Već godinama vlast se u Srbiji prenosi poput nasljedne bolesti. Prvo iz gazdine kuhinje na režimsku televiziju, zatim s režimske televizije na naslovnicu režimskog tabloida, s naslovnice na stranački autobus, iz autobusa na biračko mjesto, a s biračkog mjesta pred biračku kutiju. Izbori su uglavnom postojali zato da vlast poštede neugodnosti da sama sebi čestita.
Ovaj put, međutim, protokol pokazuje znakove nervoze. Iz Srbije posljednjih dana stižu nadrealni prizori političke kampanje kojima se mora priznati stanovita vrijednost, barem sa stajališta čistog ludila. Vučić obilazi sela "kamiončetom", dila javni novac kao obiteljsku ušteđevinu, popravlja telefonske stupove, krpa asfalt, trusi rakiju, masti se prasetinom; načelnicima pronalazi savjest, ministri mu pridržavaju mikrof...
