima koje uzrokuje rat, a s djecom o knjigama i novinama. Stave na lice najsretniji izraz oduševljenja, donesu cvijeće i darove za rođendane i uvijek su spremni učiniti sve što mogu. To je nešto što ne smijemo nikada zaboraviti: dok drugi svoju hrabrost pokazuju na ratištu, naši pomagači svoju potvrđuju brigom za nas svaki dan”, zapisala je Anne Frank.
Anne je svoj dnevnik pisala u tajnosti samoće i nije voljela da je ometaju. Ukućani su je zbog toga pomalo zadirkivali. Prema jednoj anegdoti, Miep je nekoliko mjeseci prije uhićenja otišla u tajno skrovište u vrijeme kad to nije običavala i zatekla Annu kako piše svoj dnevnik.
Obuzeta djevojčica je uopće nije primijetila. Annina majka ju je, međutim, čula kako ulazi i pomalo ironično rekla da je njihova mala djevojčica spisateljica. Anne je na to skočila sa stolca, pogledala prema začuđenoj Miep i rekla: “Da, a u knjizi pišem i o tebi”.
Izdali ih Gestapu
“Po njezinu čudnom držanju, po koncentraciji i posvećenosti s kojom je pisala a da me uopće nije primijetila kako ulazim, zaključila sam da joj je taj dnevnik jako važan. Zato nisam oklijevala da ga spasim”, zapisala je Miep u svojim sjećanjima na Annu Frank.
Nekoliko mjeseci kasnije, točnije 4. kolovoza 1944. godine, kad je već bilo jasno da će Njemačka izgubiti rat, na vratima trgovine začinima pojavio se Gestapo. Sve su već znali pa ništa nisu ni pitali. Netko ih je izdao, a zapovjednika tajne policije otkrio je reski bečki akcent, što je na kraju spasilo Miep od progona.
Miep Gies, nositeljica niza priznanja i odličja, umrla je u ponedjeljak u dubokoj starosti, u 101. godini života.
‘Miep mi je nabavila baš prekrasne crvene cipele’
Odjeća koju su na brzinu uzeli iz svojih domova ofucala se i potrošila tijekom dvogodišnjeg skrivanja. To je posebno mučilo Anne, koja je, povrh toga, i prerasla gotovo svu odjeću i obuću koju je imala. Djevojčicama u tim godinama izgled postaje sve važniji pa sve žele izgledati lijepo i starije. Miep je suosjećala s njezinom situacijom i otišla je u potragu za nečim što će Annu oraspoložiti i učiniti privlačnom. Pronaći lijepu i istovremeno jeftinu odjeću usred rata bilo je gotovo nemoguće, ali je uporna Miep naposljetku naletjela na prekrasni par cipela.
U dnevničkom zapisu od 10. kolovoza 1943. godine Anne piše o beskrajnoj sreći zbog crvenih cipelica s visokim petama koje joj je Miep svojom požrtvovnošću uspjela pribaviti. Osjećala se pomalo kao holivudske starlete o kojima je toliko čitala u svom omiljenom tjedniku Kino i kazalište, koji joj je svakog tjedna kupovao Victor Kugler. Divila se prekrasnim haljinama, glamuroznim frizurama i ljepoti holivudskih zvijezda.
“Kamo god krenem, gore ili dolje, svi bace pogled na moja stopala, ukrašena parom iznimnih (za ova teška vremena!) cipela. Miep ih je uspjela nabaviti za samo 27,5 guldena. Izrađene su od jelenje kože i imaju umjereno visoke potpetice. Osjećam se kao da sam na štulama, a izgledam još veća nego što stvarno jesam!”