U Napulju je jutros u zoru muškarac, kasnije identificiran kao državljanin Bangladeša, napao, silovao i teško ozlijedio policajku koja se, po završetku noćne smjene u luci, sama vraćala prema svom automobilu. Žrtva je u bolnici, u teškom stanju, napadač je uhvaćen i pritvoren, okrivljen za silovanje i pokušaj ubojstva.
Podatak da je žrtva policajka naglašava bezobzirnost zločinca, ali nipošto ne treba smetnuti s uma da je svaka žena, svaka osoba jednako dostojna. Ne bi se smjelo pomisliti da je zločin teži ako je žrtva u državnoj uniformi. S druge strane, pozornici na ulicama su, u neku ruku, uglavnom proletarijat, kako je tvrdio i Pier Paolo Pasolini, na pizmu uštogljene ljevice.
U trenutnoj talijanskoj političkoj situaciji, kada se desnica vraća na vlast nakon 11 godina, postoji mogućnost da taj gnusan zločin bude iskorišten u etničkom ključu, kao povod za novo zaoštravanje spram imigranata.
Nema dostupnih statističkih podataka koji bi pokazali da je u Italiji postotak silovatelja među strancima značajno veći nego među domorocima: Talijanima, odnosno, na sljedećoj razini, građanima Unije. Uostalom, statistike o silovanjima su veoma manjkave, jer društvena klima i sudska praksa obeshrabruju žrtve da prijave tu vrstu odvratnog zločina. Prevelik postotak ostaje skriven, najčešće unutar kućnih zidova, ili klupskih, ili crkvenih, i tako dalje. Na kaznenu površinu izbija samo "vršak sante".
Ipak, posrijedi je zločin koji izaziva gnušanje, pogodan da se uzburkaju strasti, iako je sudbena vlast odvojena od ostalih i zato da bi mogla postupati bez osobnih ili političkih emocija, razborito i po zakonu, kako bi i morala. Ali koja društvena korist, ako pravomoćna presuda stigne desetak godina kasnije?